Zelenomodrom Krkom se odijelio od tramontane, srebrnastom Čikolom od juga, a masivom planine Promine od bure pa se tako omeđen i svoj na svome raširio k'o palačinka u teflonskoj tavi. Visok i ravan, tek se na rubovima lagano naborao kao da želi reći - pogledajte me, ja sam srce Dalmatinske zagore! Svega imam, i vina i maslina i pršuta i sira i vode bistre i zemlje plodne i ovo sunca iznad da me grije!
Premda duboko usađen u kopno, Miljevački plato se zapravo doima poluotokom, koji se spuštajući prema jugu sve više stanjuje da bi se naposljetku pretvorio u puntu, rt uronjen u jezero u kojem se sastaju vode Krke i Čikole. Dvije krške ljepotice učtivo se pozdrave k'o na autobusnoj stanici pa nakon kratkog dogovora krenu zajedno preko Skradinskog buka, pravo u legendu...

Premda sam nebrojeno puta do sad bordižao Miljevačkim platoom, nisam se nikada spuštao prema najjužnijem dijelu, stoga me ovoga puta vukla želja da pješice dođem do samog vrha poluotoka. A privuklo me i neobično ime mjestašca u samoj blizini - Nos Kalik.
Tko zna je li taj Nos dobio ime baš zbog nosa (neće valjda zbog uha ili grla), a Kalik... Kalik se prezivao jedan moj prika iz vojske. Pula osamdeset i četvrte, bili smo isti bataljon, ista četa, isti vod, a u on je u stroju uvijek bio točno jedno mjesto ispred mene. Nismo se vidjeli skoro tridesetak godina, kad ono jednog dana - eto mog prike u "Mosora"! Planinari ko veliki! Svijet je zbilja malen, ali samo kad baš on poželi malenim biti.

Nisam ga stigao pitati imaju li njegovi Kalici veze s ovim Nosom, ali bit će valjda prilike i za to.
Prije samog sela odvajaju se putevi, jedan vodi prema Čikoli, drugi prema Krki, a između njih iznikla čitava šuma puteljaka i ponadah se tada kako će me barem jedan od njih dovesti do cilja.



No, najprije sam želio vidjeti rijeke pojedinačno. S obzirom da Č po abecedi dolazi prije K, odlučio sam krenuti lijevo. I zaista, nakon samo stotinjak koraka, staza se počinje spuštati prema kanjonu. Zaburilo je. U nedalekom masliniku jedan barba se zabavlja oko maslina. Vrijeme je rezidbe. Sunce je izmamilo gušterice pa frfljetaju po travi izvodeći kolut naprijed i premet strance. U grmlju se koškaju ptice svađalice. Jedan se jastreb raskrilio iznad nas. Jedri nečujno prema jugu. Nebo je za velike ptice, grmlje je za male.



Otvara se pogled na Čikolu i jezero Torak. Tamo u daljini, iznad jablanova, na krševitoj padini, prepoznajem utvrdu Ključicu. Još je tu. To je dobro.



Čikola je ovdje široka kao more. A sve zbog već spomenutog Skradinskog buka i sedrenih barijera koje neprestance rastu, podižu se poput brane i zadržavaju dio vode pa je gotovo nemoguće odrediti granice gdje prestaje rijeka a počinje jezero i obrnuto. Priroda je čudo.

A i ta Čikola zna biti nezgodna. Kad brzo izgovaraš čikolačikolačikola, u glavi ti odzvanjaju kolačikolačikolači...
'ebo dijetu i ko je izmisli.

Bacivši pogled još jednom dolje niz rijeku, shvatio sam da ću u ovom carstvu tišine prije naići na princezu nego na krafnu pa sam se odlučio vratiti do raskršća i krenuti prema drugoj obali.
Netom prije onog putokaza - hobotnice, primjetio sam u gustišu preko puta oronuli krov jedne crkvice.



Bilo mi je čudno što je sav prostor oko nje zarastao u šikaru, kao da godinama nitko tu nije kročio. Vrata crkvice bila su otškrinuta. Ušao sam polako. Oči su se brzo privikle na mrak. Kad sam počeo razaznavati predmete, najprije sam ostao bez riječi, a onda me preplavila tuga. Kao da je bomba pala.



Zidovi se nakosili, žbuka otpala sa stropa. Drveni dijelovi oltara nagoreni. Posvuda razbacani listovi otgrnuti iz svetih knjiga. Tek jedna svetačka slika stoji naslonjena na zid. Crkva je, po svemu sudeći pravoslavna. Stradala u olovnim vremenima. Bezumnik koji je svoj stupanj kulture izrazio maljem i bacačem plamena očito je smatrao nedopustivim da se ovdje moli nekom drugom Bogu. Onome koji nije "naš" Bog nego "njihov".
O da, već znam, netko će reći - i oni su rušili naše. Krasna logika. Daleko ćemo s njom.

Vrativši se do cestice koja se spušta prema polju, ugledah seoce koje se skrilo na obroncima brežuljka. Bolje reći - ono što je ostalo od seoca.



Nešto kasnije ću saznati da je ovdje sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća živjelo preko 250 stanovnika. U desetljećima koja su slijedila, taj se broj postupno smanjivao da bi drastični pad usljedio nakon rata. Prema posljednjem popisu iz 2011. godine, u Nos Kaliku, vjerovali ili ne, živi 1 (slovima - jedan) stanovnik.
I svi ostali, danas dostupni zapisi, ovo mjesto spominju ponajviše po ratnim zbivanjima. posebice 1992. godine. Razmišljam koliko je ljudi izgubilo živote, koliko je obitelji izgubilo budućnost da bi danas u ovom mjestu i mjestima sličnim ovome, živio jedan jedini stanovnik? Ako je i taj uopće još živ...
Što je posebno zanimljivo, ovo područje se nalazi u okviru Nacionalnog parka. Istina, toga nećete biti ni svjesni ukoliko na cesti koja iz Drinovaca i Ključa vodi prema ovamo niste primjetili musavu tabličicu s obilježjima NP Krka.
Ipak, pohvalna je činjenica da je čitav ovaj prostor nedavno očišćen od mina. Barem nešto...

Priznajem, nakon svega viđenog zanos mi je prilično pao, mada sam još neko vrijeme optimistično tumarao zabušavljenim stazicama. Poželio sam doći do obale Krke i jedan razgaženi puteljak me vodio u dobrom smjeru da bi nakon nekoliko stotina metara bezobrazno oslijepio pred zidom jednog maslinika.



Nešto kasnije sam pokušao slijediti vlastitu intuiciju pa sam "izmisliti" put do famoznog ušća. Skitalačka fortuna mi je tog dana ipak odlučila okrenuti leđa. Umjesto veličanstvenih pogleda na "vjenčanje" Krke i Čikole, moj se vidokrug gubio u sjeni neprohodnog šipražja.
Izgreban, izluđen i umoran od neuspješnih pokušaja, dočekao sam povratak u napušteno selo s priličnom dozom olakšanja.

Sjeo sam u auto s pomiješanim osjećajima. Znam, nešto slično sam viđao i ranije, ali svakog puta iznova zaboli taj nesrazmjer prelijepe prirode i džumbus, da ne upotrijebim neku drugu riječ, kojeg je ostavio čovjek.
I tako sam se s konja preko magarca vratio do Konjevrata kako bi čitav prostor još jednom doživio s druge strane kanjona. Za dobiti potpunu sliku, potrebno je stvar sagledati iz različitih pespektiva, jel...
A gledajući s ove strane, shvatio sam da mi maloprijašnja odluka o odustajanju od "forsiranja prašume" i nije bila tako blesava.
Dobro je. A bit će i bolje, kažu.



Masline su se ljeskale na zimskom suncu, mendule cvale, a bura je ubacila u treću brzinu.
Bit će opet pršuta i vina, sira i maslina.
A ni kolača neće falit.