Perspektiva nije sjajna. Ukoliko se nastavi razdoblje kiša i status "bika koji sjedi" postane dominantan, bojim se da će u dogledno vrijeme doći do evolucijskih promjena u obliku čovječjeg tijela. Dupeta i glave će nam rasti na kvadrat dok će ekstremiteti postupno kržljati. Jedino će prosperirati prst kažiprst s obzirom da se upravo on najviše koristi pri kliketanju mišem.



Prestravljen ovom spoznajom odlučio sam sjesti u auto (eeej čuj mene, ja se "dinamiziram" sjedanjem u auto tz tz) i iskoristiti koliko-toliko sunčan dan za još jedan pohod zavičajem.

Odlučio sam, bit ću nomad barem jednom tjedno bez obzira što mi je onaj Zdenko onomad pribotunao da nomadi samo rade monade. Vrlo v. baš me b. ovo je i tako samo onomadopeja.

Prometnicu koja od Drniša vodi prema Vrlici dugo sam izbjegavao i to na neviđeno, prepostavljajući kako cesta koja se penje po Svilaji mora imati veliki broj sepentina i opasnih lakata. NIje da me laktarenja strah, ali opet... Istina, od skretanja u Siveriću pa do zadnjih kuća Miočića, put je dosta žbrljav, žgombav i krivudav, ali nakon toga slijedi neobično ravan dio preko brijega i dola, ima brat-bratu četr' pet kilometara pravca. Fino fićukaš, volan držiš ručnim palcem, nožnim kontroliraš gas i pičiš gore- dole po jednadžbi sinusoide.



Ipak, valja biti oprezan i izbjegavati petu brzinu jer ćete na tom pravcu zasigurno naletjeti na barem jednu lijenu kravu koja preživa na asfaltu. Mada su pašnjaci sa strane zaštićeni žičanom mrežom, uvijek se nađe neka pojedinka koja ne poštuje institucije sistema i vodi svoju politiku.

Nakon tog ravnog dijela valja ipak svladati nekoliko šikana i do prijevoja koji razdvaja planine Svilaju i Kozjak (pazite, to nije onaj Kozjak iznad Kaštelanskog zaljeva), malko usporiti kako ne bi promašili skretanje. Kao dobar orijentir može poslužiti tabla na kojoj piše da do planinarske kuće P.D. Svetog Jure ima četiri kilometra puta kojeg je glavom i suknjom gradio jedan Škot, sin onog Adama.

Poznavajući ranija djela poznatog umjetnika, nismo željeli ništa prepuštati slučaju već smo parkirali auto na prvom proširenju. Što je sigurno, sigurno je, uostalom jesmo li odlučili hodati ili vozikati se? A i što je to 4 kilometra, neš ti...



Zapadnim dijelom Svilaje izmjenju se blago valovite zaravni sa trč-trč umcima, umčićima i ponikvama omeđenim suhozidima koji kazuju kako su se i male površine plodne zemlje još ne tako davno koristile u korisne svrhe - za uzgoj kumpira, kapule, kupusa a i ostalih ukusnih povrtnica koje počinju na K.
Kao po pravilu, u blizini takvih dočića nailazimo na tužne ostatke kamenih kućica koje, ako već nisu služile za stalno stanovanje, koristile ljudima u toplijem dijelu godine, kad bi se blago gon'lo u plan'nu.


Stoga nas je posebno razveselio najprije miris, a potom i pogled na jednu obnovljenu kućicu iz čijeg je dimnjaka veselo pućkalo. Mada smo poželjeli, ipak smo odustali od kucanja na vrata, nikad ne znaš tko se to unutra pucka, ovaj hoću reći- pućka.

A zapravo, mi smo danas na Svilaju došli samo zato da bi gledali - Dinaru. Tek ovako, promatrajući je sa pristojne udaljenosti postaješ svjestan o kakvoj se golemoj barijeri radi. Od Sinjala preko Velikog Bata, Janskog i Lišanjskog vrha, hrbatom Velike Duvjakuše sve do Troglava, rastegnula se planina poput goleme mačke još mamurne nakon buđenja iz vjekovnog sna.





I zanimljivo, svom tom dužinom ponavlja se isti uzorak - vodoravni ili tek blago nakošeni slojevi kamenih gromada koji ovako iz daljine podsjećaju na goleme napolitanke. Red oblatni, red fila, red oblatni, red fila pa tako preko nekoliko puta.
Bogme, od ovih dinarskih napolitanki, čovjeka trenutno obuzme želja za nečim slatkim.



A nas još uvijek vodi onaj Škot koji se pravi djelimično blesav i pretežno mutav. Ništa lola ne govori, samo pokazuje tablu na kojoj piše kako do planinarske kuće ima još dvadeset minuta hoda. Super, rekosmo u glas, ali kako li smo tek glasno zapjevali kad smo nakon više od pola sata junačkog koračanja naišli na novu tablu na kojoj je pisalo da do željenog cilja imamo još minuta - deset. Netko je očito za vrijeme kontrolnih zadaća iz matematike žestoko prepisivao. Zbunjoza je bila potpuna kad smo već prežaljenu planinarsku kućicu ugledali tek minutu- dvije nakon onog putokaza od deset minuta!?



Stoga smo slijedeću tablu na kojoj se kočoperio natpis Lisina - 2h dočekali totalno konsternirani. Kako dva sata kad se do tog vrha možemo kamenčićem baciti? Ma, to ćemo mi za petnajstak minuta.
Da, ali... Nismo očekivali da će put za obližnju Lisinu voditi preko Bugojna, Travnika i Šavnika. Brate, kruži li on kruži okolo kole, izaziva ti vrtoglavicu i donosi u glavu pitanja tipa - jesu li ono Phnom Penh i Sean Penn braća?

Suočeni s rapidnim padom koncentracije, smogli smo samo toliko snage da odustanemo od pentranja na hudu Lisinu. Što ćemo tamo? Bacati poglede na minska polja? Ne hvala, to bi za ovaj put bilo dovoljno.



Na povratku sam razmišljao o smislu života, istini i pronalasku rješenja za probleme koji me muče.



Nakon daljnih desetak kilometara hoda, nadojen friškim zrakom, zaključio sam da se istina uvijek nalazi u sredini, a sva rješenja su zapisana na zadnjim stranicama zbirke zadataka.



Idemo dalje za iste pare!