Luduje vitar s mora, nasrće na prozore pa kad vidi da ne ide, promigolji ispod vrata i paf - otkine prvi list kalendara!? Točno onako kako treba, po perforiranom šavu, kao da ima ruke. Godina puca po šavovima, troši se još jedan dan. Prvi drugoga. Sutra će vjerojatno drugi drugoga, prekosutra će pak treći drugoga, bome neće bit lako ovome drugome dok se svi izredaju. Škandal i kupleraj!

Na radiju neka tiha glazba svira, ali i ona mi je previše. Držim je tek toliko da prekrije šušketanje susjeda Felicija koji po ovoj kišurini nešto brusi, reže, vari, tko će ga znat što on to sad inžinja. Nadam se da će ga proć.

Neke mudre glavice izmislile su kako se najprije zvuk, a potom i slika mogu prenositi na velike udaljenosti. Živimo s tim dostignućima već lijepi niz godina i sve nam je to tako normalno. Telefon, televizija, tele-ovo tele-ono. No, što je sa ostalim osjetilima? Mirisom, okusom, dodirom? Zar je moguće da se ništa na radi na tome? Pogotovo u ovim vremenima kad su kulinarske emisije preplavile TV kanale, prava je šteta da ne možemo osjetiti mirise i okuse tih delicija. Nego ovako moramo zamišljati. Bzvz. Tko zna, možda jednog dana nešto i bude od toga. Živi bili pa mirisali...



Ipak, ostaje jedan osjet za kojeg se bojim da će zauvijek ostati "ovdje" i da ga nikakvo tele neće uspjeti prebaciti na dugi kraj svijeta. Dodir.
Dodira smo tako malo svjesni, a tako nam mnogo pruža. Zar ima ljepšeg osjećaja nego dotaknuti onog koga voliš? Bez dodira, ni ljubavi ne bi bilo, a bez ljubavi kažu, ni svita. Lako za pogled, lako za riječ, ali dobiti licence to touch, e to je to!

I kad smo zajedno, dotičemo se jedno drugog gotovo nesvjesno. Ne uvijek u snažnim gestama poput zagrljaja i poljubaca već u milijun malih i usputnih dodira koji nam oboje dan. Jutrom, danju, noću, nije važno kad, nije važno gdje, u prolazu, pored sudopera ili stolića za peglanje. O da, pogotovo pored stolića za peglanje...

Tvoja ramena i moje ruke, stvoreni su jedni za druge, na tvojim leđima iscrtkao sam dodirom i Velikog i Malog medvjeda, i Sjevernjaču i Kasiopeju, i sve zvijezde za koje znam i za koje ne znam. I tvoje ime. Dodirom te upoznajem, dodirom te prepoznajem, dodirom te želim.

I znam da bi sva bol zbog ovog glupog glavoboljnog juga koje kida stranice na našem kalendaru iščezla, kad bi me samo na trenutak dodirnula. Kad bi me samo dodirnula...

Nedostaješ mi.