Prije nekoliko dana upriličeno je javno sučeljavanje sedmorice kandidata za dubrovačkog gradonačelnika. Sedmero vrlih gospara iznijelo je za tih sat-dva, otprilike sedamdstosedamdeset i sedam različitih ideja i prijedloga i gotovo se ni u čemu nisu međusobno složili osim odgovora na jedno, na prvi pogled veoma jednostavno pitanje - jesu li Dubrovčani Dalmatinci?
Zanimljivo, sva sedmorica sla(v)nih gotovo su uglas rekli -NE! Dubrovčani nisu Dalmatinci!
Dubrovčani nisu Dalmatinci? Mooolim? Hjuston, vi hev a problem!



Dobro, računam na to da ljudi najbolje znaju kako se osjećaju i konačno tko sam ja da im namećem drugačije mišljenje? Mišljenje još i možeš nekako nametnuti, ali osjećaje zasigurno ne. Ako se oni ne osjećaju Dalmatincima, a šta ću im ja? Mogu prihvatiti čak i to da ova unisona izjava ima čisto pragmatične osnove, s obzirom da se u skoroj budućnosti očekuje svojevrsno "prekrajanje" Hrvatske iz sadašnje redikulozne podjele na županije (znamo iz čije je to kužine izašlo) pa se manji regionalni centri boje da će izgubiti dio svojih ovlasti. Kao, ako se osnuje regija Dalmacija, sva vlast će se skoncentrirati u Splitu, a što ćemo onda mi?

Ne bi me čudilo da isto pitanje danas-sutra postave kandidatima za gradonačelnika Zadra ili Šibenika. Hoće li i oni reći da nisu Dalmatinci? Jer božemoj, samo splitska glup..., pardon županija ima u svom imenu dodatak "Dalmatinska". Prema tome, dragi moji Šibenčani, Dubrovčani, Zadrani, baj baj...



Astigospe, a di sam onda ja? Dida mi je rođen u Vinjercu, baba na Silbi, ćaća u Blatu na Korčuli, a to po ovim pripametnim podjelama ništa više neće bit Dalmacija???

Čudni smo mi ljudi. Siguran sam da u svima nama čuči neki mali škiljavi katastarski birokrat koji sve i da hoće ne može skriti svoju, gotovo fetišističku opsjednutost međama i granicama. Dovle je moje i gotovo! Općenito, vlasništvo nad zemljom je smiješna kategorija. Kako netko tako prolazan kao čovjek može biti vlasnik nečega što je vječno? Jeli itko pitao zemlju za mišljenje? Pristaje li ona biti nečije vlasništvo?

Ide mi na nerve i naša isključivost. Ili si ovo ili ono. Ako si Dubrovčanin, onda nisi Dalmatinac, ako si Dalmatinac, onda nisi Hrvat, ako si Hrvat onda nisi šta, čovik?
Prema tome, apelirat ću javno, evo ako triba, štrajkat ću i glađu (barem dok me niko ne vidi), ali oću da se čuje jasno i glasno - ne crtajte mi granice Dalmacije!
Nije ni Arhimed trpija da mu oni blentavi vojnici izmrče krugove pa ne želim ni ja!
Od svih granica, priznajem samo one prirodne, granice između kopna i mora, priznajem rijeke, priznajem planine, ali ono šta čovik iscrta na komadu karte - može s time guzicu obrisat!
Kad se sitin, koliko je ljudi prerano skončalo svoj život samo zbog tih crta koje nikad niko živ vidija nije - uvati me muka.

Dalmacija... to je za mene najlipša rič koja postoji na ovome svitu, Dalmacija je rič koja može značit i mater i ćaću, i babu i dida, i sina i ćer, Dalmacija je more, zemlja i nebo, Dalmacija je sve!



Ali Dalmacija nikad ne bi bila to šta je, da nije - različita.
I zato donekle mogu razumit one koji govore da Dubrovčani nisu Dalmatinci jer su oni oduvik bili kao onako - malo različiti. Pa neka su različiti, falabogu da jesu! Kad ćemo različitosti počet prihvaćat kao bogatstvo, a ne kao problem?

Šta to zajedničko veže vlaja iz Ogorja i bodula iz Svirča na Hvaru? Različito izgledaju, različito razmišljaju, različito govore. Međusobno se i ne razumidu. Ne moram čak ni ić toliko daleko. Eto moji najbliži susidi, Segećani i Okručani, ma nema dva kilometra zračne linije između ta dva mista, a govor im je totalno različit!
Čak i one teorije koje kažu da je Dalmacija tamo dokle raste maslina uzet ću s dobrom dozom rezerve. Masline rastu i Tunisu i u Kaliforniji. Onda ti vrli stručnjaci maknu maslinu pa uzmu smokvu ka granicu. Ajte u smokve! Ako neće smokvu, uzet će bilo šta, blitvu, špinjaču, šipak, galeba, tovara! Dokle god ima tovara, tu je Dalmacija. Bente robijo, iskoristit će sve biljne i životinjske vrste samo da bi označili granice. Jebale vas granice!



Dalmacija nema granice. Ako je Hrvatska do Zemuna, Srbija do Karlobaga, Bosna do Stockholma, Rusija do Pekinga, onda je Dalmacija do Sunca! Dalmaciju moš nać di god oš! Ima više Dalmacije na Zrinjevcu nego na Sirobuji, ima je više u San Pedru nego na Čiovu, ima je više kod Renate u Gothenborgu nego u dućanu Lidla ovde, dvista metri od moje kuće.
Bit Dalmatinac, osjećat se Dalmatincem, to je tek posebna priča. Nema veze sa etnicitetom, nema veze sa elektricitetom, nema veze s mistom rođenja, nema veze s mistom odrastanja, nema veze s ničim. Bit Dalmatinac - nije ništa drugo nego stanje duha!

A taj duh je toliko munjen, toliko lud, toliko fluidan da ga niko ne može uvatit ni za glavu ni za rep. Dalmatinac reagira impulzivno na sve živo, na prvi balun, najčešće iracionalno, odlikuje ga potpuno pomanjkanje zdravog razuma. Šta je najblesavije, on je uvik u pravu kad reagira osjećajima, ali čim počne mislit - ajme ti je i njemu i svima oko njega!

Dalmatinac će grintat i na Bosanca i na Hercegovca i na Purgera, da su vakvi i da su nakvi, ali mu ne triba ničija pomoć za izbetonirat sve škrape isprid svoje vikendice. Još najboje da izvrne nogu kad se gre banjat ono dva puta godišnje! Izgradit bokunić kuće bespravno - uvik! Nakeljit garažu od bloketa nasrid puta kojeg koriste i susidi - ma nema problema! Obožavanje Keruma, Rozge, tripica i utakmica, neću njanci spominjat. Ne pačaj se u osinje gnjezdo!

Zato me i ne čudi da ovi političarčići koji se kandidiraju za gradonačelnika Dubrovnika ne žele bit Dalmatinci. Da vam pravo i rečem - baš me briga šta oni žele, a šta ne žele. Ili kako bi se po dalmatinski reklo - jebe mi se!