Do velikih otkrića može se doći samo na dva načina - slučajnom namjerom ili namjernom slučajnošću. Dopuštam mogućnost da postoji i treći način, ali sorry, još ga nisam otkrio.
U temelju svakog otkrića uvijek leži neka dobra ideja, no put do njezinog oživotvorenja, najčešće nije posve jednostavan. Počesto ostane zabetonirana u mračnim podrumima poput lopate kojom je nekad neki vrli dužnosnik po n-ti put svečano otvorio početak radova. Takvi me prizori redovito razgale i dovedu do samog ruba ganuća kad ih vidim onako dotjerane u skupim odijelima, prigušene kravatama koje lepetaju vjetrom nošene, kako se svojski trse odati dojam trudbenika dok polažu kamen temeljac. M'da, lopata im pristaje ko žabi pregača...

No dobro, velike čunke i tako nisu tema ove priče, ali začudo kamen - jest. I to ne bilo koji kamen nego upravo onaj kojega je potrebno prepoznati i samo malčice pomaknuti jer on zapravo predstavlja ključ kojim se mogu otvoriti vrata sasvim novog svijeta.
Zanimljiva priča vodi nas stotinjak godina unatrag, u razdoblje neposredno pred prvi svjetski rat kad su se graditelji željezničke pruge našli pred zaista teškim zadatkom, dovijajući se kako izvijugati trasu kroz vrleti jugoistočnog Velebita. Prštalo je stijenje i kamenje na sve strane, bilo je potrebno probiti preko nekoliko tunela i usjeka kako bi se Lika tračnicama povezala s Dalmacijom.



Kad je brkati miner Ajko, rodom negdje od Doboja il' Zavidovića, očevici se i danas još spore oko toga, onako zdušno, iz pete povikao mineeeeeeee, malo tko je mogao slutiti, kako će se, nakon što se raziđu prašina i dim, pred njihovim očima ukazati tajanstvena pećina prepuna špiljskih ukrasa. Srećom, zatekao se tu inženjer Nikola Turkalj koji je u pravom trenutku povikao – stani! I ušao u legendu! Eh da, nije u to vrijeme bilo lampadina i čeonki, ali unatoč tome, pronašli su čitav sustav od tri međusobno povezane pećine.

Pretpostavljam da je bilo izvjesnih prijepora oko „krštenja“ samih pećina. Kako to već obično biva, svatko je vukao na svoju stranu. S obzirom da su se nalazile u masivu Crnopca, netko je predložio da se nazovu upravo tako – Crnopačke. No, djelatnici tadašnjeg zavoda za jezikoslovlje nisu bili presretni ovakvom kombinacijom slogova pa su rekli – eto neka budu Cerovačke. To zvuči bolje u marketinškom smislu.

Molim vas da ovo sve ne uzimate zdravo za gotovo, pojedine detaljiće ove priče sam upravo sada izmislio, ali malo mi nelogično zvuči objašnjenje da su pećine nazvane po obližnjoj željezničkoj postaji koja nosi ime – Cerovac. Pa dobro, što je prije bilo, kokoš ili jaje, kako je mogla biti izgrađena željeznička postaja, ako još nije bilo ni skretnica ni pragova ni šina? Čak ni zaposlenika HaŽea?

No dobro, ovu ćemo povijesnu zbunjozu načas ostaviti sa strane, nadam se da je i čitateljima unatoč malom padu koncentracija postalo jasno kako smo ovih dana doskitarali do Cerovačkih pećina. Zapravo ih i nije bilo teško pronaći s obzirom da smo već od Labina Dalmatinskog preko Drniša i Knina sve do Gračaca pratili željezničku prugu koja nam se čas približavala, čas udaljavala, nekoliko puta bezobrazno presjekla put, ovila se oko ceste poput bršljana. Kad god autom prelazim preko željezničke pruge ponesem neophodnu dozu prpe sa sobom i redovito pomislim – što ako se baš u ovom trenutku dok se tombuljam tu preko tračnica, počnu spuštati rampe? Nemo'š naprid nemo'š nazad, dićeš kućeš?

Mada, to nam i nije bio neki problem. Najveći problem nam je bila Dijana, bolje reći njezine savijače koje je ispekla tog jutra neposredno prije polaska. Mislim, čin kao čin je hvale vrijedan, ali tople savijače su tako opako mirisale iz portapaka da su nas duboko uznemiravale čitavim putem.
Stoga smo planirali stati negdje u Kninu, popiti kavu i požnjopati drske provokatorice kako bi mirni i siti nastavili put. Nismo računali na to da je zbog radova čitav grad raskopan, ograđen skelama i okićen putokazima koji bi zbunili i one najvisprenije. Srećom, našao se tu jedan ljubazni taksist pa smo se uz njegovu pomoć zaobilaznim puteljcima nekako iskobeljali iz grada.

O da, zaboravio sam to reći, ponijeli smo toliko hrane kao da ćemo u pećinama boraviti sve do završetka nuklearnog rata. Što je sigurno – sigurno je. Kod Otrića, ispod Poštaka, blizu onih vjetrenjača, dočekala nas je sipka kišica koja je povijala tek zazelenjele grane. Ponadali smo se kako ipak neće trajati toliko dugo da nam poremeti planove.

Ipak, zahvaljujući daždu, razmjenili smo riječ-dvije i s malenim daždevanjakom.



I tako, dok su brisači nekoliko puta otplesali cha-cha-cha po vjetrobranskom staklu, mi smo već stigli do našeg odredišta. Četiri kilometra pred Gračacem, u mjestu zvanom Grab, odvaja se cestica kojom nakon par minuta već stižemo pred, službenim jezikom kazano - Geomorfološki rezervat Cerovačke špilje.

Simpatična hostesa isprepadala nas je na mah. Kaže, do ulaza u pećinu imamo petnaestak minuta hoda kroz šumu, pokisnut ćemo garant, ali to još nije sve! Nakon toga nas očekuje višesatna hodnja po mračnim dubinama u kojima je temperatura stalna i iznosi samo osam stupnjeva! Neću imenom spominjati pojedince koji su se nakon ovih riječi dobrodošlice pokolebali i već zauzeli stav za visoki start unatrag. Srećom, ženski dio ekipe pokazao se znatno odlučnijim i dok se naš tankoćutni drugić odlučio odmoriti i malo doći k sebi, mi smo već zaprašili uzbrdo.



Visoke grane drveća dobro su nas zaštitile pa smo unatoč dosadnjikavoj kišici, pred ulaz u Cerovačke špilje stigli u manje-više suhom pakiranju.
S obzirom da nam je vodič bio gladan, a i drugića smo ostavili dolje samoga, odabrali smo kraću turu za razgledavanje. Možda smo i mi pomalo ustuknuli pred upozorenjima, ali pokazalo se kako doista nismo imali razloga. Istina, na samom početku bilo je potrebno premostiti taj temperaturni skok, ali brzo smo se prilagodili. Pećine su uvijek pune tajnovitosti i pobuđuju u nama neke začudne osjećaje. Gledajući zadivljeno sve te pećinske ukrase koji se oblikuju stotinama tisuća godina, postaneš svjestan koliko je tvoja prisutnost u tom svijetu sićušna i prolazna.





Osluškujući u polumraku kapanje vode koja se uporno i neprestano odvaja od stropova i strpljivo gradi nove stalagmite, na trenutak zastaneš kao da se poželiš stopiti i postati neodvojiv dio savršenih skulptura.

Na mnogim mjestima sam poželio ostati malo duže i upiti to posebno ozračje kako bi doživljaj bio potpun. Na moju žalost, mlađahni vodič zaista je bio jako gladan pa nas je onako diskretno požurivao. Mislim, bio je korektan, sve je on to nama fino objasnio ali ipak sam stekao dojam kako je ostao distanciran. Jednostavno, bajkovito okruženje i šturi znanstveni podaci nekako mi nisu sjeli zajedno. Nedostajala mi je nekakva priča, legenda, pa makar bila i izmišljena, prenesena onako s koljena na koljeno ili čak preko koljena, svejedno...





Znajući da se ovaj dio Velebita, posebno masiv Crnopca odlikuje svim mogućim kraškim oblicima, možda sam očekivao čak i pinkicu više. Štoviše, uvjeren sam da su Cerovačke pećine u obimu koji nam je danas poznat, tek maleni dio čitavog labirinta koji se krije u utrobi planine. Tko zna iza kojeg se kamena krije novi prolaz koji nas može odvesti tko zna gdje.



No kao što na početku već rekoh, bit će potrebna neka nova slučajna namjera ili namjerna slučajnost. Dobro, ne zazivam opet nekog Ajku koji će povikati mineeeeee, ali tko zna, možda čak netko od nas slučajnih namjernika instinktivno osjeti koji se to dio stijene treba pomaknuti tek neznatno lijevo ili desno kako bi nam nam otkrio dio svijeta za kojeg u ovom trenutku možemo samo slutiti da postoji.