Pišem sve manje, razmišljam sve više, što priznajem, nije baš presretna kombinacija. Okej, to što pišem manje neće biti naročiti gubitak za čovječanstvo, ali za divno čudo, što više razmišljam, sve mi je manje toga jasno. Razmišljanje je zapravo mazohistička aktivnost, jer nakon seanse razmišljanja sigurna je samo jedna stvar - zabolit će me glava!

Izbjegavam aktualne događaje koliko god mogu. Što uopće imam s njima? Svakog me dana bombardiraju milijunama besmislenih informacija. Prevrnuo se autobus u Dar es Salaamu? Dobro, žao mi je, ali što sad da radim s tim? Centar Kuala Lumpura trideset je minuta bio bez struje. Uf štete! Hoći li uzeti kombinirke i prob-lampu i skoknuti časkom do trafostanice u Maleziji popraviti kvar? Sirijci se kolju. Seljaci prosvjeduju. Seljačine vladaju. Uvijek isto...

Televizor sam stavio u OFF položaj, štoviše, iskopčao sam kabel iz utičnice i podigao visoko u svečani položaj i sad mi sve to zgodno djeluje kao umjetnička instalacija. Ona dva, kako ih nazvati, prsta, koja vire iz utikača, sada su okrenuta prema ekranu i petaju mu roge. Eto ti ga na! Možda bi ekran trebao okrenuti prema zidu? Zanimljivije mi je gledati stražnjicu televizora, nego li sve one budalaštine koje nam prikazuju.



Zapravo, čovjeku ne smijete pružiti previše izbora. Previše mogućnosti izbora čovjeka samo zbune i natjeraju ga digne ruke od svega.
Možda je glupo reći, ali čeznem za vremenima kad smo imali dva ili tri programa. Znao si što te čeka. Četvrtkom kviz, petkom "Sedmorica mladih", subotom film u osam, nedjeljom popodne...

A sad, imamo na raspolaganju stotine kanala, čitavu "kanalizaciju" prepunu ustajale kloake, i što je najblesavije, svjesni smo toga, pa se onda uopće više ne zadržavamo na jednom mjestu nego pritiskom prsta na daljinski upravljač sumanuto skakućemo tamo-amo ne bi li pobjegli od svog tog smrada.
Mobilni operateri isto tako. Sve je za jednu, ma šta jednu, sve je za nula kuna, samo odaberi paket koji ti najviše odgovara i razgovaraj do mile volje. Šipak! Lažete nas! Neću mila volju. Dolje mila volja! Io voglio una donna! Io voglio una dona!!!

Zaključio sam da je problem u kravatama. Znam, napast će me dežurni lovoljubi jer je kravata kao naš autohtoni proizvod, moš mislit k'liko je autohton, ali dobro, nije to sad tema... Problem su - ljudi u kravatama! Zaboga, čemu uopće služi ta kravata? Da visi? Pa dobro, vise nam i druge stvari pa ih ne izlažemo tako javno!

Ne, nije uloga kravate da visi nego da steže. Ozbiljno vam govorim. Uloga kravate je da steže vrat i da vam smanjuje dotok kisika u mozak, što vas potiče da lažete i govorite gluposti. Koje god radno mjesto, koja god dužnost u svoj "dress code" uključuje kravatu, možete biti sto posto sigurni da se iza nje krije - laž! Kravatu nose političari - lažu, kravatu nose urednici dnevnika - lažu, kravatu nose službenici osiguravajućih društava - lažu, kravatu nose bankari - lažu, kravatu nose mladoženje na vjenčanju - lažuuuuuu!

Nikada nemojte vjerovati čovjeku koji nosi kravatu, odnosno, onome što izgovori dok nosi kravatu. Ljudi s kravatom i bez kravate jednostavno nisu istu ljudi.



Lako što sam ja osobno, ali čitavo je naše društvo zalutalo u slijepu ulicu. Ćorsokak. Izgubili smo se u odnosima, ne znamo niti u kakvom društvenom uređenju živimo. Socijalizam smo ismijali, komunizam je ostao u oblacima, kapitalizam preziremo, anarhije se bojimo, prosvijećeni apsolutizam zvuči sumnjivo. Može, ako ćemo mi biti apsoluti. Prosvijećenost, kome je stalo do prosvijećenosti?
Jedna od najvećih zabluda kojima nas truju je da su svi ljudi isti. Pardon - da su svi ljudi jednaki! Šipak su jednaki. Ne želim biti jednak. Želim biti bolji od onog drugog.
Želim biti viši, ljepši, pametniji, želim imati više love od njega! Pa vid'ga kakav je! Ne zna ni nos obrisati? Pa kako da ne budem bolji od njega?

Sva društva na ovome svijetu, pogotovo ona u kojima su svi navodno "jednaki" razvila su klase, podjele, utvrdili hijerarhiju, izabrali poglavice, vračeve...
Jedina zabilježena društvena skupina koja nema utvrđenu hijerarhiju su pripadnici plemena Kung koji žive u pustinji Kalahari u sjeverozapadnoj Bocvani (sjećate se Xia iz fima "Bogovi su pali na tjeme"). Žive kao nomadi, lovci i sakupljači. Naravno, ni oni među sobom nisu svi jednaki. Ali oni primjerice preventivno izvrgavaju ruglu onoga tko je sposobniji, onoga koji je recimo, brži ili snažniji, onoga koji je bolji lovac i to samo zato da se ovaj ne bi uobrazio. Zanimljivo!

Pa sad kad malo bolje promislim, možda i u našim malim mistima žive pripadnici plemena Kung, a da toga nisu ni svjesni.