Pitali su me je li daleko. Nije rekoh, tu je, odmah iza ugla. Pitali su me je li naporno. Ma kakvi naporno, bit će to ugodna šetnja. Nešto makadama, pinku makškrapama. Možda uru vrimena. Uru i kvarat, u vrh glave.
Nisam im lagao. Barem nisam svjesno. Lagao sam na mah. Iz nehata. Zaboga, kako objektivno govoriti o onome što voliš? O onome koga voliš? Sve i da hoćeš, ne možeš. Jer gledaš drugačijim očima. Voliš ono što ti je lijepo. Lijepo je ono što voliš. Začaran krug...



Želio sam im pokazati Mamet. Jamu u koju je skočio Srećko Svemirac. Ma ne, to nije obična jama. To je jametina. MAMETINA.
Istina, skočio je Srećko u Mamet davno, još dok nije postao Svemirac. Ali, potpuno ga razmijem, to je taj put. Logičan. Jedini mogući. Moraš se suočiti s Kiklopom ako želiš Odiseju završiti na Itaci. Moraš se suočiti s Mametom, ako se jednog dana misliš baciti na glavu s ruba svemira.

Netko će reći - to baš i nema nekog smisla. Mislim, to bacanje padobranom, jel. Pa dobro, možda i nema, ali najbolje stvari u životu i tako se dogode kad ne dajemo ni pet para za bilo kakav smisao.
Ima li uopće smisla voziti se dva sata, zaglaviti oko i u samom Benkovcu na sajmu, po starom dobrom običaju desetog u mjesecu, pa onda još toliko hodati onom mojom "ugodnom" stazom pa svo to vrijeme strepiti hoće li se obistiniti prognoza koja je predviđala kišu, kišu i nakon kiše opet kišu, i sve to samo za vidjeti neku Mametinu na Velebitu?

O da, imalo je smisla. I sad smo tu. Nisam ih imao srca, onako zadihane, rumene u licu i nasmijane "gonjati" dalje, kad su se tako slatko ispružili nakon doručka u travi.



Odlučio sam poći sam. Totalno "neplaninarski", izvan planinarske etike i logike. Ali sam znao, ma možda i nisam znao ali sam osjećao da jednostavno moram pronaći samo srce Vilinskih kukova, predjela Velebita koji je nekim, gotovo nadnaravnim čudom ostao nepoznat. Slutio sam kako se iza zaključanih vrata carstva vrletnih kukova, masivnih greda, opasnih procjepa i dubokih jama kriju odgovori na mnoga moja pitanja.
Odgovori, koji mi zasigurno neće donijeti milijune kuna na nekom dosadnom kvizu, ali odgovori koji će se u ponešto drugačijoj valuti pokazati neizmjerno vrijednijima.

Na trenutak sam zastao gledajući u Vilenski vrh. Smije mi se. Kaže planinarska karta da je visok 922 metra. Kako mi se neće smijati kad je petstodvadeset i pet puta veći od mene. A ja ga pitam - čime si zaslužio tako prekrasno ime? I zašto mi se tu šepuriš i praviš važan, kao da si Kangchenjunga, kao da si Ama Dablam? Ama, čuješ li me?



On se pravio da me ne čuje. I dalje se smijao. S južne strane mi je iskezio zube, pokazao okomite litice koje ću teško moći svladati bez prave opreme. He he, stari moj, pa nisam ni ja od jučer. Odlučio sam ga "napasti" s boka. Hodam polako, uživajući u tišini planine. Zastanem svakih nekoliko koraka. Sa stijena me gledaju lavovi, zmajevi, bradati starci, bez jednog oka, bez pola nosa, vukopasi, bića iz bajki i noćnih priča oko vatre komina.



Planinu je zapravo izgradila - voda! Slično kao što kipar na početku stvaranja dobije "sirovi" blok od kamena pa ga onda gleda, dodiruje, propitkuje, potom kleše, najprije s jedne pa s druge, treće strane, brusi, gladi, sve dok ne dobije željeni oblik. Ovdje je kipar vrijeme, a umjesto čekića i puntariola, voda postaje glavno oruđe u njegovim rukama.



U jednom trenutku ugledah zeca. Pravog zekonju, s ušima i snažnim nogama. Sivkasto bijel, gotovo se stopio s okolnim kamenom. Bio je brži od mog objektiva. Skrio se u neku rupu, pa me sad gleda i smije mi se. Smije mi se Vilenski, smije mi se Zekonja. Gubim nula dva. Za sada...



Kao da miriše kiša. Hvatam se za stijene sa sjeverne strane, tražim pouzdan oslonac. U svakom trenutku moraš imati četiri uporišne točke. Barem dvije noge i jednu ruku. Barem dvije ruke i jednu nogu. Četvrta točka je konstanta, a zove se - strah.



Penjem se na vrh. Vilenski. Jesam li sad Vilenjak ili ipak nisam još? Vidim moju ekipu dole, još su kod jame, čujem smijeh i dovikivanje. Vide i oni mene, mašu, viču nešto, ne razumijem ih...
Iznad Novigradskog mora pleše jedan oblak prepun kiše. Ispočetka sam sa sobom pa zatim zamoli Zrmanju za ples. Ona pristaje. Plešući skladno i zajedno, penju se prema nama.





Donose prve kapi. Možda bi se trebao spustiti s vrha, stijene će uskoro postati mokre i skliske? Ne, ipak odlučujem ostati još malo. Sunce se probija iznad oblaka, kao i da ono želi sudjelovati u tom spektaklu. Širim ruke i zatvaram oči. Osjećam kišu na obrazima. Toplu, ugodnu, iscjeljujuću...







Ne znam ni sam koliko sam dugo ostao gore. Dvije duge su prošle iznad mene. Nisam osjetio nikakve nus-pojave zbog kojih bi se trebao obratiti svom liječniku ili ljekarniku. Priznat ću vam, imam ja taj neki ugovor s Planinom, ovjeren kod tajnog bilježnika. Ma razumijemo se mi i bez toga. Ali ipak, neka ostane neki pisani trag iza nas. Za svaki slučaj...



U nekom trenutku, Vile su mi rekle da je dosta. Tulum je gotov, vraćaj se dole, rekle su mi britko i jasno, bez suvišnog sentimenta. Prijatelji su ti i tako već krenuli prema podnožju.
Nisam kanio proturječiti. One su vladarice planine. Ja sam, još uvijek samo gost.



Već je pala noć kad smo zastali kod novog-starog Masleničkog mosta. U Ždrilu je, čudna mi čuda, vladala bonaca.



I tišina...