Vjerujem da prosječnom Homo croaticusu danas nije jednostavno izbrojati ni tisuću kuna taman da prevrne sve zaboravljene džepove zimske garderobe, a kamo li da pri zdravoj pameti zna nabrojati sve otoke Jadranskog mora, ali ajde priznajte, zar vam nije sumnjivo kako je to moguće da još uvijek nije utvrđen točan broj otoka, otočića, grebena i hridi na našem komadićku Velikog plavetnila?

Čak i u stručnim krugovima, taj će se broj kretati između 1185 i 1244, a razlika od čak 59 otoka, priznat ćete, i nije baš zanemariva.



Otkrit ću vam tajnu! Većina naših otoka usidrena je na istome mjestu još od Austro-Ugarske, ali ovih 59 neidentificiranih ludaša su zapravo otoci-lutalice, dijelovi otrgnuti od kopna koji se ne daju ni na koji način ukrotiti ni disciplinirati. Oni nisu okruženi morem sa četiri, kao svi "normalni" otoci, nego sa svih pet strana! Najčešće su građeni od plovučca, kamena koji nastaje stvrdnjavanjem lave, a ispod njih se nalaze morske dubine nastanjene neobičnim bićima koje se izuzetno rijetko ukazuju običnim smrtnicima. Oni putuju zajedno s otocima-lutalicama kao piloti oko morskih pasa.

Možda će ih zbog toga neiskusno oko unaprijed proglasiti čudovištima, ali oni to ni u kom slučaju nisu. Čuda još i da, ali višta svakako ne...





Vjerujem da su mnogi od vas već pomislili kako brumajen i pričam pizdarije, što je vjerojatno točno, ali eto, danas ću vas povest na jedan od takvih otoka koji naoko izgubljeni plutaju Jadranom, a on se zove Smokvica i to ne bilo kakva nego Smokvica donja! Svjestan sam i toga da će neki nevjerni Toma odmah skočiti na zadnje ekstremitete i zapitati kako to otok može biti gornji i donji? Otoci istog imena, obično se nazivaju Veli i Mali, a nikako Gornji i Donji. Da, ali kao što već rekoh, naša Smokvica nije običan otok.



Pomno smo pratili njezino kretanje unatrag nekoliko godina. Dugo se šuljala između Elafita, čak se u jednom trenutku zakačila za Jakljan, a onda je, bez posebnog razloga, odlutala prema sjeveru gdje su je najčešće viđali između Kurbe vele i Babine guzice. Taman kad su mnogi pomislili da će nastaviti svoje putovanje prema sjeveru, Panteri i Tramerkama, Smokvica donja izvela je veličanstven velekovrtljaj s kojim je doskočila skroz blizu Ploče!

I tu je bila naša! Kako bi izbjegli moguća neugodna iznenađenja, izveli smo desant na Smokvicu donju iz čak tri smjera, primjenjujući modificirano trapezno pravilo i Torricellijev zakon.





Veliki Škrpun, vođa naše ekspedicije, znalački je koordinirao udar na Smokvicu donju. Energičan, hrabar i bez dlake na jeziku, vukao je sve konce operacije uz mnogo prigodnih beštimji i nervoznih gestikuracija. Toma Šampjero, njegov najbliži suradnik, već naviknut na verbalne akrobacije Velikog Škrpuna, znao je primiriti proljeve strasti na prihvatljivu razinu.

Smokvica donja, pokazala se kao topla, srdačna i susretljiva, primila nas je u svoje skute uz tek neznatnu dozu otpora, i to ponajviše zbog Pjevača, koji je svojim skadnim pojem već od punte Kalafata slao preko pučine poruke mira, ljubavi i aktivne koegzistencije.

Čelnik žedne flotile, Crveni Bežmek, naoružan trozubom i nožem Solingen, ostao je pomalo razočaran brzom smokvičinom predajom, pa je čak predlagao nekakva pregrumpiranja i nastavak borbe drugim sredstvima, no njegovi prijedlozi nisu se primili za plodno tlo.

Nespretnim spletom okolnosti, našao se tu i Ibn Batata, pisar i postolov koji se svojih ratničkih afiniteta ostavio još u prošlom stoljeću, nakon boja za Gospu od Gromače. Nitko ne zna što mu se točno dogodilo, samo se pamti da je usred najžešće bitke demonstrativno odbacio kantu od deset litara DRNČ-a i otišao nizbrdo do Vrtova Sunca na kupanje.

Sjedili smo navečer oko zajedničkog stola, Toma Šampjero iznio je preko škrapa, preko drača, ogromnu teču punu hrustavih sparida netom skinutih s trinoga. Ne čekajući ni časka, Crveni Bežmek, uzeo je oradu porcijašicu i zavitlao je u grm kapara.



Ovo je ona zadnja koju nitko neće – smireno je objasnio Crveni Bežmek zabezeknutim ratnicima. Ne prihvativši objašnjenje, Veliki Škrpun skočio je preko stola i počeo daviti ubogog Bežmeka urlajući – štaaaaaa zadnja koju niko neće – zapamti dobro, na Smokvici donjoj, moja je i prva i zadnja!!!

Ma zapravo, na Smokvici donjoj uvijek je lijepo. Pogotovo u društvu sedam nimfi, Afroditinih kćeri koje znaju kako smiriti uzavrele mužjačke strasti. A uz sve to, žustro režu kukumare, križaju pome, a nakon bakanalija još imaju snage i za oprati amfore, dolije i keramičke zdjele? Čak su i masteršef Šime i njegov prijatelj Marko ostali u nevjerici zatečeni sirenskim zovom naših drugarica.



Masteršime se pokušao izvući opravdanjem da je upravo u kajaku onako "s nogu" pojeo jednu sirovu palamidicu. Tjah!



Uglavnom, Šime i Marko su pobjegli veslom bez obzira prema Žmiri, Velikog Škrpuna smo ostavili na Smokvici neka dežura i prati kretanje brodova i oblaka na nebu, a mi umorni ratnici prepečeni od sunca i soli, vratili smo se na obalu, totalno nespremni za još jedan radni tjedan.