Voliš li ti mene?
Naravno da te volim.
Zašto mi ponekad to i ne kažeš?
Pa kažem ti!
Ne kažeš mi.
Ma nije moguće…
Kad si mi posljednji put rekao da me voliš?
Jučer.
Nisi.
Onda prekjučer!
Nisi ni prekjučer.
S tobom mi dani očito brzo prolaze…
Ne izvlači se dragi moj, priznaj da se ne sjećaš kad si mi zadnji put rekao da me voliš.
Zar se to uopće treba govoriti, pa iz aviona se vidi da te volim!
Kako se vidi?
Paaa, štojaznam, vidi se… po mnogo čemu, ne znam sad… ali jednostavno se vidi.
Svatko vidi ono što želi dragi moj…



Zašto ljudi kad su su dugo u braku prestanu jedno drugom govoriti – volim te?
Ne znam.
Volimo li se mi još uvijek?
Ja tebe volim, a ti mene hm… nisam baš siguran…
Ne pizdi.
Eto vidiš, najprije kmenciš da te ne volim, a kad ti kažem – volim te – opet nije dobro.
Kad si mi rekao da me voliš?
Eto maloprije.
To se ne računa
Kako se ne računa?
To je bilo pod iznudom, ne bi se važilo na sudu…

Eh da, sjetio sam se zašto ljudi u braku jedni drugima ne govore «volim te.»
Zašto?
Oči im se priviknu na brak!
Budalo…



Znaš, čitala sam negdje da po znanstvenim kriterijima, lijepih ljudi na svijetu ima samo dva posto!
Dva posto?
Upravo tako.
I to je puno!
Opet ti…

Kakvi su to «znanstveni kriteriji ljepote?»
Pa ne znam, valjda ono kao - simetrija lica, proporcije, odnosi glava-tijelo, zlatni rez i te fore…
Draga, želiš li te da te odrežem po zlatnom rezu…

Ma daaaaj, misliš li da sam ja lijepa?
Mislim!
I misliš li da ja spadam u ta dva posto?
Mislim.
Ma vraga ti misliš!

A ja?
Što ti?
Spadam li ja u tih dva posto?
Samo se ti tješi…
Zašto, što mi fali?
Fali ti pet za učinit šest!
Sad ću se namusit.
Musi se koliko god hoćeš…



Još te muči ona dva posto?
Hm… da…
Znači, samo je jedan od pedeset ljudi, baš ono-lijep?
Da, tako ispada…
Po tom kriteriju, nitko od naše rodbine nije lijep?
Od tvoje sigurno nije!
Koliko vas ono ima zaposlenih u tvojoj firmi?
Ne znam, tridesetak, možda četrdeset u vrh glave.
Eto!
Što eto!
U tvojoj firmi nema lijepih ljudi!
Ma o čemu govoriš?
Morate zaposliti barem još deset njih da se pojavi netko lijep!
Pih…
Nemoj ti meni pih… to su znanstveni kriteriji.

A u mojoj firmi…
Nemoj molim te…
U mojoj firmi nas ima skoro tisuću i dvjesto!
Pa?
Dakle, po tom kriteriju, ima nas najmanje dvadeset i četvero lijepih!
Kažeš – ima nas, dakle i sebe ubrajaš u te?
Naravno!

Ma daj, baš me zanima, tko je tebi lijep u toj tvojoj famoznoj firmi?
Pa eto… Dobrila je lijepa!
Koja Dobrila? Ona glupača?
Nije baš glupača…
Ma daj, nemaš pojma…

Dobro, onda možda Zvjezdana.
Zvjezdana Banić?
E ta!
Hmmm… zgodna je ali nije baš za dva posto…
E neću se tako igrat, ajde da čujem koga bi ti izabrala!
Odakle?
Odakle god hoćeš!

Pa eto, recimo, Branimir mi je baš ono – OK!
OK!
Da.
Šta sad OK, jeli lijep ili nije lijep?
Jest?
Što jest?
Lijep je.
Branimir?
Daaaaa…

Pa on je… on je…
Što je on?
On je … peder!
Ma daj odakle ti to?
Vjeruj mi, imam ja nos za takve…
Hm… bolje nos, nego nešto drugo.
Božesačuvaj…
Branimir peder?
Da.
Ha ha ha ha ha…
Misliš da nije?
Ne znam ja…

Ako i nije peder, onda je sigurno nešto drugo.
Da, sigurno je nešto drugo, ili treće, ali dragi moj, ovdje razgovaramo o ljepoti, a ne o tome kakav je netko čovjek.
Što želiš reći?

Sama fizička ljepota ti ništa ne govori o čovjeku, o njegovu karakteru, o poštenju, o sto drugih stvari…
Ljepota u stvari uopće nije pravedna!
Kako to misliš?
Pa lijepi ljudi bolje prolaze u životu!
Misliš?
Uvjeren sam u to, lijepima se uvijek sve brže oprašta, lijepi ne čekaju u redovima, lijepi…
Aha, dakle to je to!
Što to?
Znanstveni kriterij ljepote – čekanje u redovima… ha ha ha ha…
Opet ti mene…



Zapravo, kad nekog voliš, on ti je i lijep!
To nije znanstveno!
Nije znanstveno ali je tako… Nećeš zavoljeti svakog ljepotana, ali onoga koga zavoliš – e taj ti je uvijek lijep!
Ko slika!
Upravo tako! Ljubav stvara ljepotu, a ljepota…
Ljepota je prolazna…
Eh da, nažalost…

Draga, ti si meni najljepša na svijetu!
E, to sam htjela čut!
Jesam li sad slobodan?
Jesi, briši sad, ručak je u dva!