Lito vilovito dvi i jedanajsto opet raspalilo sve u šešnajšt, turistička sezona je na vrhuncu, po jadranskim plažama čovik čoviku na glavi sidi, nemoš pronać slobodno misto niti za šudar prostrit, a kamo li šugaman…

Pržidu se turisti po najvećemu zvizdanu ka zaleđeni zubatac na gradelama, cvrče kreme za sunčanje ka kapula kad se lagano šufigaje na maslinovu ulju, a srića da ovi naši gosti još nisu skužili kad je pravo vrime za poć na more i da je po ovakvim vrućinama jedini pravi gušt – noćno kupanje! A ima li išta lipše nego u vrilim litnjim noćima kad se valja polako spremat za u krpe, spustit se do mora, skinit sve sa sebe i banjat se onako pošteno, barem po ure…
Nakon toga, još opijen onim osjećajem kad ti je i friško i toplo u isto vrime, obnovljenog duha i tila, ušuškaš se u lancune i sanjaš lipe snove…


Tako sam i sinoć svratija do moje omiljene «vrlo vlastite» plažice za noćno kupanje, male pješčane uvale skroz vanka mista, plažice za dvoje-troje, a eto, ako čeljad baš nije bisna, moglo bi se među škrapama pronać mista i za još kojeg dobričinu…

Uglavnom, navuka sam na sebe svečani kostim za noćno kupanje, uša do kolina u more ne bi li se onako lipo aklimatizira jel', kad u jednom trenutku primjetih na puteljku prema plaži neku siluetu gigantskih razmjera, vjerojatno reinkarnaciju jadranskog Bigfoota. Bauljajući nespretno kroz mrak, lomilo se granje ružmarina oko njega, prokrckali bidni puževi pod teškim stopalima, a po svemu sudeći, ovaj tip ne bi bija dobar kandidat za regrutiranje u diverzantske postrojbe.

Sve sam se nada – odlepršat će on svojim putem, ali gorostasni Bigfoot iz mraka nije čeka ni časa, zaputija se prema meni i već kad sam se prestravljen počeja opraštat sa životom, u nekom je trenutku jedva čujno ispustija glasić – Ićo, Ićooooo…

Smrza sam se!
Kakvog li Iću ovaj tip traži po mrklome mraku?
Nisam odgovorija ništa, računa sam – bolje se pravit blesav…

Ali Bigfoot nije popušta, čak se i oglasija nešto jače i slobodnije – Ićoooo, Ićoooooooo!

O jebo ga Ićo, dabili Ićo, ima li on pametnijeg posla nego po mrčini tražit Iću, čoviče, sad mi je sinulo, on očito smatra da sam ja taj Ićo…

Što s'se išo kvasit?

Moooolim – odgovorih konačno i ja tek toliko da se silueta iz mraka uvjeri da niti pod razno nisam njegov ljubljeni Ićo.

Što s'se išo kvasit?

A šta se to vas tiče!? – odgovorih već pomalo ljutito

U tom trenutku zabljesne iz mraka neki reflektor, ma šta reflektor, nije ni Gestapo u svoje vrime ima takve - pravi stadionski light-show, a snop svjetlosti me strefija u facu poput munje iz nimbokumulusa, a da ne spominjem kakvom li je snagom tek obasja moj kostim za noćno kupanje!

Brže bolje sam se bacija u more, beštimajući i proklinjući kakvo je ovo vrime došlo da ne mo'š ni na noćno kupanje otić, a da te neki luđak iz sjene ne špijunira. I odakle mu ta lampadina od milijardu luksa, đava mu lampadinu nosa…

Ajojjojjjjj, op-op-oprostite, mislio sam da ste netko drugi…
Naravno da nisam netko drugi, ja sam netko prvi!
Ufff, a jeste li vidjeli kojeg ribolovca sa štapovima?
Ne, nikoga nisam vidija, nikakvog ribolovca, a štapove još manje!

Bigfoot je konačno isključija onaj monstr-reflektor, a kad su mi se oči opet privikle na mrak, spazija sam još jednu siluetu u mraku, ali znatno manju od ovog «svjetlonoše».

Senka deder, odo' ja još naprijed do Crvenih stina, a ti se vrati kući… - obratija se rmpalija figurici pored sebe
Možeš li sam?
Mogu!

I tako, dok je Bigfoot odbaulja dalje u noć prema istoku, ta nepoznata druga figura u mraku, malo je sačekala, okrenula se na jednu pa opet na drugu stranu, ka da se nešto nećka, i naposljetku ni pet ni šest, udobno se ugnjezdila jušto pored moga šugamana!

I nešto čeka…
Čekam i ja u moru.
Čeka bome i Senka…
A ja naravno, još uvik u kostimu za noćno kupanje…
Prošlo otprilike pet minuti, otpliva sam prsno, leđno, baterflaj, a Senka pored moga šugamana i dalje čeka…
Prošlo je još deset minuti, izdušija sam totalno, ispalija sve moguće figure sinhroniziranog plivanja, ali Senka, ta sjenka u mraku se neda smest, Senka čeka...

U neka doba, nije mi bilo druge, nego izać vanka!
Senka, jedra četrdesetogodišnjakinja me sačeka, pruži ruku, ja sam Senka veli, oukej ja sam Brod u boci… Osušija sam se na brzinu, zamota u drugi šugaman, nekako nije pristojno gol u mraku pričat s nepoznatom osobom jel…

I tako rič po rič, pričali smo dugo u noć, o kući trokatnici koju njezin muž, poduzetnik iz Gruda, gradi u Dugoj uvali, o nekoj ludoj Vjekoslavi koja im ne daje pravo prolaza, o diveru Petru koji je vazda p'jan i još mnogim likovima i djelima, za mene potpuno nebitnima, ali Senki očito i te kako važnima.

Za to vrime, par stotina metara dalje, na punti Rata svitlija je mega-reflektor poduzetnika iz Gruda…
Očito je pronaša izgubljenog ribolovca Iću…

A Senka se sa svakom novom temom opasno primicala bliže k meni, kao, još samo da mi nešto u povjerenju kaže, a meni skroz neugodno bilo otić ća, diš jadnu ženu ostavit na plaži usrid mraka! A tako joj je teško u životu, puno teško bidnoj…

Nakon otprilike tri kvarta od ure sam s neskrivenom radošću dočeka dvi mračne sjene oboružane ribarskim štapovima, kanticama za crve i velikim torbama.
Ribolovac Ićo i poduzetnik iz Gruda, zadovoljni su se vraćali svojoj kući trokatnici.

Prošavši pored mene, poduzetnik iz Gruda je vrlo duhovito dobacio - aaaa vi se još uvijek sunčate, ho ho ho…

Arghhhh – nisam siguran, ali otprilike tako sam mu nešto odgovorija…

Jašta ba, ja se sunčam po mrklome mraku, a poduzetnik iz Gruda, očito prezadovoljan ulovom, a pogotovo svojom dosjetkom, nije niti primjetio kako se njegova Senka ka nevjerna sjenka skrila ispod moga šugamana…

I ostala…