Iako sam na početku emitiranja svečano zavapija «ajme opet» i premda već gotovo napamet znam šta će se u kojoj epizodi dešavat i u kojem će trenutku past dobra batuda, opet sam se zakačija na Velo misto ka tovar na Marinu ogradu.

Zanimljivo kako neke stvari vrimenom dobiju na vrijednosti i skoro tek sad, tridesetak godina nakon prvog emitiranja, vidiš kako se sve na ovome svitu može prominit, ali ljudska narav nikad. Uvik će bit idealista i poštenoga svita, ali i smutljivaca, ratnih profitera, žbiri, lupeža i onih koji će ti petavat roge iza leđa. Uvik će bit režimlija i onih ča su šempre kontra svega, a u krajnjem slučaju, u tome i jest draž, jerbo kad bi svi bili isti, onda život i ne bi ima baš previše smisla.



A dobro se i sad sićam, nakon «vrlo prvog» emitiranja, naš domaći svit nije bija oduševljen «Velim mistom» vjerojatno očekujući logičan nastavak «Maloga» koje je na neki način bila dalmatinska rapsodija, ka šipak krcata duhovitih dijaloga i situacija, idealizirana mitska Arkadija u kojoj nije bilo patnje, u kojoj se gotovo ni umiralo nije. Velo misto je već u prvim epizodama iznenadilo «ozbiljnošću» i prizorima stvarnog života, često grubog i mižerjastoga, a manje veselog, raspivanog i opuštenog, tako da je ovom našem neskriknjome svitu tribalo nešto vrimena da mu iz guzice dođe u glavu. Ka i uvik, uostalom…



I u ovim novim vrimenima kad moderni lupeži i razni šjor Jakovi žele spomenicima platit iskupljenje svojih grija, malo ko će shvatit da je malo gradova na svitu koji imaju istinski živi spomenik kakav je Split dobija s Velim mistom.

Sve se minja, sve prolazi, ljudi partijedu svojim putem, a malo ko od njih će imat sriću da za svoga života ostavi nešto trajno, nešto šta će živit, kako se to danas voli reć – vječno.

Zato ću jin još samo jedan put reć – evala meštre!



A meni su protekli dani bili u skladu s jednim likom iz Veloga mista za kojeg nikad nismo doznali kako se stvarno zove jer je za sve i svagda uvik osta – Pegula.

Najprije mi je ova škatula koja mi na neki način dođe ka prozor u svit riknila i dovela svoga tvrdišu u stanje inducirane kome, onda ona druga škatulica šta se mobitelom zove bi afanavala svaki put kad bi zazvonila, a da bi trilogija bila potpuna pobrinija se digitalni foto aparat koji je izvršija ritualno samoubojstvo bacivši se u Jadransko more, upravo ono isto more koje je najčešće bilo zarobljenik njegovog oka, leće, objektiva, okulara ili već kako se sve ne zovu ti komplicirani dijelovi ispod kućišta.

Ma lako za ove škatule, mobitel ko šljivi, kompjuter ka kompjuter - neš ti, ali maloga Olyja nikad neću moć prižalit…



I zato mi se čini kako bi mi najpametnije bilo sklonit se negdi u debelu ladovinu, a od svih elektroničkih naprava koristit samo žlicu i perun. Njanci nož ne uzimat u ruke, šta je sigurno-sigurno je!