Luduju usijane glave

15.04.2011.

Danas sam tužan.
Štoviše, danas sam izuzetno tužan.
Međutim, nisam tužan na isti način i zbog istih onih razloga zbog koji je danas tužna velika većina Hrvata. Oh da, ja uvijek moram biti crna ovca, očito mi je takva sudbina.

Tužan sam jer sam svjestan da živim u zemlji u kojoj još uvijek vladaju usijane glave, tužan sam kad vidim da moj narod nema hrabrosti pogledati istini u oči, tužan sam zbog činjenice da ni danas Hrvati nemaju snage za katarzu, za jedan povijesni iskorak i bitan pomak u glavama koji će raskrstiti sa zabludama i otvoriti put prema budućnosti.

U svom ovom graktanju dežurnih bjesničara itekako dobro uhljebljenih na državnim jaslama, u izjavama raznih nazovi stručnjaka svih mogućih profila nigdje nisam mogao čuti niti jednu snažnu anti-ratnu poruku, jednu zrelu, odgovornu izjavu koja će se izdići iz balkanskog blata i koja će pomoći da se takve strahote nikada više ne dogode.

Sve što danas slušam samo je shizofreno i paranoično arlaukanje kako se čitav svijet urotio protiv nas.

U jednom od svojih ranijih postova napisao sam - ne tražite istinu o ratu, mogla bi vas razočarati...

Da, točno je da smo bili napadnuti.
Da, točno je da su bradate spodobe divljački orgijale, mučile i ubijale naše ljude.
Točno je da smo imali potpuno pravo osloboditi svoju zemlju.
Sve je to točno.

Točno je i to da je Haaški sud nemoralna i karikaturalna tvorevina koja blage veze s pravdom nema i koja samo sije novo sjeme zla na izmučenu zemlju natopljenu krvlju.
Haaški sud je samo lutka čije konce potežu svjetski moćnici, trgovci naftom i oružjem, besprizorni gulamferi, odvratni tipovi koji nas optužuju za divljaštvo, a u isto vrijeme su im i ruke i oči krvave da krvavije ne mogu biti.

Zamislite samo tog licemjerja - Amerikancima se ne može suditi za ratni zločin!?
I tko god digne glas protiv tog licemjerja - jednostavno ga pojede mrak.
O čemu mi onda uopće pričamo????

U svakom slučaju, Haaški sud našao je Pedra. Točnije, našao je Pedra i njegovog zamjenika.

Međutim, ne mogu se ne zapitati - a gdje su sad svi oni koji su u danima iza Oluje palili, pljačkali i ubijali?
Gdje su sad svi oni ratni huškači koji su drmali medijima i zazivali bezobzirnu osvetu?
Je li ih danas barem malo štrecnulo?
Je li im se stisnula knedla u grlu?
Hoće li im biti ugodno znati da će netko drugi za njih robijati?
Ili će sve to brzo zaboraviti?

Pa čekajte, nisu valjda sve te kuće od Drniša do Gline gorjele same od sebe, pa nisu valjda ti starci koji su naivni ostajali na svojim ognjištima izvršili kolektivno samoubojstvo, pa ne mogu pojmiti po kakvom su to fizikalnom zakonu svi ti televizori, frižideri, bojleri, umivaonici, čak i štekeri i utičnice tek tako isparili u zrak???

Netko je to napravio!
Netko je ukrao, zapalio, ubio!
Netko "naš!"

I što sada, moramo li se ponositi s takvima samo zbog toga što su "naši!?"
Ako su naši, znači li to da su bezgrešni!?

Ali, mi smo očito takvi prokleti ljudi da sve moramo usrat.
Zašto je veličanstvena pobjeda partizana u drugom svjetskom ratu morala biti ukaljana Bleiburgom, jamama i križnim putevima?
Zašto naša Oluja nije mogla biti čista vojnička pobjeda bez mrlje na obrazu, nego smo huljama i bitangama dopustili da je oskrnave?
Mene je takvih sram!

Vjerujte mi, Hrvatska neće biti sretna zemlja dok se ne suoči s vlastitim demonima prošlosti.
Ali za tako nešto, potrebna je snaga, hrabrost i mudrost.
Možemo mi i drugim putem, možemo mi taj pogled oči u oči odgađati do u nedogled.
Ali tako sreće biti neće.
Vjerujte mi.

<< Arhiva >>