U plavim ljetnim večerima kad vrućina popusti, maeštral utihne, a sa primorskih planina krene prvi reful noćnog burina, nema mi lipše stvari nego se spustit u dvor isprid kuće pa se nakon nadasve dijetalne večerice i dvi čaše ladne bevande prepustit razgovorima ugodnim s dragim ljudima. Sukladno broju sudionika malih noćnih razgovora, teme variraju od onih općih zafrkantskih za široke mase, do onih tiših, skrivenih, intimističkih, stvari koje se govore samo u povjerenju.

Za nas koji nismo praktični vjernici na onaj opće prihvaćen "normalan" način, vjerujem da ispovjedanje svojih misli, dilema i problema u uskom krugu prijatelja ima sličan učinak kao i ona "prava" ispovijed. Za divno čudo, u našim "nevjerničkim" razgovorima vrlo često dođemo do spoznaje kako je onaj čarobni ključ života sadržan u samo dvije riječi - ljubav i oprost.

Ljubav i oprost - dva su pojma koja se danas često koriste, možda čak i prečesto, ponekad čak i zloupotrebljavaju, razvlače poput gume za žvakanje, obično kako kome odgovora, pa je ponekad jako teško u toj kakofoniji kvazi-mudrolija koje nas okružuju, proniknuti u svoju nutrinu i tu pronaći odgovore na mnoga pitanja koja nas muče i proganjaju.

No dobro, da se sad ne bi zagubili u bespućima kontemplacija za koje većina od nas u ovom suludom ritmu života i nema previše strpljenja, vratimo se iz tamnih dubina na nešto prizemnije. Moj dobri barba Frane često zna reć - sve ti se u životu događa s nekim razlogom, i dobro i zlo. Čak i one stvari na koje ti se čini da nemaš nikakav uticaj, dolaze do tebe iz nekog posebnog razloga.

Hmm... tu se obično zapletemo u bezbrojnim primjerima iz vlastitih života pa se najčešće zakoprcamo u onom čarobnom klupku pitanja je li na ovom svijetu sve slučajnost ili pak s druge strane - ništa slučajno nije...

Tako bi mi upravo sada moj barba Frane reka da mi se to, šta se već tri dana ne mogu pomaknit s mista - upravo zbog nekog čudnog razloga moralo dogodit!

Boli me noga.
Boli za popizdit.
Desno stopalo mi je nateklo na veličinu šlape Shaquilla O'Neilla.
Mažem neke kreme, stavljam obloge od leda, rakije - ništa ne pomaže.
Svaki korak mi je bolan do besvijesti.
Udaljenost od deset metara prelazim prosječno za tri minute.
Po danu još osjetim neka poboljšanja ali kako dolazi večer, to je za podivljat od boli...

I sad - dobro bi bilo da znam zašto me to ćapalo, nije prvi put da mi je noga u ofsajdu.
Ali...
Nigdi se nisam udrija.
Nigdi se nisam izvrnija.
Ništa me ubolo nije.
Nikoga ja nisam uboja!
Pa šta mi je onda?

Tlaka mi je ić u likara jer već unaprid znam da ću morat čekat dvi ure dok dođem na red pa će me onda poslat na rendgen, pa rendgen sto posto neće radit, pa će me poslat na pretrage, na ovo i ono, i na kraju će mi reć ono šta mi je već i te kako dobro poznato - da moram mirovat.

Mirovanje i ja...hmmm....

I šta ću sad?
Nemam volje pisat.
Ne mogu skitat i fotografirat.
Ne sladi me kužinavat.
Ne mogu guštat u litu...

Ali, opet se vraćam na barba Franu - ovo ti se dogodilo s nekim razlogom.
Doooobro.
Eto, sad dok očekujem izdržavanje ove vremenske kazne mirovanja, ostaje mi se samo za nadat kako se ova nogobolja neće rastegnit u plus minus beskonačno.

Ajmo sad na lipše stvari.
Nedavno me bloger Dalmata obavjestija kako namjeravaju napravit blogersku izložbu slika u prostorijama Gradskog kotara Gripe.
Sudjeluju Galeb, Gustirna, Filipinka, Carla, Čiovka a možda i još neko...

Jesam li zainteresiran?
Ma kako ne bi bija!?
Kaže Dalmata - odaberi pet slika pa pošalji.
Dogovoreno!

Mislija sam - ništa lakše.
Ali kako bi god neku stavija u tih pet odabranih, istoga trena bi mi ta slika postajala nekako bezveze.
Ma di ću ovu poslat, ništa ne valja...
Moga bi ovu, ma ne, tu nikako...
Svaka ima neku manu!
Na kraju - nisam ih posla pet nego deset, pa neka urednici izložbe sami odluče koje će škartat a koje izložit.
A mislim se , možete i vi pomoć pa reć kojih bi pet odabrali.
Oćemo ih vidit?
Ajmo ća!

Mislim - sasvim je normalno da imam koji brodić na zva se ja Brod u boci



A i ova me plaža u Staroj Novalji na Pagu podsjeća na svašta nešto lipoga...



Moram pokazat i to kako trogirska jutra znaju bit čarobna...



A ova mi je bila jedan od prvih pokušaja.
Početnička sreća - rekli bi neki...



U tu početničku fazu pripada i crkvica Svetog Nikole u Prahuljama blizu Nina...



Planine isto tako nude more zanimljivih prizora...



Kad zadere bura s Biokova...



Škojić na ovoj slici zove se Lirica



I moje vječne zanimacije i inspiracije

Žena, čovik, brod, more i otok



I još jedna varijacija na istu temu



Oprostite zbog ponavljanja, znam da su sve ove fotke već bile objavljivane na ovom blogu, ali eto - nadam se da je razlog ovoga puta ipak opravdan.

I da, naravno - ima li mi neko štake za posudit!?
Đavla ću ja mirovat...