Kad u vrućim srpanjskim i kolovoškim danima obala proključa od navale gostiju koji se za divno čudo i ne snalaze baš najbolje u ovim hobotničarskim režimima odvijanja prometa kakvi već desetljećima vladaju u mome gradu, u danima kada su plaže prekrcane klijentelom tipa pivo-suncobran-ležaljka, počnem prepoznavati znakove koji me nepogrešivo upućuju prema spasonosnom rješenju - vrijeme je za laganu evakuaciju. Mislim, svaka čast našim turistima, nemam ja ništa protiv njih da se razumimo, ali barem za moj pojam, uživancija u morskim radostima isključuje masovne veselice u dum-dum ritmu.

Na svu sreću, do skrivenih uvalica južnih obala najbližih otoka nisu potrebna puna tri dana jahanja, možda tek nešto manje, ali meni to u stvari uopće ne smeta jer čim odvežem cimu svoje velebne barčice i osjetim prvi dašak maestrala na licu - u trenu se nađem u nekom sasvim drugom, paralelnom svijetu. Ispod poklopca motora spremno zabrunda devet poletnih konja pa me u ritmu singerice povedu u tapa-tapa stilu preko debeloga mora.
Za nepunih pola sata plovidbe pozdravim kupače na zapadnoj punti Čiova pa zatim u kursu 180 stupnjeva, za daljnih četrdesetak minuta, ovisno o vjetru i valovima, prozibam lagano kroz labirint stotinjak usidrenih jahti u laguni otočića Krknjaša. Nakon toga, očekuje me još samo dvadesetak minuta plesa na valovima do moje vale u kojoj konačno spuštam sidro.



Naravno da je sav taj doživljaj puno bolje podijeliti s dobrim društvom, ali priznajem - rijetki su ti junaci koji će se drage volje prepustiti slow-motion plovidbi. Mnogi bi naime željeli da da se do rajske plaže dođe za, u vrh glave dvadeset minuta vožnje, da u takvoj uvali ima pješčanih plićaka za picigin, visokih stijena za skakanje, dobar komad plaže za sunčanje, hladovine borova za ugodno dokoličarenje i naravno - da u toj uvali nema nikoga osim nas!



Takav paket aranžman već je malo teže ostvariv pa se naposljetku moji supatnici moraju pomiriti sa aktualnim stanjem stvari jer je opće poznato kako se na moru kapetanu ne prigovara niti suprotstavlja.
Kapetan je uvijek u pravu!
Isto tako, na mojem brodu izričito je zabranjeno postavljati pitanja tipa "koliko još", "kad ćemo doć", "može li ovaj brod brže ić", kao i ostale provokacije vezane za priče "znaš, moj prijatelj ima gliser..."
Eto ti prijatelj, eto ti gliser, pa se idući put vozi s njime, ae!

Vratimo se mi u moju tirkiznu uvalu.
Nema lipše na kugli zemaljskoj!




Dok se ekipa brčka u plićaku i u pravilnim vremenskim razmacima glasno izražava svoju opčinjenost svekolikom ljepotom, ja se prihvaćam sllijedećeg zahtjevnog posla. Opće je poznato kakav učinak ima morski zrak na apetit prosječnog bonkulovića, pa iako prije isplovljenja svi mahom ostaju začuđeni količinom ila i pila koje nosimo sa sobom, u novim okolnostima postaju svjesni razboritosti takve odluke.
Malo plinsko kuhalo desno, frižiderić livo, sve je tu, cakum-pakum, spremno za gastro izazove.

S povremenim pogledima na prirodne ljepote, naravno...



Sretna je okolnost da na moru svaka spiza nekim čudom dobije status najbolje delicije, pa tako čak i najobičnija manistra na pome dobije neku neobičnu dimenziju okusa više.
Ručak na brodu u kojem je svaki centimetar prostora zauzet nekim čudnovatim predmetima nepoznate namjene, u pravilu predstavlja pravu avanturu ravnu ekvilibriranju na žici. Svaki eventualni nervozni ispad ili možebitno negodovanje glede ponuđenog jelovnika kažnjavaju se trenutnim bacanjem u more tako da sa takvim pobunjenicima u pravilu nema milosti!

Pranje suđa isto tako je komplicirano. Sve teče i pjate, žlice i perune, spustimo na dno da ribice i kozice obave svoj dio posla.

Na moru je najbolje ostat do samog sumraka. Maeštral počne lagano padat, more se smiri, a zrake zalazećeg sunca donesu nove nijanse boja.



U lučicu se obično vraćamo po debelom mraku, raščupane kose, rumenog izraza lica, vatreno bridećih ramena i leđa, umorni kao da smo čitav dan kopali vinograd a ne bili na kupanju...

A ponedjeljkom ujutro - opet isti, poznati ritam.
Priko mosta o' Ciova...





Lipa su lita u Dalmaciji...