Premda se svjesno izlažem riziku da će ponekom čitatelju ovaj post vjerojatno izgledati uvrnuto, čudnovato, možda čak morbidno, razmišljam kako nikad nije loše sagledati stvari iz neke druge perspektive pa se ipak usrdno nadam da takvim ocjenama neće biti mjesta. U stvari, nema tu ništa posebno neobično, ako izuzmemo jednu "sitnicu" koja kaže da vam danas želim predstaviti jedno - groblje!

Da, dobro ste pročitali - napisao sam "groblje" pa iako sam taj pojam kod mnogih izaziva blago rečeno - nelagodne osjećaje, možda nije loše skinuti veo tajne, tihe jeze ili kako god hoćete, jer naposljetku, htjeli mi to ili ne, smrt je sastavni dio svakog života, pa je isto tako i samo groblje vrlo bitno obilježje svakog našeg grada, gradića, velog ili malog mista.

Jer, vrlo često o nekom mjestu daleko više kazuje njegovo groblje nego li glavni gradski trg, riva ili neka druga znamenitost.
Imena i prezimena ljudi, čitavih obitelji na svim tim nadgrobnim pločama i križevima, obilježja, natpisi i oproštajni stihovi, pričaju svoju povijest unatrag tko zna koliko godina, vuku paralele s današnjicom, daju smjerokaze za budućnost.

Stoga mi se čini kako groblje kao takvo ne mora nužno biti ružno, naprotiv, posljednja počivališta su dostojanstven spomen na sve te ljude koji su nekada živjeli tu pored nas, u našim gradovima, ljude koji su hodali istim ulicama kao i mi.

Posebno su mi dragi visoki čempresi koji svojim drvoredima daju neophodnu notu pijeteta, uzvišenosti i ponosa, na čijim se granama obično skupljaju grlice koje tiho guguću i time stvaraju posebnu atmosferu.

Primošten, tipično-netipično dalmatinsko malo misto, jedno je do onih "sretnika" koji se mogu podičiti uzorno uređenim grobljem.

Za razliku od posljednjih počivališta kakvih se smo navikli gledati u američkim filmovima, prizora koji su u najčešće jako dramatični, oko kojih vazda udaraju munje i gromovi pa taman i iz vedra neba, a u trenutnim bljeskovima svjetla, iz mraka izranjanju kojekakve spodobe, ovo je nešto sasvim drugačije - groblje s pogledom!

Sa pjacete kod ulaznih vrata, jedna od najširih ulica, prirodno nas vodi prema najvišem mjestu nekadašnjeg otoka na kojem se nalazi crkva Svetog Jurja, a u njezinoj neposrednoj blizini nizovi obiteljskih grobnica koje gledaju na otvoreno more.





Iako mnogi turisti gotovo slučajno nabasaju na primoštensko groblje, svi redom ostaju fascinirani mirom, tišinom i veličanstvenošću prizora koji im se ukazuju sa ovoga mjesta.









Nisam siguran što bi za ove česte posjete imali reći primoštenski pokojnici, ali eto, nekako imam osjećaj da je ovo jedno od rijetkih mjesta na kojem oni živi, na neki čudan način, zavide onima koji su nekada bili živi.

Ali - ovo je ipak njihovo mjesto, stoga tiho tiho, neka počivaju u miru...