Moja veza sa Šibenikom traje već prilično dugo, ali nije mi baš jednostavno definirati tu začudnu privlačnost jer iako je takva vrsta ljubavi uglavnom platonske naravi, neke neobične magnetske silnice jednostavno me, i bez nekog posebnog razloga svako toliko dana povedu sunčanom obalom pedesetak kilometara prema zapadu da mi jasno daju do znanja kako je veza ipak duboka i strasna.

Da, ima nešto neobično u tom gradu, odavno to već znam, i ne može me nitko razuvjeriti u mojim slutnjama da tu mora postojati nešto posebno, jer grad koji je dao toliko velikana kroz svoju povijest, zasigurno u sebi krije neku posebnu tajnu, neki čarobni izvor ljepote, sklada i mudrosti.





I naravno, ne može biti slučajno niti to da se u ovome gradu već po četrdeset i deveti put put održava Međunarodni festival djeteta, manifestacija bez premca u svjetskim razmjerima, ali koja je u posljednje vrijeme nedopustivo i sramotno malo zastupljena u našim medijima.

Ima li išta na ovome svijetu ljepše od osmijeha djeteta?

I tako, u potrazi za tim čarobnim izvorom ljepote, prepoznavao sam ga na licu uličnog svirača koji je na svaki darovani novčić odgovarao sa posebnim osmijehom i jednostavnom riječju „hvala.“



Gotovo isti takav sjaj primjetio sam u očima djevojke koja je na skalinama šibenske katedrale izložila svoje umjetničke rukotvorine, ogrlice koje kao da su u sebi upile svu toplinu mediteranskog sunca.



A sa zapadne strane, tek dvadesetak koraka od portala katedrale – transparent na zidu na kojem piše – Bunari – tajne Šibenika!
A-ha, znači tu smo!



U prostoru u kojem su se nekada davno, još tamo u 15. stoljeću izgradila četiri velika bunara u kojima se čuvala pitka voda, danas je otvoren suvremen centar za posjetitelje u kojemu se na, našim vremenima primjeren način, slikovito dočarava priča o životu nekada i sad, o tajnama iz dubina ovoga grada, o njegovim ljudima, razdobljima rata, muke i gladi, razdobljima mira, sloge i napretka.









„Homo volans“, leteći čovjek Fausta Vrančića, kao simbol težnje da čovjek ostvari nešto veliko, samo na prvi pogled nezamislivo i besmisleno.



Iznad „naših“ bunara danas se nalazi ljetna pozornica koja čitavom prostoru daje posebnu notu.



Još i danas postoje mnogi bunari kojih nalazimo gotovo na svakom koraku starog Šibenika. Voda kao izvor, voda kao simbol, upravo onaj traženi čarobni izvor ljepote.



Stara nona zamišljenog lica iza zatvorenog prozora i dica koja se bezbrižno igraju ispod njezinih škura dio su istoga kruga života.





Možda to čak i nije krug, vjerojatnije neka spirala, uzvojnica koja se samo prividno vrti istim kružnim putanjama ali uvijek za dimenziju više, za jedan pomak koji kaže da je sve isto, a opet ništa isto nije.

I dok tako nepomično stojim naslonjen leđima na zid katedrale i upijam toplinu dalmatinskog kamena, gledamo se međusobno Juraj Dalmatinac i ja. Veliki meštar sve ka da mi govori: „Vidiš, ja sam svoje napravija, a ti?“
Da mi je mislit...




U bunarima se kriju tajne Šibenika...
Takve tajne, ne prenose se riječima.
Morate doći i sami ih osjetiti.