Volim kad mi gosti dolaze doma.
Ček, ček, ovo "gosti" mi malo preslužbeno zvuči, možda netko slučajno pomisli kako se bavim zimmer-frei dopunskom djelatnošću ali ne, daleko sam od toga, možda se bolje ovako izrazit - volim kad mi dolaze prijatelji.
N'da.
Prijatelji definitivno.
Stvaaarno volim!

Naravno, kako to već biva u ovim našim nazovi-zrelim godinama, svaki njihov posjet u pravilu bude obilježen različitim aktivnostima usko vezanim za okrepu duha ali i tijela.

Pa eto, iako se u takvim prilikama kao domaćin, najčešće (s)nalazim rastegnut prema svim do sada poznatim stranama svita, takav mi angažman zaista ne pada teško, jer su naša druženja, u prvom redu obilježena vrckavim doskočicama, visprenim pošalicama, međusobnim pribotunavanjima i prigodnim štucigavanjima. Stoga se na meniju i ne moraju nalaziti sve same delicije tipa "ribe, raci, školjke i prstaci", vjerovali ili ne, često se iz najobičnijih toplih sendviča mogu izvući vrlo m-m-m-m učinci.

Naravno, posebna je povlastica imati takvu uigranu ekipu kojoj ne trebaju kićene pozivnice i fanfare za svečani dolazak, ako smo od volje - tu smo, eto nas, ako nismo, nema veze, ima dana za megdana. Lipo ka razumni ljudi, podilimo ovlasti - ja se uvatim kužinavanja, oni pranja suđa i posli svi sritni i zadovoljni.

Uhodani mehanizmi komunikacije štono bi se ufino birokratski kazalo...

Ove subote smo se tako dogovorili za gradelavanje. Iako je barba Frane u prvom kontaktu sa mnom izrazio određene sumnje glede gradela imajući u vidu nepovoljnu vremensku prognozu, uvjerio sam ga kako se iz postojeće naoblake ne može razviti ništa loše i kako su te katastrofičarske najave samo puka tlapnja nadobudnih meteorologa.

Naravno - bio sam potpuno u krivu, u samo par sati izlilo se toliko kiše koliko obično padne za tri lita vilovita.
Protapanala kućica za roštilj, smočila se drva, ovlažilo lozje, šta'š ispeć po ovakvome vrimenu...
Aj ća, promjena plana.

Nazovem barba Franu da mu saopćim kako sad više nema smisla kupovat meso za gradeladu.

- Hmmm - kaže direktor Frane - sad je gotovo, kupija sam sve kako si mi reka, bržole, pola svinjskih, pola telećih, piletina, kobaje, ćevapi, sve je tu...
- Dobro, ajde, nešto ćemo iskombinirat.

Normalno, kako je kiša nastavila cipat po svoju, gradele smo definitivno odložili sa strane a meni palo na pamet - evo vidi, ove ćevape ćemo šalamaštrat, dodat još pinkicu mljevenoga - nema šta, idealno za lazanje!

Lazanje - to ja čaroban izraz kojima moje pajdaše redovito bacam u gurmanski trans, a moram ih pohvalit jer su mi do sada idealno služili kao pokusni kunići za degustaciju mojih kulinarskih eskapada.
I šta je najvažnije - uvik su zadovoljni.
Naravno, ako izuzmemo ministra Rašu koji redovito grinta oko izbora vina.

Uglavnom - lazanje od ćevapa ispale su izvrsne i naposljetku smo večer završili prigodnim tapšanjima po nabreklim trbuščićima veleumno zaključivši kako smo se i ovoga puta naparali debelo priko mire.

Nedjeljno jutro osvanulo je polukišno - mezoočajno, ali kako nam je nebo ipak podarilo nekoliko suhonjavih sati, novi plan se nametnuo u samo jednoj sekundi - moramo iskoristit ono meso šta nam je jučer ostalo!

Opet sam se uvatija posla, pripremija bržole, pileća prsa zamota u pancetu, napravija ražnjiće, zapalija vatru, ispeka kako Blog zapovida - gradelada ispala još bolja nego jučerašnje lazanje.

Kasnije su po starom dobrom običaju, opet svi zadovoljno puvali, lupkali se i mudro zaključili kako smo previše mumali.

Ponedjeljak je osvanuo prazničan.
Eto opet ekipe kod mene!
Međutim - ovoga smo puta jednoglasni - nema nikakve papice!
Strogo šetnja, ma kakva spiza, nema teorije...

I stvarno, šta jes, jes, učinilo smo lipi đir od porta u Segetu priko Medene sve do kampa u Vranjici pa istim putem natrag.
Istina, ženski dio je pokušao s nekim diverzijama u obliku medenjaka i napolitanki, ali smo ostali ponosni i uspravni kano klisurine naše Domovine.



Malo-pomalo, uvatila nas večer, a bome i debuleca.
Drombuljaju unutarnji organi u glad-duru.
Šta ćemo!?

- Mogli bi barem na pizzu...
- Jesmo li rekli da danas nikakve spize nema?
- Jesmo, ali sad su druge okolnosti.
- Znači, s gnušanjem se ograđujemo od naše ranije donesene odluke!?
- Tako je, s gnušanjem, jerbo kad smo je donosili, nismo bili uračunljivi!

Uračunljivi ili ne, ipak smo odlučili bit umjereni pa smo za nas osmoro naručili samo jednu jumbo-vegetarijanu i još jednu jumbo-tunjevinu. Umjerenost prije svega - nema zafrkancije.
Slistili smo ove dvi đambolaje za tri sekunde!

Revolucionarni dio ekipe, zahtjevao je još.
Još, još i još!
Počelo se spominjat i nekakvo miješano meso.
Prženi kumpiri!
Rožate!?
Mi koji smo kao bili "umjereni", odlučno smo odbili njihove zahtjeve.
Jesmo li rekli - samo pičica, jesmo - prema tome to je to!

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja pregovora, ekipa se u nevjerici razišla svojim domovima polugladna i zbunjena.

Ipak, imam neki osjećaj da su im njihovi vlastiti frižideri nadoknadili duševne boli te večeri.

Moderato manđabile - to je umjetnost!