Premda mi čitanje u opuštenom položaju u mom vrlo vlastitom omiljenom naslonjaču ili još bolje - krevetu, u pravilu donosi more zadovoljstva, skrušeno priznajem kako u posljednje vrijeme sve teže ovladavam tom vještinom jer mi se redovito događa da već nakon tri-četiri pročitane stranice, moji kapci postaju izrazito teški, ruke kojima pridržavam knjigu postaju nedisciplinirane, bezobrazno pak otkazuju suradnju sa centralnim živčanim sustavom.



A meni je zbilja drago čitat.
Laka, perolaka, bantam i velter književnost, blogovi, novine, tjednici, mjesečnici, enigmatske revije, katalozi iz Keruma, Mercatora i Tommyja, Gola istina ili Odjevena laž, uglavnom – sve dolazi u obzir, svo živo štivo!

Istina, u zadnje se vrime baš ne mogu pohvalit nekim posebno atraktivnim naslovom, ali eto, u nedostatku kvalitetnije iskorištenog vrimena, rado čitam jumbo plakate, putokaze i natpise uz cestu, uglavnom nepoznatih autora.

Štoviše, primjećujem da me takva magistralna literatura poprilično dobro smiruje dok vozim i začudo – povećava koncentraciju u prometu.

Di ćete većeg gušta kad pored neke straćare koje niti sto izmjena ni dopuna GUP-a ne bi uspilo spasit, ugledate natpis „Eletro-radijona“. Ili recimo dražesti pored raskrsnice u Kaštel- Starom, godinama se već ponosito kočoperi oronuli rashodovani kombi sa natpisom „Prodajem gnjoj“.
Izvorno hrvatsko!
Gnjoj!

Uostalom, sve je to prilično živahno i živopisno i ne daj Blože da kojim slučajem svjedoči o nepismenosti ovdašnjeg domorodačkog stanovništva, to ionako već spada u domenu pjesničke, bolje rečeno- poduzetničke slobode.

Međutim, upravo me jučer jedan natpis samo za trenutak doveo u zabunu. Na musavoj tabli vjerojatno ukradenoj sa ruba nekog minskog polja, ispisano sivom bojom jasno i glasno stoji „OTKUP METALA“.

Iako sam svjestan da mi ovo nije na diku, ali eto iskreno - ja sam onako „na prvi balun“ promislija: „Ma čekaj, zašto bi netko otkupljiva metle?“
Znamo da svaka nova metla dobro mete, ali brate šta'š sa starom metlom?
Mo'š ih jedino dat višticama da lete na njima!
Ali ako već postoji ovako sjajna mogućnost, eto ti prilike – prika otkupljuje stare metle!
A onda mi je u odsudnom momentu krajičkom primozga sinulo –aaaaa, otkup METALA a ne METALA, razumite!?

Uf, priznajem da sam se malo puno zabrinija a zabrinjavajuće je i to da sam se u prethodna dva posta propjo uzgrinta, a to je sve pouzdan znak da mi je potrebna misaona defragmentacija. Lipo, jednostavno, oslobodiš svoga tvrdišu nepotrebnih misli i zabluda, sve one rupice i pukotine na particijama memorije svedeš na razumnu mjeru i tako oslobodiš prostor za nove misaone pobjede.



A kad smo već kod otkupa metala, u zadnje vrime ne čujem ništa više o krađama spomenika. Ima bit da su svi brončani spomenici po Hrvatskoj već pokradeni! Da su spremljeni u ropotarnicu povijesti, još bi nekako i razumija, ali možete li zamislit kakvo je to stanje uma pripadnika udružene zločinačke organizacije da biste, statue, figure i čitave spomenike, tope i prodaju kao otpad? Pretvorba umjetničkih djela u šta?
ŽIcu, poluge, vide, brokve, ne znam ni sam. Proteklih godina, pokradeno je na stotine spomenika, rastaljeno i pretvoreno u ko zna šta već i niko nikad nikoga ni otkrija niti zatvorija nije!?

Eto ti ga na, opet sam se uvatija grintat!

Bolje mi se vratit u mirnije vode.
Već sam se nekoliko puti besramno hvalija kako imam istaknutu kolumnu u toj famoznoj „Škverskoj besidi“ a nikako da vam pokažem put do nje. Eto, sad je osim papirnatog izdanja, imamo i u, kako se to moderno kaže – u digitalnom obliku pa eto koga zanima, neka klikne na broj 35, 36, 37 ili 38.
Na samom sam početka odlučija kako ću tamo pisat na dijalektu a ne ka ovde di mišam kruške, višnje, jabuke i jagode i uglavnom, to sve štima.
E, ali...

Kao i svaki ozbiljni list, tako i moja „Besida“ osim hrvatskoga ima i izdanje na engleskom jeziku. Možete li zamislit kako dalmatinski dijalekt izrazit na engleskom? Recimo – Ćiribiribela Mare moja?
Ko to može prevest? Tako se i moja prevoditeljica nalazi na sto muka kad mora moj Brod u boci prevest u Ship in the bottle.
Tako ona mene zove prije koji dan:
- Što znači „lambriti?“
- O, to je lako, lambrit znači ukrast!
- Dobro, a što je puzavica, je li to neka biljka?
- Ne ne ne, nije puzavica biljka, u stvari puzavica jest biljka ali ne ova moja. Puzavica vam je u stvari kao mali navoz, kosina na obali koja uglavnom služi za istezanje i porinuće malih brodića
- A-ha, do-bro, a recite mi samo još što ovo znači, samo da nađem, samo trenutak, evo ga – „lomidu ćoše...“
- Asti miša potopira, kako ću sad objasnit šta znači „lomidu ćoše“. Teško je to prevest i na hrvatski a kamo li na engleski... to vam otprilike znači – luda i nagla vožnja u zavojima, znate ono kad motorom „slomijete“ okuku, pa se cili iskrivite, ma razumite, kako da ne, ae...

Eto, sad vidite kako je sve to ozbiljan, zahtjevan, čak i minuciozan posal, nije to samo tako štrc-brc...

Pred nama je jedan lipi, za neke ne tako rijetke sretnike pa i mene, „produženi“ vikend.
Dugi topli dani su tu, nećete ih sigurno potrošit gledajući televiziju ili peglajući kauče.
Za one zimogroznije kojima se u more još ne mili, predlažem jedan lipi đir po Dalmatinskoj zagori. Možete recimo u „Mustanga“ u Glavicama kod Sinja, na lipu domaću spizu i malo druženja s još lipšim konjima.







Kad smo već u Glav'cama, zelena lipot'ca je blizu, ajmo skočit do nje.

Dok Cetina teče, uvik će nas biti...



A kad ste već tu, možete i na sam izvor Cetine pa nakon toga preko kninske tvrđave skoknut i do Burnuma, iako je ovih dana obložen skelama...



Ili recimo, u Skradin je uvik lipo doć...



A kad smo već kod lipote, nije ni moj Trogir za bacit



Uglavnom, mogućnosti ka u priči, ali priče nema više, čiča-miča, idemo skok-skok, hop-hop, tri dva jedan...kreni!