Iako volim vjerovati da nisam pasionirani ovisnik o virtualnim igricama, priznajem da gotovo svakodnevno barem na minutu-dvije pobjegnem na stranicu visprenih mozgalica iliti po naški „brain games“. Dobro, ajde, vjerojatno sasvim nerealno umišljam kako će mi moždane vijuge i male sive ćelije bolje profunkcionirati nakon takve veleumne relaksacije, ali u svakom slučaju, sve to i nije tako loše, štoviše, dobro dođe u trenucima pauze od nečeg ozbiljnijeg. (hej, čuj mene – ozbiljnijeg, tz, tz, tz...)

Između dvadesetak ponuđenih vrckalica, nekako me najviše zarazila ona pod nazivom „colored lines“. Princip je u stvari jako jednostavan, morate složiti najmanje pet kuglica iste boje vodoravno, okomito ili dijagonalno da bi ih uspješno „uništili“, ali vam istovremeno sa svakim novim klikom na bojno polje dolijeću po tri nove kuglice šarenih boja, u pravilu onih koje vam u tom trenutku najmanje odgovaraju.

Možda nećete odmah primjetiti, ali ispod „bojnog polja“ nalaze se dvije figurice. Jedna predstavlja vjerojatno nekog ratnika, viteza nadasve hrabrog srca koji uz vašu svesrdnu pomoć putuje prema djevi bajnoj koja s nestrpljenjem očekuje svoga junaka.

Moram priznati da me ova igrica istovremeno i zabavlja i užasno nervira, jer čak ni nakon dugo dugo klikanja, milijuna uništenih kuglica šarenih, još uvijek nisam postigao svoj cilj, odnosno pomogao onom hrabrom vitezu da osvoji djevu bajnu. Sve izgleda kao evo sad će, samo što nije, evo evo još samo malo, ali nikako, nikako pa nikako, na kraju vas obavezno zatrpaju nove i nove kuglice, blokiraju vam i parelele i meridijane yeslittleduck i dijagonale, ali nema veze, igra je jako jako poučna i kazuje nam kako u gotovo svakom putovanju cilj i nije odveć najvažniji, važno je da se putuje.
Nekada, nekamo, ne znam ni sam kako, ali putovati se mora, svakako....

Moji junaci iz stvarnog života, vitez hrabrog srca po imenu Alen i zanosna djeva bajna imenom Tonka, za razliku od ovog nesuđenog para iz igrice, na svoja putovanja najviše vole ići zajedno. U brazdama njihovih brodova pjenile su na tisuće nautičkih milja, pod kotačima motocikla „pregazili su“ čitav Mediteran, od širokih cesta Europe preko crvene zemlje Andaluzije, do užarenog pijeska Sahare i Bliskog Istoka pa još i dalje, oko Crnog mora, natrag do zlatne obale...

O Tonki i Alenu već sam nekoliko puta pisao na stranicama ovog bloga, pa se pomalo bojim ponavljanja, ali jednostavno rečeno – radi se o, na prvi pogled običnim, ali na drugi treći i svaki daljnji - izuzetnim ljudima koji su imali petlje, vještine i hrabrosti svoje snove pretvarati u stvarnost.



A možete li zamisliti samo kakav je to san bio – doploviti starim, rasušenim, gotovo zaboravljenim brodićem iz jedne viške konobe, preko Mediterana i Biskajskog zaljeva u daleki Brest, nad kojim je i te godine kišilo i kišilo i sve podsjećalo na Barbaru. Ne onu svojeglavu Barbaru, Barbaru dobru, već na jednu drugu, ali isto tako lijepu, zagonetnu i vječnu Barbaru.

Hrvatski Guc – projekt je kojim su Tonka Alujević i Alen Krstulović predstavljali Hrvatsku zajedno sa još deset autohtonih brodica, deset naših kr(o)asotica na velikoj svjetskoj izložbi mora i brodova, koja je prošlog ljeta održana u francuskom gradu Brestu.

Ako već nisam uspio doći do Bresta, ove sam subote kao za utjehu, imao izuzetnu čast i zadovoljstvo biti sudionik „svjetske premijere“ filma koji opisuje putovanje malenog brodića, pola „orahove ljuske“, svega 289 centimetara dugog viškog guca koji u detalje prikazuje njegovo ponovno rađanje, počevši od same ideje, restauracije, priprema za put i konačno – prave avanture koja ih je čekala na vijađu snova.

Teško je u par crtica opisati ozračje na premijeri ovog filma koji će se na televiziji prikazivati vjerojatno kao serija u nekoliko nastavaka, ali dugi pljesak koji je na kraju odjekivao dvoranom, rekao je i bez mnogo riječi sve što je trebalo.



Sve mi se ovo, nekako čini logičnim nastavkom priče koja mi se u zadnje vrijeme često provlači na mojim stranicama, priči o tome što je u stvari veliko, a što je malo. Kako „Pol oriha“ može postati pravi veliki brod koji će se „tući“ s oceanskim valovima, priča je ne samo naših snova, maštanja pa i fantazmagorija, već i tipična priča „čarobnog jadranskog trokuta“, kojega su od davnina na ovim našim prostorima činili čovjek, brod i more...