Unatoč realnoj opasnosti da me nepoznat netko proglasi za bundžiju bez pokrića pa čak i možebitnog podrivača ustavno-pravnog poretka eRHa, ova nedjelja mi je započela nadasve radno. Naime, moj ministar za starogrčku numizmatiku, neoklasičnu palatalizaciju i pravilnu uporabu povratno-posvojnih zamjenica, a tko drugo nego tajni agent Rascho, u našem nadasve prenatrpanom rasporedu dužnosti i obveza jednostavno nije mogao pronaći drugi povoljni termin za izvođenje izuzetno složene operacije - transportiranje specijalnog tereta posebne namjene kroz teritorij čak dviju jadranskih županija. Na žalost, ni u ludilu vam ne smijem otkriti o kojem se konkretno specijalnom teretu radilo, jedino vam smijem reći da je u čitavoj akciji sudjelovalo petero ljudi sa tri vozila te da je na koncu čitava operacija izmještanja opasnog tereta više nego uspješno privedena kraju.

Kako nakon ove, zaista iscrpljujuće operacije u psiho-fizičkom, a i u mnogom drugom smislu, nije bio predviđen prigodni domjenak, mirno smo se razišli u manjim skupinama kako ne bi pobudili sumnje lokalnog stanovništva.
No, budući da smo se nekim čudom zatekli duboko u teritoriju Šibensko-Kninske županije, plan i program daljnjeg razvoja situacije nametnuo se gotovo sam od sebe pa smo jednoglasno donijeli odluku - idemo najprije do slapa Krčića pa ćemo onim makadamskim putem mic po mic uzvodno pa tako sve dokle nam se bude dalo...

Naravno, kako se u meni odavno krije stari izletnički vuk, istina u u janjećoj koži, ali s istančanim istraživačkim instinktom koji je i ovoga puta nepogrešivo procjenio da će topljenje snijega s Dinare silno razveseliti maleni Krčić, dražesnu krašku rječicu koja u svojih nepunih desetak kilometara toka može ponuditi obilje pitoresknih prizora.

Od Kovačića, sela u neposrednoj blizini Knina vodi stara cesta prema Kijevu i svojim najvećim dijelom usporedno prati tok Krčića. Danas je ta staza predviđena za bicikliste ali eto, kako ovoga puta nekim čudom nismo ponijeli sa sobom dvokotačna prometala, odlučili smo barem dio te staze propješačiti. Auto smo parkirali na prvom proširenju na koje smo naišli, za početak se nismo se niti osvrnuli na Topoljski buk, već smo poletno krenuli uzvodno naivno misleći kako smo ušli u područje svekolikog mira i tišine. No, već nakon nekoliko minuta hoda, tiho žuborenje brzaka poremetilo je hroptavo rzanje i nesuvislo trzanje prvog drndavog automobila, pa nedugo zatim drugo, treće, sedmo, osmo, pa onda za ne falit još neki motorkotači, traktorići, viljuškari, kašikari, a bložemili svega ima samo ne bicikista na deklariranoj biciklističkoj stazi!

Ipak, nakon nekog vremena čak smo ugledali i pravog biciklista, jednog ali vrijednog, opremljenog i odjevenog kao da je iskočio iz nekog probranog kataloga biciklističke opreme...

Našu pažnju ipak je više privukao huk koji je nedvojbeno otkrivao kako se u našoj neposrednoj blizini nalazi jedan slap. Što u tom slapu znači naša mala kap, pitanje je koje tek očekuje pravi odgovor, stoga smo pohitali prema njemu s veliim uzbuđenjem.





Ono što me zaista fascinira kod ovakvih krasota jest činjenica da eto, samo kojih stotinjak metara uzvodno ili nizvodno rječica teče potpuno mirno, gotovo nečujno i onda se odjednom ko iz vedra neba stvori nešto ovako silno, moćno i bučno pa se onda zapitaš - pa dobro, odakle odjednom sva ta voda? Ne kaže se zaludu da tiha voda brijege dere.
A kako li ih tek dere kad dođe malo do glasa...



U neposrednoj blizini ovog slapa nalazi se prostrana livada koja je očito omiljeno izletište, samo na žalost postoji opća opasnost da umjesto uživanja u zelenilu i ljepoti kraobraza, doživimo pravi šok od nevjerojatnih količina smeća, odbačenih flaša, plastičnih kesetina, čudnovatih ostataka animalnog porijekla...
Žalosno, ali istinito - mnogi još nisu shvatili kako u prirodi smiju ostavljati samo tragove svojih stopa...

Naš put nastavljamo dalje nadajući se da ljepotu Krčića neće zasjenjivati tragovi pripadnika nekog nepoznatog plemena koji još očito živi izvan tokova civilizacije. Nakon dodatnih kilometar-dva pješačenja nailazimo na još jednu prostranu livadu na kojoj se već udobno smjestilo neko strogo muško društvance. Sad nam je tek jasno u kojem su se smjeru kretali svi ti silni automobili po makadamskom putu, ali zaista nam je neshvatljivo kad vidimo da limenih "konja" na ovoj livadici ima gotovo više nego vozača. Ahhh, neću više o toj temi...

Pored livade nalazimo još nekoliko dražesnih slapića pa veoma mudro zaključujemo kako smo za ovaj put dovoljno novoga otkrili. Do samog izvora imamo još kojih šest-sedam kilometara hoda pa onda još toliko natrag, a danas bi voljeli skoknuti do još nekoliko, da prostite - destinacija...





Na povratku opet nailazimo na mnoštvo motoriziranih "biciklista." Tako jedna gospođa iz auta bere šparoge, a zavidan broj vrle gospode šeće svoje pseće ljubimce na isti način. Bidni pasi umisto da se rastrču ka ljudi, viru priko prozora od auta i tako se ka ono - šetaju...
Atroke da smo u Los Angelesu...


Idemo mi dalje.
Ako smo ga na samom početku (ne)namjerno zaobišli, sad je red da mu odamo dužno poštovanje.
Samo rijetke rijeke a još pogotovo male rječice svoj tok završavaju na ovako veličanstven način.





Veliki slap ili Topoljski buk, ruši se sa dvadeset i dva metra visine uz gromoglasan huk u jezerce samo nekoliko metara od izvora rijeke Krke.
Volim dolaziti na ovo mjesto, ima nešto posebno i magično u njemu...







Sada, kad ga gledam ovako moćnog i snažnog, naprosto nevjerojatno zvuči pomisao da za ljetnih mjeseci ovaj slap zna potpuno presušiti.

Eh da, zadatak zvan Krčić, uspješno je obavljen ali slapova nam za danas ni u kom slučaju nije dovoljno. Sada krećemo nizvodno rijekom Krkom do područja Burnuma, nekadašnjeg rimskog vojnog logora. Kako sam o Burnumu, njegovim famoznim lukovima i amfiteatru već pisao ranije, ovog ćemo puta naš pogled usmjeriti na nešto drugo, jednako zanimljivo i atraktivno. Naime, dovoljno je propješačiti samo nekoliko stotina metara od Burnuma prema kanjonu rijeke Krke, i ubrzo ćete naići na ovakav prizor.



Manojlovački slapovi, pravim čudom, široj javnosti gotovo nepoznati, zaista ostavljaju bez daha.
Preko sedrenih barijera ruši se mnoštvo većih ili manjih slapova s ukupnom visinskom razlikom od gotovo šezdeset metara. Najdonji slap ujedno je i najveći, visok je više od trideset i dva metra.



Ovdje se nema šta filozofirati, dovoljno je sjesti ili stajati, jednostavno gledati i ...šutjeti...

Manojlovački slapovi - nisu baš Plitvice, ali zaista - nisu ni daleko od njih!





Nakon svih ovih slapova, slapića, slapišta, huka brzaka i vodene prašine, zaželjeli smo se malo i mirnijih voda.
A za divno čudo, sve se to može tako lako naći, za još samo dvadesetak minuta vožnje niz Krku.

Skradin...

Ah, što reći o Skradinu a ne ponavljati se...



Ostavimo za sada sve sa strane, ali moram vam nešto priznati, Skradin u meni budi jedan čudan osjećaj - naime, otvara mi apetit do besvijesti!
Na počeku smo razmišljali tek o jednoj usputnoj pizzi, tek toliko da ne svisnemo od gladi dok se ne dočepamo doma svoga.
Međutim, prošli smo pored jednog restorančića u neposrednoj blizini ACI-jeve marine i ostali izbezumljeni mirisima koji su dopirali iz njega...
Naprosto hipnotizirani sjeli smo za prvi slobodan stol.
Domaćini su očito prepoznali sindrom - vratili su nas u život najprije izvrsnom ribljom juhom a kada smo nakon takve slasne okrijepe počeli davati prve znakove života, potpuno su nas reanimirali pastrvama sa žara u kombinaciji s gustim domaćim crnim "Babićem"...
Uhhh, kad smo napokon došli k sebi, popričali smo s izuzetno ljubaznim vlasnikom restorana - kaže, danas nam je prvi dan da smo otvorili restoran, došlo nam je svita ko u priči, bolje od svih naših očekivanja. Dogovorili smo za drugi posjet pravi pravcati skradinski rižot i naravno - skradinsku tortu za dese(r)t. Predbilježbe primam na G-mail adresu...





Na koncu, da ipak ne bi iznevjerili naše dobre planinarske običaje, prigodno smo se popeli do obnovljene utvrde bana Šubića Bribirskog odakle "puca" famozan pogled na Skradin i okolicu...





Što uopće još reći!?
Najbolje ništa...
Gotovo, finito, koniec, the end!
Samo za danas, naravno...