Iako sam vrlo svjestan činjenice da meni kao jednostavnom i priprostom muškom stvorenju ne bi bilo previše pametno o ovakvim temama javno govorit, moram vam priznat da u stvari jako volim kad pripadnice nježnijeg spola znalački koriste svoju prirođenu žensku lukavost.
Posebno si mi drage manipulatorice koje to znaju napravit bez velike drame ili nedajbože dernjave, nego onako, jednostavno lipo - puste svome muškome da ima osjećaj kako je on glavna faca u čitavoj priči a onda opet naprave sve onako kako njima samima najviše odgovara.
Ma znate šta, da mi ove moje "žene" nisu toliko drage, ko zna šta bi im učinija!?

Najprije mi se uzgrintaju: "Brode, nećeš nigdi da nas vodiš!"
- Kako to "neću nigdi da vas vodim???"
- A lipo, jesmo ti kupili i knjigu i karte i štape i sve, a ti ništa!
- Kako ništa, i zašto baš ja uvik moram vodit...
- Moraš, a ko će, ako ne'š ti!

Posli ovoga sam već napola kuvan i pečen, a teško li je ribu u more natirat...

- U stvari, baš imam jednu dobru ideju di bi mogli ove nedilje!
- Ma di god ti rečeš, mi idemo!
- Idemo tamo i tamo!
- Izvrsno!

I tako one meni daju potpune ovlasti da odredim ciljeve, rutu i turu, tutu-rutu-tu, samo šta fanfare ne sviraju, svi sritni, zadovoljni, idemo, naravno da idemo upravo tamo di sam ja mužjački snažno odredija, sve pet!
Dogovoreno, nema greške.
E, i dok ja proučavam karte, knjige i Google-Earth, one se međusobno dogovaraju oko "detalja" izleta.

Kad mi nakon po ure opet zapimpiče mobitel, već znam da je nova pisma u điru...

- Znaš, ono šta smo rekli da idemo "tamo i tamo"...
- E...
- Pa...lipo je to, ali je li nam pametno tamo ić baš ovoga vikenda...
- Zašto!?
- A bura, a snig, led, opasno je bome, ajde, drugi put ćemo na tu stranu....
- Šta ćemo onda?
- Ništa, umisto da idemo "tamo i tamo", idemo "ovamo i ovamo"
- Hmmm... aj dobro...

Uglavnom, uvik nešto bude, uvik se pojavi neki remetilački faktor, eto i ovoga puta sam bija predložija Velebit, jer bi ja na "svetoj Planini" najradije bija svaki drugi dan, ali "moje žene" su zaključile kako je, barem za ovu priliku, dobri stari Mosor - puno bolji.
I šta'š se borit kad će te nagovorit...
Uostalom, nije to ni tako loše, ako nešto slučajno krene naopako, uvik možeš grintat da je to zato šta se mene nije slušalo.



A znaju one, funcutice jedne kako će me smantat, pogotovo kad su mi predložile uspon na Veliki Kabal, odma su mi oči zasvitlile i srce se uzlupalo jer iako sam na Mosoru bija mali milijun puti, eto nekim čudom, taj mi je najviši mosorski vrh, uvik ostaja malo "vanka ruke."
Doduše kako je još u subotu nemilice puvalo i smrzajica štipala za obraze, već smo počeli razmišljat o rezervi i tako već rezervnog plana, ali na svu sriću, nedilja je osvanula lipa, sunčana, a bura se primirila na sasvim prihvatljivu dozu.

Ruta se već zna, nismo mala dica, najprije autom do Sitna Gornjega pa onda s noge na nogu do Krupnoga Donjega. Nešto više od pola ure, možda četrdesetak minuta hoda do planinarskog doma na Ljuvaču, uvik dobro dođe za zagrijavanje mišića koji su barem u planinarskom smislu, prilično zabušavali u proteklom razdoblju. Nigdi nam nije priša, sa mnom su danas tri prinčipeše samo takve, mlade, vedre i poletne, u svakom slučaju...

Šumi šuma svoju šumsku simfoniju...







U samom Domu se ne zadržavamo previše, tek toliko da pozdravimo standardnu ekipu i gucnemo malo toploga čaja, vrime nam je lipo, skoro savršeno, tako da bez problema nastavljamo dalje mosorskim padinama.



Ovoga puta smo se odlučili krenuti rutom do planinarskog skloništa zvanog "Kontejner" a nedugo nakon njega odvajaju se staze, jedna vodi istočno prema Koziku, a ova naša današnja, prema Velikome Kablu. Svi mosorski vrhovi iznad 1300 metara nadmorske visine, posebni su na svoj način. Kozik ili Sveti Jure kako ga još nazivaju, zasigurno je najatraktivniji, Vickov stup najpopularniji, a Veliki Kabal sa svojih 1339 metara - najviši . Tako se u tome svetom mosorskom trojstvu uvik može pronać nešto lipoga da ti umori tijelo ali i napuni dušu...



Kako smo mi već ipak iskusni, čak i prekaljeni planinari, nismo ni ovoga puta odustali od nekih dobrih užanci, u prvom redu gastronomsko-bonkulovićke prirode pa smo neposredno prije najzahtjevnijeg dijela uspona obnovili zalihe dobrog raspoloženja. Malo hip pa malo hop, uz poneko uffff i ajme, po stinama i gudurama naše zemlje ponosne, suvereno kročimo prema zacrtanom cilju. Eto još samo malo i već smo izbili na vršni greben. Bojali smo se da bi nas jaka bura mogla lako otpuvat sa tih visina, ali na naše veliko zadovoljstvo, stišala se taman u najbolje vrime.



U stvari, veći nam problem predstavljaju snježne "krpe" koje su se baš nekako nezgodno rasporedile pa nikad ne možeš bit siguran koliko će ti gojza duboko propast kad zagaziš preko njih. S druge strane, stijene su prilično klizave pa pojačana doza opreza ni u kom slučaju nije suvišna. Na najvišem vrhu Mosora, prije nekoliko godina postavljen je veliki drveni križ kao izvrstan orjentir, tako da nas nekoliko lažnih vrhunaca nije zavaralo i obeshrabrilo. Po uskom pojasu vršnog hrbata pogledavajući na more s jedne i na dalmatinsko zaleđe sa snijegom ovjenčanim planinama s druge strane, konačno stižemo i na sam vrh.



Oj Mosore, Mosore...



Na samom vrhu - čista fantazija, sunce sija, vedro nebo, mir, veličanstvena tišina planine...
Svaki put kao da je prvi...

Znate koji je gušt sidit na nekoj rivi uz dobru kavicu i neobaveznu ćakulu dok ti čitavo tilo obuzima lagana fjaka?
Znate, još najbolje da ne znate...
E, pa ovo vam je jedno pedeset puti bolje!







Žena od mota prva je jasno i glasno izjavila ono šta nam je svima bilo na pameti - ostajemo na Velikome Kablu do daljnjega!
Tako je!
Evo, ostat ćemo dokle god traje recesija, ne mičemo se s mista!
Prosvjedujemo protiv recesije...
Tako je!
Skupit ćemo još sljedbenika, napunit ćemo cili vrh Mosora prosvjednicima protiv recesije!
Jupiii, bit će bolje nego kad je Forrest Gump trča priko cile Amerike!

Sve smo mi to tako lipo zaključili, ali kad su nam se razine adrenalina i serotonina spustile na prihvatljive vrijednosti, ipak smo odlučili naš put nastavit dalje, prema Vickovome stupu. Na naše opće iznenađenje, ovaj dio između Kabla i prijevoja s kojeg vodi strma planinarska staza sa Gajne, pokazao se kao najzahtjevniji dio puta. Lako se uspinjat po klizavome, ali ajde se ti spuštaj ako si baja!

Naravno, nije potriba trošit puno riči kako su baja i tri bajašice uspješno prošli i ovu dionicu tako da smo do Vickovoga stigli svi manje-više u jednom komadu.
Crvena piramida Vickovoga stupa koja ujedno služi i kao sklonište u slučaju nevrimena, ovih dana nije baš u najsjajnijem stanju. Morat ću hitno pokrenit akciju kod mojih škverana da doniraju par kila crvene boje i dva-tri pinela pa ćemo dat ruku-dvi nove piture na Vickov stup. Brate, nije u redu da ponosan stup stoji u ovako neponosnom izdanju...





Na Vickovom stupu ipak nismo više tako zdušno razmišljali o prosvjedima protiv recesije jer je sunce već prilično odmaklo prema zapadu.
Spuštajući se po strmini počinjemo osjećati prve posljedice današnje junačke ture.
Sva srića da smo mladi, inače ne znam kako bi ovo sve izdržali...



Evo nas konačno opet u Domu, a za divno čudo, još kod Grujice uvik ima i koja porcija fažola, taman za nas...
A kako još lipo legne pivo nakon svega!
Ostali smo sami na Mosoru do samoga mraka.
Fantastičan je to osjećaj.
U svakom slučaju - još jedan savršen izlet!
Sve nam se poklopilo...



Na koncu se mislim... postoji li išta prirodnije, normalnije i poučnije od planinarenja?
Imaš jasno zacrtan cilj, znaš točno kojim putem moraš ići do njega, teško je, naporno je, ali nemaš druge nego sve to svladati sam, na svojim nogama.
I kad konačno dođeš do vrha - tek si na pola puta....
Triba se znat i spustit na normalu...