Odmaknuvši se od blagdanske gungule u osamu svojih misli, hladnjikavo ozračje tipičnog zimskog dana na kraju još jedne u nizu naših starih godina, iznenada mi je donijelo poznati miris nostalgije. Ništa čudno, jer kad malo bolje pogledam – nostalgija koliko god bila nadrealna na svoj poseban način, uopće nije loš osjećaj. Štoviše, vrlo često nam može pomoći kao autoterapija, kao brižno prebiranje po škafetinima uspomena u kojem nam kao esencija svega što smo proživjeli ostaju samo vedre, nasmijane slike…

A takvih se slika, na svu sreću još uvijek može naći pa bile one naposljetku samo naše, intimne osobne i posebne ili da su pak dio naše kolektivne memorije.



Ponekad nas na takve ceste uspomena odvede samo jedan slučajan pogled lijevo ili desno od naših ustaljenih životnih magistrala. Eto baš jučer, vozeći se neobavezno jednim vrlo sporednim krivudavim puteljkom a sve naravno u sklopu misije otkrivanja Dalmacije “kakva će nekad biti”, na padinama jednog brdašca ugledah malenu bunju!

Dok na vrhu brda bunja mrda, promptno dajem lijevi žmigavac, ugibavam na prvo zgodno ugibalište pa već za trenutak-dva naoružan prije svega dobrom voljom hitam uzbrdo.
Bunje – te minijaturne kamene kućice koje su se nekada davno podizale u maslinicima i vinogradima, čak i danas stoje skromno kao spomenik čovjeku, težaku, puntaru, ali stoje i ponosno nakon svih tih godina, kad gotovo ništa više nije kao prije…



Bunje su građene slično kao i suhozidi, od kamena koji se zatekao tu, dok se kopalo, trgalo i krčilo, otimajući komadić po komadić škrte crvene zemlje moru ljutoga krša. Služile su kao sklonište za nevremena, kao zaklon od bure i kiše, priručno ognjište za zagrijati ruke i umorna tijela, a isto tako i kao spremište za motike maškline i sva ostala čuda…
Sagraditi bunju najblaže rečeno - nije bilo nimalo lako, bez ikakvog “vezivnog tkiva” slagati kamen po kamen najprije u krug pa nakon “nosivih zidova” napraviti još i kupolu koja će zatvoriti čitav prostor u čvrstu građevinu. Vratašca kroz koja se ulazi u bunju, visoka su svega sedamdeset-osamdeset centimetara pa se pri ulaženju moraju primjenjivati posebne tehnike…





Sva ljepota ovih pravih malih čuda graditeljstva, najbolje je vidljiva u njihovoj unutrašnjosti. Kamen po kamen, kamen na kamen a opet svi povezani kao jedan…









Nakon prve bunje, u neposrednoj blizini ugledali smo još jednu, a spuštajući se prema dolini, tamo s druge strane ceste, među maslinama, još nekoliko…
Sve su slične jedna drugoj, a opet – svaka je posebna na svoj način…
Prava dolina bunja…





Na povratku doma razmišljam kako zaista nije fraza kad se kaže kako je svaka kriza u stvari – šansa!
U najmanju ruku – da mnoge stvari sagledamo na drugačiji način.
Za nas koji smo naučili konstantno živjeti u krizi, to bi mogla biti jako dobra stvar.

Samo nam je izgleda potreban “širokokutni objektiv”.
I u oku i u srcu, a bome i u rukama!

Kakve sad veze imaju bunje s krizom!?
Oooo pa možda čak i imaju…
Ako ništa drugo, danas su mi donijele dašak nostalgične budućnosti…