Ako je suditi po vijestima kojima smo zasipani ovih dana, neosporni manjak sunčevog svijetla kao i nesrazmjerni pretičak mrkle noći u odnosu na sivi dan, izrazito nepovoljno utječe na sveopću društvenu zbilju u našoj maloj zemlji za velike zablude.

Mada bih po godinama i brižno prikupljenim kilogramima, danas vrlo teško mogao biti natjecatelj u klasi Optimist, volim vjerovati da se još uvijek mogu nekako prošvercati u to veselo društvo. Štoviše, proteklih dana željno očekujem nekog velikog režisera ranga Orsona Wellesa ili Alfreda Hitchcocka da se nekim čudom pojave, iznebuha iskoče ispred zabezeknutih gledatelja koji su odavno već marendali svoje zanoktice, slavodobitno mahnu rukom i šeretsko-cerekajući svečano izjave :”Hellou, ovo je skrivena kamera!!!”

Jerbo, kad malo pažljivije sagledamo što nam se sve događa, teško se oteti dojmu kako je naša zbilja postala jedna kolektivna makrozawebancija.
Vanzemaljci iznad Novog Zagreba, sveopća zbrka i rasulo u Ha-Ha-Ou, ukidanje književne nagrade za hit godine zbog panike od opće ali nadasve realne opasnosti da je od svih domaćih skribomana upravo notorna Nives Drpićka Fahrenheit najbliža šarmiranju i osvajanju jednookog diva.

Ipak, vijest koja me najviše razgalila jest ona da se crni Yugo45 zagrebačkih registarskih oznaka zabio u jedan od ulaza zgrade Sabora na Markovom trgu. Što je posebno važno – riječ je ulazu broj 7 kojim se isključivo služe zastupnici i dužnosnici. Yugo je uletio na Markov trg, kakve li znakovitosti, vozeći iz suprotnog smjera, prozujavši drsko i bez pozdrava pokraj Vlade i Ustavnog suda, te se spektakularno zabio u Sabor!
Ha ha ha, pa kud baš Yugo 45… Pitam se pitam, kako se u zgradu Sabora nije zabila neka Wolksvagenova Bora ili Passat…
Veselo, veselo, nema šta, moram priznati da mi je ovo Yugo nošeno burom osvježilo dan.

S druge strane, velikom iluzionistu s druge strane Markovog Trga, ovih dana nije nimalo lako. Ne cvjetaju mu ruže, ne mirišu niti jorgovani a nekad drčni, samouvjereni bahadžija, danas ima primjetno drugačiji izraz lica, sive, podbuhle obraze, natečene podočnjake i sve predispozicije za stjecanje statusa kandidata za dobijanje čira na želucu.

U svoj toj gužvi oko proračuna, zahtjevnih europskih birokrata, izdajničkih Janeza i provokatorski nastrojenih četno-glazbenika Vučića, nije ni primjetio da mu se nekud zagubio siroti i simpatično zbunjeni dečkić, mali Jandroković, koji zbog objektivnih razloga ni do dan danas nije shvatio da već cijelu godinu prima plaću kao Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske.

U “normalnom" svijetu, ministar vanjskih poslova je drugi, treći ili možda najgore – četvrti rangirani dužnosnik svake zemlje a naš jadničak u mjesecu u kojem predsjedavamo Vijeću sigurnosti UN-a, bespomoćno luta zagubljenim euro-atlantskim koridorima, poput Hamleta drži lubanju u rukama i još uvijek mahnito ponavlja: “Vuič tvu čepters, vuič tvu čepters…”

Kao kolateralna žrtva izgubljenog ministra vanjskih poslova, sasvim neočekivano je nastradao novinar HTV-a Denis Latin dobivši ovih dana umanjenu plaću za cijelih trideset i tri -cijela- tri posto. Upravo je njemu glavna urednica Hrenovka preporučila da u neku od emisija pozove i ubogog “vuič tvu čepters” Gordana, a vitreni i nepažljivi Latin ju je izgleda skroz krivo razumio.

Iz dobro obavještenih izvora bliskih redakciji “Plesa sa zvijezdama” saznali smo kako se prije nekoliko dana na Prisavlju opetovano prolamao histerični urlik već spomenute urednice Hrenovke koja je, hvatavši se za glavu, bez prestanka ponavljala: “Ne tog Gordana Denise, ne tog Gordana…

Volio bih da je dugačije, ali sam na koncu prilično uvjeren da bi bilo veoma optimistično izjaviti kako je "tragiCromedia e finita…"
Nema čak ni Orsona ni Alfreda da iskoče i kažu: "Ovo je skrivena kamera…"
Na našu žalost, svi su izgledi da ćemo gledati još mnogo epizoda ove sapunice…
Radujte se narodi…