Prelistavajući već pomalo zaboravljene stranice svog polujavnog dnevnika jednog (ne)običnog marginalca, ponekad se dogode trenuci u kojima postanem svjestan kako svojim skribomanskim nebulozama riskiram da me vještiji psihoraščlamberi raznih oblika i dimenzija ne prokljuve i prepoznaju u mojim rečenicama ogledni primjerak manično-depresivnog tipa koji svojim sinusoidalno-ekvilibrističkim promjenama raspoloženja od mračne tjeskobe do razigrane euforije i zaobilaznicom natrag želi na pomalo perverzan način pridobiti svoj dio slatkog kolača takozvanog uspjeha….





Zamantan dubokim razmišljanjem prošlog petka popodne otprilike u pet pedeset i pet, donio sam po n-ti put čvrstu odluku kako na ovim stranicama neću više ni retka napisati. Da, ako se nekome ovo doima kao deja-vu, jedna od mnogih sličnih, do sada preko nekoliko puta donešenih. No, ovoga puta - bez osobito jakog razloga, preciznije rečeno- očajnički tražeći dobar izgovor za takvo nešto. Nije se lako oslobađati ovisnosti, a pogotovo zbog toga što ni na koga nisam ljut, nitko me nije izvrijeđao, ne progone me nikakve zvijeri, vuci, vile i hajduci…



Na koncu, ostala je još samo jedna dilema - otići bez riječi ili se prenemagati patetičnim izjavama!? Tužnim srcem objavljujem rodbini, prijateljima i znancima bla bla bla… ma čekaj malo, čemu sve to!? Uostalom, nema ništa dosadnijeg od blogerskih opraštaljki! Kme, kme, bilo mi je lijepo s vama, buuuu šnjof šmrc, a pogotovo kad nakon toga komentatori navale sa svojim “oh neeee, zar i ti”.
Dosadno brate, predosadno…

Međutim, razmišljajući malo dublje (čuj mene – dublje, ehh…) došao sam do zaključka da bih u svakom slučaju morao detaljno objašnjavati ponaosob svoj pedeset i šestorici mojih čitatelja - u stilu zašto kako odakle kamo i kada…



Uglavnom, čak i bez dubinskog razmišljanja, nije velika mudrolija doći do zaključka da ovakve dileme prije ili kasnije proganjaju sve one koji su s blogerskim vragom tikve sadili. Da, točno je kako se u posljednje vrijeme ne mogu oteti dojmu da ovakva baštardana blogosfera nije više moj idealni svijet ali konačno – kakve to uopće ima veze sa mnom? Nije blog jedini način za “materijaliziranje” svojih misli…
Osloboditi duha iz boce ili ovakve bačve - o da, pozitivnim razmišljanjem i tako nešto ponekad uspije...



Bez patetike molim, kad odem - nitko to neće znati, čak ni ja. Uostalom, tko garantira da već nisam otišao? Možda sve ovo već piše netko drugi, možda sam prodao blog za sitne pare, tko zna, krhko je znanje...