Da kojim slučajem imam malo više poetskoga mota i boemskog nadahnuća, ovakva listopadska noć punog mjeseca vjerojatno bi bila savršena pozornica za ispjevati neki srcedrapateljski pjesmuljak, po mogućnosti u umjereno pjevnom stilu, idealno za Dalibora Bruna, Duška Lokina ili Milu Hrnića. Jednostavno rečeno, sve je tu –mjesečevim sjajem obasjane barčice razasute poput ovčica po ribarskim poštama Kaštelanskog zaljeva, elegična atmosfera dalmatinske jeseni, slatkasti mirisi napuklih šipaka i zrelih mandarina…

Ni jeseni više nisu kao što su nekad bile (na svu sreću, ako smijem primjetiti), pa imam osjećaj kako je ona famozna južnjačka tuga poprimila ponešto drugačije oblike. Uostalom, kako bi uopće mogli bili tužni kad je naša najveća vira i naš spas, nogometni klub kojega navodno volimo više od matere i ćaće zajedno, ovih dana uspješno razdioničaren, sve mahom uglednim dionicima…
Hebeš dioničara bez kaznene prijave…





No, bilo kako bilo, pustimo mi sad po strani takve priče, ovo doba zlatne jeseni meni idealno dođe za laganu introspekciju, zaron u dubinu, suočavanje sa samim sobom, vršim inventuru vlastitih postupaka, grešaka, strahova, nadanja…

Iako je do “jingle bells” svjetlucave euforije i novovjekog pseudo-modernističkog “vremena darivanja” preostalo još preko nekoliko dana, imam osjećaj da su se moji ovogodišnji Djedovi Mrazovi počeli spuštati nekim čudnovatim dimnjakovitim kanalima I tajnim prolazima, donoseći mi sasvim neočekivane poklone.

Naravno, ne radi se tu ni o čemu materijalnom, nikakvim sjajnim stvarčicama zapakiranim u šareni svjetlucavi papir , naprotiv - možda je ljepota ulaska u takozvane zrele godine upravo u pronalasku mnogih sitnih mudrosti i oslobađanju od tereta nepotrebnih zabluda.

Stoga mi čak i više ne pada toliko teško kad se kroz poneki komentar na moje postove provuče izvjesni (ne)poznati svat koji zaštićen mrakom svoje anonimnosti pljucne hračak zlobe, pakosti i vlastitog kukavičluka. Jerbo, nepoznati neprijatelju moj, vjeruj mi, meni uopće nije teško pronaći prikladne riječi koje bih ti uputio kao odgovor. O, pa ima naš jezik čitavu banku pogrdnih izraza.
Ali čemu to?
Vrlo je lako danas preko interneta nekoga izvrijeđati, izblatiti, popljuvati, zagorčati mu dan, jer je eto taj netko, tebi potpuno nepoznat, odlučio iznositi dio svojih razmišljanja pa čak i zrnce intime kroz svoj blog.
Batina uvijek ima dva kraja i na koncu, sva ta vrijeđanja koja upućuješ iz meni sasvim nepoznatog razloga, tebi idu na dušu, tebe će osakatiti, mene neće, ne boj se…



Da, vratimo se mi na neke bolje stvari…
Vjerojatno pisanje bloga s tim nema prevelike veze, ali nekako mi se usporedno s pisanjem dogodilo da su u moj svijet ušli mnogi dobri ljudi. Je li to sreća ili blagoslov a možda i jedno i drugo, ne znam, ali u vremenima kad se mnogi pitaju “gdje je nestao čovjek”, ja tih “čovjeka” imam pored sebe sve više i više!
I zahvaljujući njima, ponovno imam onaj fenomenalan osjećaj kako surfam i jurim na zelenom valu, da mi se svi semafori otvaraju, a ako se negdje slučajno i pokaže crveno svijetlo, nema veze, znam da neće trajati dugo…





Frane B. hvala ti za sva ona naša zrnca mudrosti!
Rašo moj, oprosti šta na tebe uvik vičem i ne dam ti doć do riči, pametan si ti priznajem, samo mi se nemoj u vino pačat!
E. V. – hvala ti šta si došla “niotkuda” i dala mi podršku u trenucima kad mi je bila jako potrebna
O.T. –a šta ću ti reć, sve znaš!

Ima vas još… puno vas još ima, ali neću vas ovoga puta kokolavat da mi slučajno ne dignete repicu!