Nakon nekoliko dana dragovoljnog izgnanstva u svrhu postupnog odvikavanja od posljedica kroničnog blogitisa obilježenim potpunim izostankom blogojavljanja, kako u postovima tako i u komentarima, slijed nekih današnjih događaja, u trenu me posve neplanirano izdignuo do stanja obećavajuće euforije.

Dok afera “Index” polako tone u zaborav, indeksi na domaćoj burzi skaču dvoznamenkastim hop-cup-na-kalup skokovima, cijene gorive ruše se od besvijesti ka nesvijesti, a posebno me razgalila odluka predrage nam Vlade da će se iznos osiguranih štednih uloga u pseudo-hrvatskim bankama podići sa sto na čak četiri stotine tisuća kuna!

Wow!
Zakon o zaštićenom lovištu!
Možemo odahnuti!

U stvari koje nas posebno mogu razveseliti, zasigurno spada izjava blago bucmastog ministra financija kako će s ovim potezom biti zadovoljeni svi "Hrvati srednje kategorije".

Uhh, što bih dao da sam "Hrvat srednje kategorije"…
To je ujedno snažna poruka građanima da se ne moraju bojati za svoje ušteđevine u bankama a ujedno i poticaj za sve one koji su do dana današnjeg držali pravo malo bogatstvo u čarapama ili
madracima.

Ma znate, sve te priče o novcima u čarapama nikad mi nisu bile posve jasne, osobno ne poznajem nikoga, apsolutno nikoga tko bi svoj teško zarađeni novac držao u čarapama! Mislim, u čemu je tu kvaka?
Pa čarape uopće nemaju idealan oblik da bi se u njima držao novac! To bi se sve izgužvalo, smežuralo, a brate moj, nije ni higijenski! Ma dajte mi da vidim toga lolu koji bi s guštom ujutro navukao čarape u kojima su se mjesecima prije kiselile funte, dolari ili nizozemski guldeni!?
Postoje li još uopće ti guldeni?
Za moj pojam, puno je ljepše višak novaca strpati u džepove odjevnih predmeta koje relativno rijetko koristimo, pogotovo onih koje smo prerasli (u širinu naravno) ili pak među korice knjiga koje malo koga zanimaju poput “Zbirke zadataka iz više matematike 2” autora Ušćumlića i Miličića…
Dobra stvar u takvom načinu štednje je ta što ćete s vremenom zaboraviti u koji ste uopće tajni kutak zametnuli predmetnu stvar je li…, u stvari - zaboravit ćete da ste taj novac ikada posjedovali! I onda, kad jednog lijepog dana, ničim izazvani počnete riješavati integrale, derivacije i jednadžbe trećeg stupnja ili samo krenete u istraživanje džepova starog odijela za vjenčanja i sprovode pa konačno izvadite na svijetlo dana tih par stotina zaboravljenih kunića, ojrića ili papirića slične tematike, vašem veselju neće biti kraja!

Kažu da jedna od jačih kletvi u našem narodu – da bog da s vlastitom ženom spava i tuđe šolde brojija! Naravno, rečena kletva dobija različite konotacije ovisno o lokalitetima i specifičnim dijalektima, ali je smisao manje- više isti, potpuno u skladom s određenim začudnim navadama stanovnika zapadnog, da prostite - Balkana.

E pa, zamislite sad, izgleda da je upravo mene nepoznat netko jednom davno žestoko prokleo jer mi se tamo negdje sredinom devedesetih život sveo na svakodnevno ekvilibriranje na žici kombinirajući spavanje s vlastitom ženom i brojenje tuđeg novca!
Nikako istovremeno, razumije se!
Naime, radio sam tada u jednoj vrlo respektabilnoj firmi (sad više nije važno kojoj!) i uglavnom, između mnogih poslova opće prakse koje sam obavljao s više ili manje uspjeha, jedna od svakako zahtjevnijih mjesečnih zadaća bila je i podjela plaće za otprilike dvije stotine zaposlenika. Kako u to vrijeme nije bio razvijen običaj primanja plaće preko tekućeg računa, nije bio nimalo jednostavno sve te silne kombinacije hrvatskih velikana kao i pripadajuće endemske vrste flore i faune strpati u odgovarajuće papirnate bušte.

Znalo je tu biti prilično traumatičnih razvoja događaja kao i čitav niz nemoralnih ponuda u stilu “zaglumit ćemo pljačku pa te kao ono iznebušit, lovu dilimo fifti-fifti, prolaziš samo sa nekoliko čvoruga na glavi”, ali meni je od svih tih i njima sličnih pitoresknih situacija, u sjećanju najviše ostao - miris novca.
Točnije rečeno – smrad novca!
Ljudi moji, vjerujte bez šale, nema gorega smrada od smrada love kad je ima na hrpi čitavo brdo!

Pokušajte za trenutak zamisliti miris donjeg rublja pripitog noćnog čuvara određenog objekta gospodarske namjene u kojem mahom obitavaju svinje oboljele od dizenterije koje su nekakvom začudnom greškom prirode odlučile udomiti još i nekoliko familija tvorova, oposuma i pasanaca pa sve to još u blizini nelegalnog odlagališta otpada… Zamislili ste!? E pa smrad love vam je nešto još gore od toga!

Pogotovo ako imate sreće pa lovu brojite onih dana u mjesecu kada puše jugo ili ako vam veliki dio novčanica otpada na one dvadesetice s likom bana Jelačića, takve su najsmrdljivije! Za razliku od njih, najbolje su bile, točnije rečeno – najmanje usmrđene one od sto kuna, garant! Mažuranić rules!
Prema tome, miris love definitvno je precjenjena stvar, a kao utjeha za sve one koji još nisu dosegli status “Hrvata srednje kategorije” kao idealno riješenje preostaju puno praktičnije i manje smrdljive plastične kartice svih oblika, namjena i primjena …





N’da, kako to obično biva, tema ovog posta trebala je biti miljama daleko od bilo kakvih spomenutih financijskih akrobacija, no prilično sam uvjeren kako gotovo nikoga od vas ne zanimaju previše detalji moje ovonedjeljne plovidbe srednjodalmatinskim otočjem u potrazi za izgubljenim smislom postojanja…





More je još uvijek dovoljno toplo i ugodno za povremeno nepretenciozno brčkanje, na sreću - bez osobito bliske nazočnosti kojekakvih psina, ulovi se tu i tamo pokoja ribica ili lignjica makar na punti od takujina, a onaj trenutak kad velika užarena balota potoča noge u moru, iako doživljen i proživljen nebrojeno mnogo puta, još me uvijek može ostaviti bez daha. U svakom slučaju, u takvim trenucima koji oduzimaju dah, uputno je u blizini imati nekog da vam pruži umjetno disanje, zlu ne trebalo.



I masažu srca, naravno!
Bilo potrebno ili ne – svejedno!