Kako (iz)liječiti neurednost
07.10.2008.
U slučaju da me nepoznat netko iznebuha priupita koju bih svoju osobinu istakao kao najveću manu, pretpostavljam kako bi ga trenutno blago pomilovao pogledom mrguda broj dva i obrecnuo se ne baš biranim riječima na drskog znatiželjnika, nastojeći ga uvjeriti kako možda do sada nije shvatio kako se pred njim nalazi biće koje bi se rado okarakteriziralo kao savršenstvo bez mane. No, vrlo brzo nakon početnog šoka, na površinu bi zasigurno isplivale neke, da se blago izrazimo, ne baš poželjne karakteristike, možda ih je uputnije definirati kao – određene nesavršenosti, oh da, haujesno…
Da ne duljim do besvijesti i ne kompliciram bezveze, danas svojevoljno ispovijedam puku čitalačkom svoj grijeh – užasno sam neuredan!
Kako je u životu očigledno potrebno dotaknuti samo dno dna da se neke stvari pokrenu s mrtve točke, tako sam i ja danas, zgranut i osupnut pojavom jednog odvratnog žohara koji je, ne znam ni sam kako iskočio iz moje posteljine, mudro zaključio kako je došlo krajnje vrijeme da priznam sam sebi okrutnu istinu – ja sam kronični neredoholičar!
To koliko sam ja neuredan, to nije normalno, ali ono što je paradoksalno – nije to moja želja ili životno određenje, naprosto – ne znam ni sam zašto mi se događa da po stolicama, krevetu i podu ostavljam razbacane majice košulje, šugamane, šporke bičve i ne znam šta još sve ne, zašto mi je nemoguće otvoriti ormar a da se na mene ne obruši lavina neposložene odjeće, zašto moram isprevrtat pola kužine da nađem pravi komad posuđa, zašto na balkonu u ovom trenutku imam polovni gumenjak, luft-madrac i tri neispravna vanbrodskog motora i tako dalje i tako bliže, bolje mi je da ne konkretiziram daljnje primjere.
Što je najgore, taj nered koji me okružuje, nanosi mi ogromnu nervozu, nervoza uzrokuje očaj, očaj rađa tjeskobu, tjeskoba depresiju i odjednom sebe nalazim u začaranom krugu iz kojeg se izlaz ne nalazi tako lako.
Osim toga volim sebe uvjeravati kako je sav taj šareni svijet oko mene u stvari kreativni nered koji i nije nered sam po sebi jer unatoč sveopćem džumbusu uvijek točno znam što mi se gdje nalazi.
Šipak!
Nema to veze s kreativnošću!
Koliko dnevno vremena izgubim tražeći neke stvari!?
Previše!
Stalno nešto tražim!
Naravno, u takvim trenucima događa se klasični dokaz Murphy-evog zakona. Kad ti nešto ne treba - stalno ti je tu negdje pred očima, međutim u onom trenutku kad ti ta i ta stvar postane zaista potrebna, dakle- upravo ona ista stvar koja ti se danima “vrtila” po očima, rukama i nogama, pogađate već – ta “stvar” misteriozno nestaje!
Znam šta će te pomisliti – uhvati se posla i konačno sredi taj nered!
Paaa, nije baš da su mi usisivači, močo-krpe, metle, spužve i deterdženti strana tijela ali nekako...ne ide mi!
E, tu mi se pojavljuje novi problem. Zaista imam iskrene namjere stati na kraj svom tom neredu i hrabro krenuti u sređivanje svakog kutka stana. Evo, recimo – odlučim srediti ormare u sobi. Sve ja to fino krenem, zimska roba u jedan, ljetna u drugi, čarape u jednu, mudante i donje majice u drugi škafetin, sve pet! Ali…naiđem na neki komad-dva-tri stare i ofucane robe koja mi više ne treba pa je odlučim baciti, u stvari ne baš baciti jer patim od sindroma hrčka, nego je samo privremeno spremiti u podrum. Odem doli, tražim nekakvu kutiju ili veliku kesicu koju naravno ne nalazim tako lako, obično nađem nekakvu kartonsku kutiju u kojoj se već nalazi pet-šest starih knjiga ili časopisa za koje sam već zaboravio da ih uopće imam. Sada te knjige pokušavam pospremiti na neko drugo mjesto koje se ko za vraga nalazi u mračnom dijelu podruma u kojem se ne vidi dobro jer je žarulja pregorila. Na tom putu se spotaknem na lopatu koja je tko zna iz kojeg razloga ostala ležati tu na podu. U tom trenutku spazim kako je drvena drška od lopate slomljena pa hitro krenem u garažu to popraviti. Odem do garaže a tamo me zatekne kutija s isprevrtanim alatom u kojem se ne zna ni tko pije ni tko plaća a ostala je na tom mjestu jer sam upravo jučer popravljao kosilicu za travu. Naravno, kosilicu nisam popravio do kraja jer mi se nešto zakompliciralo i nikako nije išlo bez WD-40 kojeg naravno ni danas nisam kupio. Zaboravio naprosto! Odem do dućana kupit WD-40 a ono tamo - dućana više nema! Vratim se doma, sjetim se da mi je ormar još u džumbusu ali sad stvarno više nemam vremena jer moram nešto skoknut do Splita. Vratim se oko ponoći u sobu koja izgleda kao da je u nju pala atomska bomba, ali već je i tako prekasno a sutra me očekuje novi radni dan…
Popodne se vratim s posla i očekuje me novi krug pakla!
Kažem ja vama – neurednost je bolest!
I to - teško izlječiva bolest! Pojavi se neprimjetno, kao bezazleno, nastani se u tijelu, postepeno se akumulira a onda se naklo razbukta i razvije, evoluirajući vrlo brzo do terminalne faze – ajme ti je onda!
U svakom slučaju, donio sam nekoliko čvrstih i odlučnih zaključaka!
Pravilo broj jedan – fokusiraj se! Danas sređuješ samo sobu i ništa drugo nego sobu, ali kompletnu sobu, ništa djelomično!
Pravilo broj dva – nema nikakvog kompjutera ni pisanja, ni čitanja bloga ni komentiranja, dok svo suđe nije oprano, obrisano i spremljeno!
Pravilo broj tri – vikendima nema nikakvih izleta ni planinarenja ako doma sve ne sija k’o picino oko!
Pravilo broj četiri – sad se ne mogu više sitit, ali znam da je bilo nešto jako važno…
Znate kakve ono izjave daju naši diplomati i političari kad se vraćaju iz europskih metropola u kojima ih velike gazde redovito ištrapacaju samo tako, ubiju ih pojam pokudama, primjedbama i zamjerkama!?
Ovako oni to formuliraju: «Iz Bruxellesa (Pariza, Londona) smo danas dobili snažno ohrabrenje da nastavimo na našem putu sa reformama koje smo započeli»!
Čuj ovo «snažno ohrabrenje»???
Moš mislit!
A možda meni samo fali ženska ruka!?
Ma neeee, nemojte odmah skakat, ne u smislu da mi bude kućna pomoćnica, ipak sam ja papučar starog kova!
Već samo zbog toga da mi pruži «snažno ohrabrenje»...
P.S. Kao što ste primjetili, slike u današnjem postu nemaju nikakve veze sa zadanom temom.
Uostalom, zar moraju imati!? Sve je to kreativni nered!
komentiraj (44) * ispiši * #