Na samom početku moram upozoriti moje vjerne pa i one nevjerne čitatelje da ni danas u ovom postu neće biti spektakularnih rečenica, zanimljivih zapleta, intrigantnih likova i iznenađujućih raspleta. Ovo je naprosto – još jedan u nizu mojih «dosadnih» postova. Znam, sve znam, uputnije bi i daleko popularnije bilo da pišem o nekim atraktivnijim temama s mirisom žutila, onako za široke mase. Što više trivijalnosti, banaliziranja, ananasiziranja, čak i zaglupljivanja...
To očito pali...
Bez obzira na sve, meni su daleko značajnija mišljenja pripadnika moje moćne gomilice koji i te kako znaju prepoznati što je dobro a što ne.







Isto tako, neću vam riječima otkrivati našu današnju «destinaciju»» Ah, kako me ta riječ...da ne kažem...
Kad nam izgleda «odredište» nije dovoljno atraktivno. Opet za mobilizaciju širokih masa... Stoga mi ovog puta dopustite malo tajnovitosti, jer u krajnjm slučaju, nije baš nešto zanimljivo da vam svaki put objašnjavam pored kojeg smo punKTokaza skrenuli lijevo, a pored kojeg desno, šta smo jili, a šta pili, i tako dalje i tako bliže

Jednostavno, danas smo posjetili jedan dijelić nepoznate zemlje, terre incognite, došli smo u pohod predjelima izgubljenima gotovo na rubu «opće» poznatog svijeta, u jednu ruku tako blizu, a u drugu tako daleko...





Nagutale su se danas naše gojze kilometara i kilometara, planinskih puteva i staza.
U tišini planine, bude se naša iskonska, zaboravljena osjetila.
Kroz planine, brda i gore, provodit ću mladost svoju...





Iako nismo imali posebno postavljene ciljeve, željeli smo otkriti put do jedne špilje ili jame (opet tajnovitost), čiji se ulaz nalazi na visini debelo preko tisuću metara nad morem. Naravno, mislim da ne trebam posebno napominjati kako smo u našem naumu i uspjeli. Nakon ulaza dugog kojih tridesetak metara, pod blagim nagibom, dolazi se u dvoranu u kojoj se nalazi pravi stalaktitski slap, u čijem se podnožju nalaze dva izdubljena debla u kojima se skuplja voda.







Iz ove dvorane, put vodi još dublje, ali sudeći po postavljenim zaprekama, nije baš preporučljivo ulaziti dublje u jamu bez odgovarajuće speleološke opreme.
Kako smo ovog puta bili «naoružani» samo slabašnim čeonim lampama, već su skovani planovi za slijedeći posjet, na kojem je naravno vrlo poželjno društvo nekog od iskusnijih speleologa.

Nakon izlaska na svijetlo dana, upriličili smo jedan mali doručak u travi, na kojem smo svi ipak bili primjerno odjeveni. Iako smo na zavidnoj nadmorskoj visini, a vjerovali ili ne, ima i snijega, nije problem hodati samo u kratkim rukavima. A šta'š kad me ljubav grije...





Uglavnom, propješačili smo danas junački zasigurno više od petnaestak kilometara i to vrlo živo, veselo i prpošno, a imali smo i zašto. Na povratku u civilizaciju, dočekale su nas neke jako jako dobre stvari.
Ukusne nadasve.
Koje?
Ma ne moram baš svaki put u detalje...