Na redovnim tjednim konzultacijama koje se, opet ponavljam, odvijaju srijedom na već dobro poznatim lokacijama, nakon višesatnih razgovora i pregovora, kombinacija, asocijacija i varijacija, sklopili smo koalicijski sporazum, vezan za nedjeljnu pustolovinu. Prognoza nam opet nije išla na ruku, pa smo se sasvim razborito odlučili za jednu kraću turu.
Omiška Dinara je blizu, njezin najveći vrh Imber dovoljno zahtjevan i atraktivan – ma di ćeš boljeg cilja!?
U aneksu koalicijskog sporazuma naznačili smo da se u nedilju obavezno ide, bez obzira na to oće li eventualno padat kiša, snig, krupa, sikire, kuke ili motike!
Kako je čitavu noć sa subote na nedilju štrocalo, škropilo, rominjalo, vlažilo, sipilo, lignjilo, a isto takvo je osvanulo i nedjeljno jutro, na jedan trenutak, čak sam i posumnjao u uspjeh čitavog projekta. Međutim, trenuci malodušja su vrlo brzo prošli jer su ubrzo sa svih strana počele stizati SMS poruke pune elana i optimizma.

Ideeeeemo!
Zborno mjesto kafić "Big Blue" (a kud će suza, neg' na oko!) u Omišu.
Uz prvu, nekome već i drugu jutarnju kavicu, kujemo planove kud, kamo i kako dalje.
Komadić tek naslućujuće vedrine neba na zapadnom horizontu, koje se ukazalo kao otok spasa u moru silno debelih sivih oblaka ohrabrio nas je za pokret i nove korake.

Međutim, naišli smo na jedan neobičan problem. Zahvaljujući izuzetno povoljnim vremenskim uvjetima za njihov rast, u svega nekoliko dana, silno su se razgranali bršljani, djelomično ili potpuno prekrili puNKtokaze koji su nas trebali usmjeriti na pravi put, pa smo se tako umjesto na stazi prema Imberu, potpuno neočekivano zatekli u blizini restorana "Kaštel Slanica" na obali rijeke Cetine. Bez GPS-a, kompasa, karte, mahovine i lišajeva, pomoć smo potražili kod neispavanog konobara. Mirno i staloženo, objasnili smo mu naše namjere, a on je na to odgovarao neuobičajenim pokretima glave. Bili smo uvjereni kako smo uspješno dogovorili uvjete suradnje, pa smo ubrzo krenuli dalje.





Kiša koja je i dalje padala bez prestanka, primorala nas je na potragu za nekakvim suhim kutkom, po mogućnosti ispod nekakve nadstrešnice. Drž-ne daj, povuci-potegni, pokoja streha još se i dala nać, ali nadstrešnice – nigdje! Utjehu smo morali pronaći ispod jednog volta sa kojeg se nije vidila Šolta, ali za ovu priliku nam je pružio utočište slično onome kad su se Šegrt Hlapić i njegov Bundaš u olujnoj noći skrili ispod onog mostića.

Kako nas je od silne potrage za nadstrešnicom uvatila prilična debuleca, naša klapa ispod volta ipak nije zap'vala, ali smo čak i u tim strašnim uvjetima napravili prigodnu marendu, posloživši bratski i sestrinski sendviče od usoljenog svinjskog buta da ne rečen pršuta.
Veselo je bilo ispod volta, ali bujica koja je nadirala prema nama, primorala nas je na hitnu ejakulaciju (oupsss, pardon – evakuaciju!). Uputili smo se uzvodno rijekom Cetinom do najvećeg slapa – Velike Gubavice.
Moram priznat da mi nikad to "Velika Gubavica" nije bilo lipo čut, baš mi je ža' šta su tom veličanstvenom vodopadu nadili tako bezvezno gubavo ime.
Ma jesu li ga mogli nazvati štatigajaznam "Vilinska kosa" ili recimo "Mladenkin veo", nego su se uvatili nekih gubavica. Ahhhh.





Mokre i klizave stijene uz, trebam li posebno napominjati, dosadnu kišu koja je i dalje padala, otklonile su nam svaku ideju za pentranje, uspinjanje, posrtanje i padanje.
Za sada samo gledamo kanjon Cetine sa sigurne udaljenosti, pa se prisjećamo kako smo se prošlog lita kupali ispod ovih istih slapova. Naravno, bilo nam je tada toliko dobro da i sad opet kujemo planove za predstojeće toplije dane. Za kanuing, kanjoning, konobing i rafting, morat ćemo bit strpljeni-spašeni, ali znamo mi za još jednu atraktivnu disciplinu a to je – peking! Dakle, hitro krećemo natrag prema Slanici i projektu "Peking 2008"



Iako smo svi zdušno prihvatili plan i program, i slobodno mogu reći – svojski trudili očekujući zaslužene delicije ispod peke, na koncu smo ostali prilično razočarani.
Tek smo sada shvatili da jutrošnji čudnovati pokreti glavom pospanog i smušenog konobara nisu značili odobravanje i razumijevanje, pa smo ostali ponešto uskraćeni za potpuni doživljaj. Mislim, peking nije ni u kom slučaju bio katastrofalan, ali mora se priznati – od restorana takve reputacije očekivali smo mnogo mnogo više.
Ali, nije svako zlo za zlo, da su peke bile bokunić ukusnije, vjerojatno se ne bi odvojili od stolova do zalaska sunca. Ovako, smjelo krećemo naprijed, u nove pobjede!



Osim pata divljih jataka (pardon – jata pataka op.p) na lipoj našoj Cetini ima još dražesnih prizora.

Što se to bijeli na Cetini zelenoj?
Il' je snijeg, il' su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio.
Ma đava bi uopće i pada snig po ovoj južini!
Dakle – ipak su labudovi!
I to čitava obitelj labudova, tata labud, mama labudica i mali veliki, gotovo već adolescentski labudić.



Labudovi su jedna od onih životinja kojima se svi dive, poput dupina, lavova, tapira, čudnovatih kljunaša i stotinu mu dabrova kao i jelenskih mi rogova. Gledati ih ovako, doslovce oči u oči, poseban je osjećaj. Kao da uživaju u ulozi manekena, a dobrim dijelom i zbog očekivanja da ću im pružiti poneke lipe bokune, potpuno su mi se približili. Ipak, znajući za onu "pružiš mu mali prst, a on odnese čitavu ruku", doza opreza u svakom slučaju nije na odmet.





Tata labud pokazao je izuzetan interes za moje cipele. Iako je pretpostavljam, vrlo brzo shvatio da nisu jestive, odvezivanje mojih špigeta predstavljalo mu je poseban izazov.



Nakon što su labudovi poletjeli a snijezi okopnili, za divno čudo prestala je i kiša.
Di ćemo šta ćemo, Imber za danas više ne dolazi u obzir, za uru-dvi i tako pada mrak!
Nakon nekoliko trenutaka bezidejnosti, situaciju je maestralno riješio legendarni Duje koji je, tek toliko da se zna, ipak odustao od ženidbe s konobaricom iz Šestanovca.

Idemo napravit đir iznad Krila Jesenica, stazama Dujinog djetinjstva!



Duje se iskazao kao nadahnut vodič. Saznali smo mnogo zanimljivih priča, bajki i legendi. Nemoguće je u jednom postu sve to opisati, ali ako želite, povezat ću vas s našim Dujom koji će vas rado povesti na jednu povijesno-pustolovnu šetnju.
Stare kamene kuće i dvori, uske i zavojite uličice, pogled na brački kanal...ma svega vam tu ima!







Na koncu, šta se pametnoga može reć?
Ako je meni nešto promaklo, sigurno neće gustirni!
Dan za pet, sa ekipom za pet!
Kad ćemo opet?
Pripreme za Peking 2008 se nastavljaju!