E moj velebni Velebite...

Bemu...Opet ću se raspekmezit, znam to.
A nikako ne želim..
Jerbo...nije lako pisat ovako "na vruće" o nečemu tek proživljenom, dok se dojmovi još nisu potpuno slegli, ali ipak te neka začudna skribomanska sila kojoj jednostavno ne možeš odolit, vuče da pokušaš te utiske uobličit u nekoliko suvislih rečenica..
Velebit, Planina koju namjerno pišem sa velikim početnim slovom, definitivno nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Možda bi bilo najbolje napisat neke stihove, ali kako nemam poetskog dara, bolje da niti ne pokušavam.

Dobro, idem pokušat napraviti "objektivan" tekst o velebnoj Planini, točnije rečeno, tek o jednom njezinom djeliću koji sam pohodio ovih dana...
Gole činjenice glase ovako. Polaznici Opće planinarske škole HPD Mosor iz Splita, proteklog su vikenda na Velebitu napravili završni izlet, bolje reći uspješno odradili vježbu u kojoj su imali prilike na licu mjesta primjeniti mnoga znanja i vještine stečene tijekom protekla dva mjeseca.

Za razliku od svih dosadašnjih izleta koji su bili jednodnevni, ovaj završni je trajao "čak" dva dana, iako da je bilo po našem, oteglo bi se to u pravu malu ekskurziju.
Tribalo se najprije dobro pripremit. Vrlo brzo se vidilo da nam dosadašnji mali ruksaci neće bit dovoljni, pa smo morali pojačavat kapacitete. Svi razgovori prije izleta svodili su se na dva krucijalna pitanja. Ne, nama nije bilo toliko zanimljivo koju ćemo opremu i pribor nositi sa sobom nego su nas okupirala uglavnom "egzistencijalna" pitanja - šta ćemo pojist i šta ćemo popit!
Tako smo svi, pripremajući se gotovo kao da idemo na Sjeverni pol, ponili spize i pića i za sebe, pa još i rezervu da se slučajno ne ostane gladan, pa onda još malo za podilit sa prijateljima, tako da su ruksaci dostigli težine koje su i te kako opteretile nejaka leđa školaraca.
Dobro znamo, svi se gušti plaćaju....

Jer triba to gledat ovako. Nije lako nosit pedeset kila na leđima. Ali osjećaj koji te preplavi kad konačno skineš to čudo sa sebe – neprocjenjivo...Ma koji Mastercard...

Prvi cilj naše ekspedicije je Ravni Dabar. Dalmatinom do Gospića, pa cestom preko Baških Oštarija prema Karlobagu, zatim skrećemo desno i nakon još par kilometara makadama dolazimo blizu planinarskog doma. Nizbrdo kroz šumu nije veliki problem i već za pola sata dolazimo pred dom. Eto konačno da vidimo i to čudo. Ispod Dabarskih kukova, idilična kućica sa crvenim krovom. U prizemlju kužina i blagovaonica, a gori na katu, ispod kosoga krova – spavaonica. Samo jedna, za pedesetak ljudi. Ali sve lipo, šesno, uredno....





Nakon kraćeg odmora te prigodne prezentacije i degustacije raznoraznih delicija iz kućne radinosti, krećemo u nove pješačke pobjede. Nakon kraćeg uspona kroz šumu izbijamo na poznatu Premužićevu stazu. Zastajemo i osvrćemo se da vidimo di smo i šta smo. Na koju god stranu da pogledaš, ne znaš šta je lipše. Zeleni proplanci, stijenoviti vrhovi, grede i kukovi. Raskoš prirode. Sa svih strana samo čuješ. Vidi ovo – aaaaa!
A gledaj ono – uuuuu. Eno orao! Pogledaj onaj vrh – 'ebate!!!
Velebit – pa to je gotovo nemoguće opisati riječima, Velebit se mora doživit...





Kroz gustu bukovu šumu penjemo se prema Bačić kuku, stijenovitom vrhu visokom 1305 metara nad morem. Vođe izleta su se na početku čak i malo premišljali oćemo li se uputit na sami vrh, a nekolicina nas nadobudnih ih je «nagovarala» da krenemo. Tek kasnije mi je postalo jasno zašto su bili u nedoumici. Međutim, mene je "gonilo" nešto drugo. Najbolji blogersko-planinarski par Zizi i Vinci, su bili upravo ovdje prošlog vikenda i ostavili su mi poruku u tuljku pod samim vrhom. I sad – kako to propustit!? Nema šanse!

Šta piše u poruci? E, to je naša mala tajna, ako vas baš zanima, pođite pa pogledajte.
U svakom slučaju, veliko hvala i Da Vinciju i zbrčKanom grmu na lipim željama!

Pred samim Bačić kukom lipo piše za pametne ljude – OPREZ! OPASNO! STRMO!
Kažem, pametni će shvatit, ali blesavi i nadobudni ka šta sam i sam, taj natpis neće ni primjetiti. Priznajem, bilo je malo brljavo i u nekim momentima jedan dio tijela kojeg neću imenovat mi je činija dinar-dolar, ali... Preko sajli i konopa, zadnjih desetak metara pod samim vrhom su najzahtjevniji. Koncetracija mora biti maksimalna jer sam vrh je širok (čuj mene-širok!?) svega dva metra a sa tri strane se gotovo pod pravim kutem ruši provalija. Ovo je za mene bilo posve novo iskustvo. Ispalo je potpuno neočekivano. Unatoč fascinantnom pogledu i savršenom vrimenu, možda sam po prvi put doživija da se na vrhu ne osjećam ugodno. Moram pohvalit naše instruktore jer su nam bili od velike pomoći, bez iskusnijih planinara ovo ne bi bilo moguće ispenjati.
Fali planine, drž se mora...





Dok smo se u podnožju čekali da se sve skupine izmjene na vrhu, jedan poskok nam je odlučio pozirati ispred naših objektiva. Koliko smo samo slika ispucali na njemu... Eto, doživija i on svojih pet minuta slave...



Uglavnom, svi živi i zdravi, sritni i zadovoljni vratili smo se do planinarskog doma u sami sumrak. U programu izleta za ovu večer je bilo planirano – druženje. Zadatak smo prihvatili sa maksimalnom ozbiljnošću. Gastronomska sekcija predvođena Lukom i Majdom odradila je junački dio posla uz vatru i gradele. Ostali iz ekipe za stolovima su im stalno iskazivali brojne izraze podrške i osobitog štovanja.

Nakon večere upriličili smo svojevrstan glazbeno-poetski recital. Nakon početnog nemuštog nesnalaženja u intonaciji, vjerojatno malko zbunjeni konfiguracijom terena i čudnovatom akustikom, kao i okusom crnog piva koji nam je neočekivano na ovim visinama donio teškoće za ispravno uhvatit D-mol, ulogu "prvoga" preuzela je vrsna sopranistica Ana i svojim zvonkim glasom dostojnim Milanske i Interovske Scale, animirala sve u publici, kako prisutne, tako i nazočne.
Nakon Ane, atmosferu svojim je nastupom do nadahnuća doveo Rajko, sunce naše žarko. Teško je to opisati, jer je Rajko svojim emotivnim baršunastim baritonom postavio nove standarde u planinarskom pjevanju. Ali to nije sve! Vrhunac večeri je ipak bio nastup našega domara Mile. Naime, u trenutku kada je Mile zagrmio "Pjevaj mi pjevaj sokooooleeeeee" nakon početne frapiranosti, prolomila se Velebitom spontana lavina oduševljenja, čitava Dabarska dolina je bila ispunjena nadahnutim zvukovima, a ne sumnjam da su u tom trenutku zapjevali i sokoli i orlovi, sove i ćukovi, medvidi i vukovi...
Šalaj sokoooooleeeeee....

Nakon svega ovoga, teško je bilo uvjeriti kako publiku, tako i izvođače da je vrijeme za spavanje. Očito magnetski privučeni ovim glazbeno-poetskim recitalom, do dugo u noć dolazili su u našu spavaonicu neki nepoznati uljezi i pri tom drsko klepetali nanulama.
Sva sreća da smo imali među nama staloženog baršunastog Rajka koji ih je na vrijeme upozorio na pravila ponašanja u planinarskim objektima.



Nedjelja je opet osvanula vedra i sunčana i donijela nam priliku za nove izazove. Bez televizije i radija, bez signala za mobitel, potpuno odsječeni od civilizacije, bolje reć povezani s prirodom. Nakon prve jutarnje kave, pozdravljamo se s našim domarom Milom, ljudinom velikog srca i krećemo natrag.
Sada se penjemo istim putem kojim smo jučer silazili. Ruksaci bi po svim zakonima fizike morali biti nešto lakši, ali to baš i ne osjećamo. Nakon pola sata uspona dolazimo do Premužićeve staze i krećemo prema jugu.



Ova 57 kilometara duga planinarska staza, nazvana po svom projektantu Anti Premužiću, povezuje najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita od Baških Oštarija do Zavižana.
Budući da nema velikih uspona, njome mogu proći svi, čak i oni nenavikli na planinarenje.
Dobra volja je najvažnija...

Nakon dva sata hoda dolazimo do jednog proplanka. Iskusniji dio ekipe odlazi na Kizu, a polaznici škole ostaju da bi izvršili završne vježbe koje jučer nismo stigli. Konačno smo došli i do tog famoznog "postavljanja bivaka" koje smo tako željno očekivali, a da u stvari sad kad malo bolje promislim, nismo imali blage veze kako bi to moralo izgledat. Uglavnom, situacija je ovakva. Ako vas u planini zahvati naglo nevrime, ili vas je zbog ovog ili onog razloga uvatila noć, morate se nekako snalaziti i osigurati "nužni smještaj". Ukoliko nemate šator – a obično ga nemate, parola je – snađi se druže!. Mašta radi svašta i uglavnom, zadatak je da od priručnog materijala, ceradi, šatorskih krila, kabanica i tko zna čega još sve ne, osiguraš prikladan zaklon koji će te štititi od vitra, kiše, studeni. Rezultati su bili jako jako zanimljivi.



Vrime nam je proteklo strelovitom brzinom, vratila nam se i ekipa sa Kize, taj vrh će pačići mali osvojiti nekom drugom prilikom. Ispred hotela "Velebno" očekuje nas autobus, još samo malo i opraštamo se s Planinom. Ne zadugo, nadam se....



Kao što već spomenuh, Velebit je teško opisati, Velebit morate doživjeti.
Ta naša uistinu sveta Planina je stvarno nešto posebno.Svaki put kad joj se vratim, obuzmu me isti osjećaji. U biti, ništa me posebno ne bi trebalo vezivat za nju, ali osjećaj je sličan onome kao kad se vraćaš svome domu. Nisam siguran, čudno je to, ali Velebit ima u sebi nešto nestvarno i magično. A pogotovo još kad te osjećaje imaš priliku podijeliti sa ljudima s kojima se u mnogim stvarima nalaziš na istim valjnim duljinama, nakon svega doživljenog vraćaš se svakodnevnom životu ispunjen, bogat i nabijen čistom pozitivom..

Lunjajući i tumarajući ovom našom lipom zemljom ne mogu se nikako otet dojmu da smo imali ludu sriću kad nas je ili Svevišnji ili Priroda ili ne znam već tko, nagradija takvim blagom.
Doduše, obično je to tako, uvik postoji neka ravnoteža, pa kad s jedne strane dobiješ, nešto s druge moraš i izgubit. Upravo zato, mi smo sa te druge strane dobili manjak pameti pa ni sami ne znamo šta bi i kako bi...
Bit će bolje...

Ajmo sad za jedan čas ostavit po strani liposti koje su opće poznate, kao naše more, planine, šume, rijeke, naše žene, je li tako....
Sad sam opet zaboravija šta sam ono tija reć....



Ah da, danas vam pičam o lipoti o kojoj većina nas niti ne razmišlja, a nije ni svjesna – o jednom vitru!
Sad ćete se pitat šta ja tu bulaznim, šta vitar, kako vitar može bit lipota?
Ne govorim danas o buri koja zna bit divlja i žestoka, niti o jugu koje donosi depresiju i glavobolju, danas govorim o maestralu. Čujete li kako zvuči sama ta rič – maestral....
Melodiozno, osvježavajuće, lipo, blago – jednom rječju – maestralno!

Možete li uopće zamislit kakav bi nam život bija bez maestrala? Vjerojatno bismo stalno bili uzavreli, oznojni, masni, ljepljivi, lipsali bi jezikom do poda proklinjujući sudbinu ludu....
Pa šta je onda taj naš famozni maestral? Ma znate svi vrlo dobro šta je to, ali sad ću malo zaglumit znanstvenika, oću se pravit važan...

Maestral (maeštral, maistral, zmorac) je tipičan jadranski zapadni ili sjeverozapadni vjetar koji puše za stabilna anticiklonalna vremena. Karakterističan je za toplo razdoblje godine, od proljeća do jeseni. Ako izostane, sutra će vjerojatno zapuhat jugo, a ponovo će nam se vratiti dan nakon kiše. Nisu ni naši stari bili blesavi, pa je upravo maestral od davnih dana odredio i način gradnje starih dalmatinskih gradova. U gradovima na obali, ulice se prostiru tako da omogućavaju nesmetano provjetravanje utječući na kvalitetu zraka.

Maestral ima svoj dnevni ritam, započinje većinom oko podneva laganim puhanjem s mora prema kopnu. Kad dnevna vrućina već počinje opasno pritiskat, tamnomodra pruga na zapadnom horizontu, nepogrešivo ga najavljuje. Evo ga! Gotovo da dolazi sa muzikom i fanfarama. Blaženi prvi dašak maeštrala….



Tijekom poslijepodneva se pojačava i obično dosiže snagu između dva i četiri bofora, a koji put se razgoropadi pa prelazi pet bofora, pa ga onda nazivamo maeštralunom. Sa naglaskom na “un”, slično ka s mazgunom, samo ipak malo lipše. I nema veze sa UN dijetom...Ni mazgun, ni maeštralun...
Najjači je u kanalima između obale i otoka, a smjer puhanja prati konfiguraciju kopna. Posebno je atraktivan za jedriličare i surfere između Hvara i Brača, te Pelješca i Korčule. Tijekom kasnog popodeva postepeno slabi i utihne s bonacom, a ponekad sa zalaskom sunca prelazi kratkotrajno na tramuntanu pa odmah zatim na burin..
Time započinje noćno strujanje s kopna prema moru pa se zatvara jedan cjelodnevni krug.





Neki ga, vjerojatno zbog imena, brkaju sa mistralom koji puše na zapadnom dijelu Mediterana, ali oni ipak nemaju veze, taj njihov mistral više sliči na našu buru.
Maeštral je naš fetivi, jadranski vitar i gotovo!

I sad mi samo recite da nismo sritni? Kako većinu dobrih stvari, bića i pojava uzimamo zdravo za gotovo, tako i ne razmišljamo o tome. Ko je vidija razmišljat o zvizdarijama…
Ali nije se loše ponekad i podsjetit…



Lipi i dobri moji ljudi, pred nama je još jedan vikend, nekima obični, a nekim sretnicima čak i “produženi”.
Bit će lip, ne sumnjam.
Želim vam puno maeštrala u vašim jedrima
I doslovno i simbolički.

Svaki put kad kliknem na onaj Send/Receive botun na mom nesretnom poštanskom sandučiću, zacrni mi se pred očima od bezbrojnih redikulastih poruka u kojima se nudi sve i svašta, od nekakvih čudotvornih pripravaka koji će u svega par sekundi omogućiti da nam pimpek naraste čak za tri do pet incha i tako stajati satima ponosito kano klisurina, preko nekih čudnovatih financijskih aranžmana i savjeta za ulaganje, do pitaj ne znam koga čega još sve ne...
I onda buljiš začarano u ekran ne bi li u moru tog "spamila" prije brisanja prepoznao ima li slučajno koja "prava poruka". Na svu sriću, ponekad čak ima i takvih, a jučer mi se brk nasmija kad sam ugleda novu poruku od Zeca, mog dobrog starog prijatelja i kolege koji danas radi i živi na Floridi, JuEsEj....

Zec je već prije desetak godina bija jedna od najjačih faca naše generacije u brodogradnji. Odmah se vidilo da će od njega bit nešto. U poslu je uvik pravi profesionalac, ali i u svim ostalim stvarima prije svega velika ljudina. Kako to obično biva, takvi ljudi su nedovoljno plaćeni za ono šta ostvaruju. I kad se Zec pokuša izborit za malo bolji status, brzo je shvatija da je to u stvari donkihotovska borba sa vjetrenjačama. I ne lezi vraže, moj Zec pošalje molbu u jednu projektantsku firmu u Americi. Nije prošlo dugo i stvarno, pozovu ga na probni rad. Već nakon nepunih misec dana, kad je novi "gazda" vidija kakav je "štof" dobija, samo mu je reka:

Mister Zec, evo vam avionska karta, idite doma po ženu i dicu i odmah se vraćajte natrag.
Radit ćete za nas i imati sve što poželite.

I tako ode moj Zec preko velike bare. Koliko mi je drago zbog njega šta je uspija u velikome svitu, toliko mi je i žao, jer smo ostali osiromašeni za jednog velikog čovika uz kojega smo mogli čuda napravit. Ali, šta ćemo govorit, odavno već znamo da nitko nije prorok u svom selu...

Kako nas je ovih dana uvatila antigmazovska histerija, ovo je možda zgodan primjer koji pokazuje da može bit i puno gore. Da ne bi bilo sve idilično, tamo na Floridi, osim mirnih, pristojnih i urednih ljudi, za nevolju žive i neke beštije. I to skroz nedisciplinirane. Ne žele se držat pravila koje im je odredio Džordž Dablju Grm i njegova administracija.

Zamislite ovu situaciju.
Lijep je i sunčan dan, i poželite se malo rekreirati u vrtu ispred vaše prekrasne kućice u cvijeću, pokositi savršeno zeleni i uredni travnjak, zaigrati malo na basket ispred garaže ili jednostavno samo pozdraviti susjeda. Ali šta vidite – u vašem dvorištu je krokodil!
Pravi živi, gladni krokodil!
Ma nema problema.
Imaju oni i posebnu službu, "životinjsku policiju", samo ih nazovete na taj i taj broj, kažete da imate krokodila u dvorištu, i oni su već za nekoliko minuta tu.
Odvedu nediscipliniranog krokodila natrag u prirodu.

Jezero Istapoka je omiljeno odredište ribiča. Odlaze ljudi tamo vikendom, rekreiraju se, poneki osim ribičije, malo veslaju, jedre ili se tek uživaju u skijanju na vodi.
Sve je tako divno i krasno dok helikopter (vrtolet, uvrtnjak!?) spasilačke službe u vašoj neposrednoj blizini ne ugleda ovakvu beštiju koji za marendu smaže čitavog jelena!



Bilo bi sve dobro da ovaj krokodil zna di mu je misto, ali čak se i on toliko izbezobrazio da se počeo u slobodno vrijeme vrzmati po obližnjem susjedstvu. Ipak mislim da je samo imao neodoljivu želju da se malo druži i s ljudima.



Kako kažu njihovi mediji, djelatnik «policije o' beštij» nije imao druge mogućnosti nego da upuca iz pušketine ovog umilnog gmaza budući da isti nije pokazivao ni najmanje volje da se udalji iz "residential area"



I onda mi još nešto paničarimo!? Uostalom, ovo bi kod nas bilo nemoguće.
Zašto?
Zato šta mi imamo Bračane!
Znate kako su nastale gušterice?
Hranili Bračani krokodile...

Skužajte moji dragi Bračani, ali nisam moga odolit....

Planinarska škola se polako bliži kraju. Kad smo u nedjelju ujutro krenuli na naš pretposljednji ovosezonski "školski" izlet, već smo bili čuli za tragičan događaj koji se dogodio dan ranije na Kozjaku. Znamo da je sada lako biti general poslije bitke, no iluzorno je razmišljati u stilu što bi bilo kad bi bilo, tu se jednostavno na bizaran način poklopio čitav niz nesretnih događaja.

O opasnostima koje vrebaju u planinama, pa i u prirodi općenito, dosta smo razgovarali u našoj školi. Nakon izuzetno tople zime, uslijedilo je još toplije proljeće i opći je dojam kako zmija ima puno više nego što je bilo uobičajeno prethodnih godina. Je li zaista tako, ili je to samo subjektivan osjećaj, manje je bitno. U svakom slučaju, sve to ipak nije razlog da se izbjegavaju odlasci u prirodu, nije opet toliko strašno, pa ne izlaze ni zmije baš iza svakog kamena...

Naravno i ovaj događaj je pokazao kako nikad ne možete biti apsolutno sigurni, ali postoji niz radnji i mjera kojima se faktor rizika može smanjiti gotovo na minimum.
Kao prvo, kretanje u većim grupama obilježenim planinarskim stazama, i to ne u običnim patikama, nego u gojzericama koje vam štite gležanj. Ma kako vruće bilo, nije preporučljivo nositi kratke hlače, ne samo zbog zmija, već zbog grmlja i niskoga granja koje će vas u tom slučaju dobro izgrebati. Oni koji idu na čelu kolone, dobro je da imaju štapove i da relativno bučno najavljuju dolazak. Potrebno je izbjegavati visoku travu i oprezno se hvatati za grane drveća.

Koliko god se mi bojimo zmija, toliko se one (pa čak i više) boje nas. Zato postoji zlatno pravilo da nikad, apsolutno nikad ne smijemo dirati, a kamo li napadati zmije. Kad ih vidimo, pustimo ih da pođu svojim putem. Zmija vas nikada neće napasti ako postoji iti malo prostora za njezin uzmak.

Eto, tako su zmije ovih dana postale središnja tema svih razgovora. I na ovom izletu smo ugledali nekoliko njih, ali nije bilo nikakvih opasnosti. Još jedan dokaz kako je dobro proći ovakvu školu, jer u svakom slučaju imate priliku čuti mnoga razmišljanja od ljudi koji imaju puno više iskustva u planinarenju.



Izuzetno topao i sunčan dan, donekle je izmijenio naše planove, ali ipak ne toliko da bi nam pokvario raspoloženje. Cilj našeg izleta je planinarska kuća zvana "Lugarnica" na zapadnom dijelu Mosora, koja se nalazi 872 metra visoko nad morem. Zbog vrućine odustajemo od penjanja do obližnjih vrhova Ljubljana i Debelog brda, bit će prilike i za to, neki drugi put. Od Sitnoga Gornjega do Lugarnice nam je trebalo otprilike dva sata hoda. Na samom početku jedan malo oštriji uspon, pa silazak u udolinu, zatim još malo blažeg uspona do Vickovih staja i kasnije je sve u laganini stilu. Mosor je prekrasan u ovo doba godine. Uostalom kad nije? Sad ima puno više zelenila, sve je puno cvića, mirisa ...ma divota jedna....





S nama su danas i juniori. Petogodišnji Ratko (uh da me sad čuje, odmah bi me ispravija da on u stvari ima čak pet i po!) svih nas je oduševija. Na samom početku smo bili čak i malo skeptični, pitali smo se neće li ovo biti preteško za njega, ali mali Ratko velikog srca je pokazao da je očito rođena zvijezda i zavladao je planinom u suverenom stilu.



Kad smo stigli na Lugarnicu, dočekala nas je ekipa koja je još jučer predvečer krenula iz Žrnovnice. Došli su sinoć kasno i prenoćili u Lugarnici. Oni kojima je to prvi put, puni su doživljaja i utisaka. Planinarska kuća je obnovljena prije desetak godina, uglavnom dobrovoljnim radom samih "Mosoraša" i danas je to pravi bombon od kućice. Unatoč sumaglici, pogled prema Splitu i Kaštelanskom zaljevu....ah, ma šta ću vam uopće govorit...



Da ne bi zgubidanili, pobrinula se naša instruktorica Nada. Planinarski čvorovi su u điru. Muški, ženski, osmica, vodički, poluvodički, izolatorski... Ekipa je maksimalno zainteresirana. Nekima ide bolje, nekima baš i ne. Čuje se i pokoja beštimja. Ma kako ti možeš, a ja ne!?



Dok pačići mali vježbaju čvorologiju, iskusniji dio ekipe predvođen Goranom je na vrlo ozbiljnom zadatku. Situacija je složena. Sa tendencijom daljneg usložavanja. Naime, Goran je vrlo uspješno posložio sve te silne kobasice, bržole i ćevapčiće na gradele i kao pravi profesionalac držao situaciju apsolutno pod kontrolom.



Je li bilo ukusno? Još pitate...
Nakon takvog ručka normalno je da vam malo padne život, ali nema odmora dok traje obnova. Naime, potrebno je obnoviti zalihe drva koje smo potrošili za gradelavanje, pa smo se razmilili po brdu. Samo muški, žene su ostale oprat suđe. Prava spolna segregacija. Ali nitko se nije bunija. Neka svako napravi ono šta najbolje zna, je li tako?

Kad se male ruke slože, i olovo navodno plivat može, naravno da je uigrana ekipa sve sredila na najbolji mogući način. Vraćamo se natrag, istim putem do Sitnoga. Ovo je za nas šala mala.
Gojzerice već i same znaju put.



Na samom kraju još jednog dana u planini, krigla hladnoga piva uz izvor rijeke Žrnovnice...
Opet taj osjećaj zadovoljstva.
Naravno, ne samo zbog piva...





Kako ova ista priča o lugarnici izgleda iz perspektive naše mlade planinarke...

Mora bit da je jako zeznuto bit previše pametan. Ono, ne normalno pametan, nego pametan priko mire. Zašto je zeznuto? Zato što te rijetko tko ili gotovo nitko, ne može razumit. Niti ono šta napišeš, izgovoriš, a kamo li ono šta ti prođe kroz misli. I onda se nama "običnima" učini da taj čovik i nije skroz normalan, pa bidni ljudi sasvim nezasluženo dođu na zao glas. Tako se i meni povremeno javi jedan prepametan čovik. Priznajem skrušeno, prvi put me oduševija svojom rječitošću, ali nakon toga ja jednostavno nisam pronalazija riči da mu dostojno odgovorim. A on mi se u zadnje vrime opet dobročiniteljski obraća. Pa mi ukazuje na stvari o kojima sam ja naivno mislija da nešto znam. Recimo o brodovima. On o brodovima zna više od mene. On o mnogim stvarima zna čak više i od onih koji se smatraju vrhunskim stručnjacima u svojim djelatnostima.
I šta je najgore, moj inferiorni um zaključuje da je on u stvari jako zločest i bezobrazan. Nažalost tako je, moj ograničeni cerebralni kapacitet ne može pojmit da mi on u stvari želi dobro i zato me tako očinski savjetuje o mnogim aspektima života. Mea culpa!

Ajmo mi na jednostavnije stvari. Svi me pitaju ovih dana: "Jesi li bija na sajmu?"
Pa naravno da sam bija. Bilo je puno lipih stvari. Ako mislite da sam narogušeno šetao pontonima i u "pederuši" imao nekoliko skrivenih bočica crnog tuša kojima sam namjeravao gađati i nagrditi one najraskošnije primjerke kapitalističkog ugnjetavanja – možda ste čak i u pravu!

Ipak samo možda...

Moram priznat da je moje bonkulovićko biće zatitralo kad je ugledalo ovo neobično plovilo. U sredini roštilj sa gradelama, a okolo njega lipo posjedne ekipa i muma. Zna se dobro, kad ste na moru, sve šta jedete izgleda višestruko ukusnije, a još pogotovo kad ste u dobrom društvu. Naposljetku, ako zaključite da ste se opet po ko zna koji put pretjerali u jelu i pilu, preostaje vam samo to da napravite kolut natrag i osvježenje potražite u moru...



Zadnjih godina, šta mi je posebno drago, postaju popularni morski kajaci. Od vale do vale, od otoka do otoka, lipo, tiho i bešumno klizite morskom površinom. Istina je da vam triba bokunić snage za veslanje, ali znamo i to da se svi gušti plaćaju...U raznoraznim oblicima.
Ali, ovo bi definitivno volija imat!



Ovu zgodnu jedrilicu bi mogli okarakterizirati kao modernoga "optimista". To bi mogla bit prava stvar za napredne male jedriličare. Da imam nekih tridesetak godina i isto toliko kila manje, odma bi zajedrija sa ovom malom jurilicom.



Ova spravica me osvojila na prvi pogled. Već godinama razmišljam o tome kako bi trebalo izgledati plovilo na ljudski pogon, pogodno za sport i rekreaciju, a da je brzo i atraktivno, da nije nezgrapno i naporno kao pedaline. Eto, na istom tragu su bili i neki drugi inovatori, ali su za razliku od mene nešto konkretno i napravili.



Seascooter ili pumpabike je odlična stvar. Izgleda neobično, pokreće se posebnom tehnikom "pumpanja" nogama i čitava stvar ide nevjerojatno brzo po površini mora. Jedino šta vam triba je otprilike 600 eura i da nemate više od 110 kila žive vage. Ali čak i ako imate, ovakva spravica će vam vrlo brzo odbiti PDV mjeren u kilogramima na tu cifru.





Naravno da nisam odolija da pogledam jedriličarske bolide klase RC 44. Čista tehnološka egzotika, trup i oprema izrađeni od karbonskih vlakana i drugih suvremenih materijala, još ovako u atraktivnoj crnoj boji – uh, ovo su prave zvijeri.
Ovo je bila prilika da se i vidi "uživo" na djelu i sam Russel Coutts, idejni tvorac ove klase, za one manje upućene - jedan od najboljih, a vjerojatno danas i doslovno najbolji jedriličar na svitu.
Upravo su isplovljavali na regatno polje izvan gradske luke



Za kojih desetak-petnaestak minuta umilno je zaškrgutao moj skupocjeni mobitel.
Ko bi drugi bija, nego moj tajni agent Rascho...

-Alo care, koja je ovo regata vanka?
-To su ti ovi RC44, jesi li čuja za njih?
-Ne znam ti ja ništa, nego slušaj ovako – mi smo ti na Obojenoj, dolazi ovamo pa ćeš nam na miru objasnit o čemu se radi...

I kako sad ne udovoljit starim prijateljima, mojim vrhunskim tajnim agentima, kad su tako željni novih saznanja. Falija nam još samo jedan dobar kanoćal da bi mogli uočit neke finese na regatnom polju. U nedostatku takvih spravica, bacili smo se na druge atraktivne teme. Koliko je to trajalo i di smo na kraju završili – ma di ću vas još i tome gnjavit!

Nogometaši Hajduka zajedno sa stručnim vodstvom izveli su ovih dana hvale vrijednu akciju na otoku Drveniku Velom. Naime, oni su samoinicijativno odlučili očistiti uvalu Solinsku na južnom dijelu otoka. Sakupili su zajedno gotovo tridesetak vreća raznog smeća, automobilskih guma, plastičnog i staklenog otpada, te ih odnijeli na odlagalište.

Da ugledate ovakvu vijest u novinama šta bi vi promislili? Da, dobro mislite, od prvog aprila prošlo je već dvadesetak dana. Zvuči nemoguće? Naravno da zvuči...
I jest nemoguće!


Ali šta kažete na ovakvu vijest?
Nogometaši Hajduka zajedno sa stručnim vodstvom posjetili nautički sajam „Croatia Boat Show“, gdje su sa zanimanjem razgledavali izložene brodove vrijedne i po nekoliko stotina tisuća eura. Naročito ih je impresionirala jahta srpskog medijskog mogula Spasoja Paje Pantića, vlasnika „Shrink televizije“, vrijedna xyz milijuna kuna.....
Na pontonima smo mogli vidjeti mnoge poznate osobe, kao Antu Brstila-Kljukca, vlasnika DicmoEuropa Commerca d.d.
E, ovakva vijest je već vrlo vjerojatna...
Ne doslovce, ali upravo je tako nekako glasio članak objavljen prije neki dan u nekadašnjem ponosu od novina.

U što smo se to pretvorili? Klanjamo se bespogovorno samo onima dobro potkoženima lovom, stvaramo od njih polubogove, idolpoklonstvo caruje....
Naravno, oni su zanimljivi, oni imaju novaca, oni mogu kupiti ove ploveće ljepotice, a ti obični puče, kupi ulaznicu i imaš pravo nekoliko sati sliniti nad nečim šta čitav život sanjaš, a nikad nećeš imati...

Mislite da sam protiv sajma?
Ne, naprotiv, baš mi je drago da postoji u Splitu ovako nešto. Nisam još uspija skoknit, ali hoću, danas popodne ili sutra.
Ali....

Kao i u bezbroj drugih stvari, mediji od drveća ne vide šumu. Ili se kaže da se od šume ne vidi drveće? Ne znam, nije ni važno...Samo mi ide na živce činjenica da se neke «ugledne» face, potencijalni nogometni megamilijunaši i estradna "sirotinja" kojima uzgred rečeno - država plaća doprinose za zdravstveno i socijalno, preko noći ustoličuju u velike "morske vukove". Samo po jednom kriteriju. Znate već kojem. I onda se rade svojevrsne rang-liste po tome kakav brod netko ima. Jer, to je danas đir, to je in...



Isto tako vrlo dobro znam, da more više voli i poštuje neki "bezimeni" umirovljenik koji će gotovo svaki dan isploviti iz svoje lučice pasarom od 4,60 metara, možda tek koju milju daleko od obale. Njega neće nitko pitat za mišljenje. On nije zanimljiv. O čemu će on pričat? Kako je sedamdeset i neke uvatija komarču od tri kila i dvadeset deka!?



Naravno, ne želim da se ovaj post pretvori u ljubomornu hajku protiv onih koji imaju love. Ima i među njima dosta njih koji rade prave stvari. Neću spominjat imena, ali znam nekoliko ljudi koji su kupili jedrilice tipa "boli glava". Ne samo za svoj gušt, naravno da ne možeš sam upravljat jedrilicom od dvadeset metara. Ali su time omogućili mnogim mladim i nešto manje mladim ljudima, da jedre s njima kao članovi posade i zadovolje neke svoje gušte koje inače nikad ne bi mogli ostvarit sami.



Krajnje je vrijeme za novi odnos prema moru. Ne možemo do vijeka u njega ispuštat kanalizaciju bez kolektora i razne druge vrste otpada, iskorištavat do krajnjih granica njegov životinjski i biljni svijet. Muka me uhvati kad vidim mnoge "zaljubljenike" mora kako dođu u neku valu, nisu još niti sidro spustili na dno, a već oblače na sebe ronilačka odijela, uzimaju puške u ruke i kreću u mahnito tamanjenje ribe. Sva srića da još ne postoje minobacači i topovi za pod more.

Taj "novi odnos" ni u kom slučaju ne ovisi o tome živi li netko pored mora ili ne.
More ne pripada ekskluzivno samo onima koji nose "lančić oko vrata".
Osobno poznajem neke tipove koji su se busali u prsa svojom bezuvjetnom pripadnošću "velikom plavetnilu", ali to ih nije spriječavalo da ribu raznose dinamitom, ili da kompresorima uništavaju kompletno morsko dno ne bi li izvukli koje kilo prstaca. I ne samo koje kilo...

Mogu takvi i njima slični imat brodove ne znam koliko vrijedne, može u njima sve sjajit od zlatnih špina, kroma, mahagonija i tikovine. Mogu oni u njima ima toliko snažne motore koji će ih za pola sata odvest od Splita do Hvara ili Visa. Ali koliko im zavidim, toliko ih na neki način i žalim. Čisto sumnjam da će takvi ikada doživit da im dupin priđe na metar od broda. Isto tako sumnjam da će takvi uopće imat vrimena da "točaju" noge u plićaku i da im priđe hobotnica i gricne ih za palac. I da pri tom neće tu istu hobotnicu zamlatit po škrapi, nego da će je pustit i dalje u njezino carstvo. Plavo carstvo.
Ako ga mi ne učinimo crnim....

Nikad oni neće znat...

Lip je moj Trogir. Samo to baš i ne vidimo kad smo u njemu. Triba se malo maknit ća, pa onda kad se vratiš, sve ti izgleda puno lipše. Neću danas o grubim stvarima šta nam bodu oči, neću niti o nekim grubim ljudima koji nas iz dana u dan nastoje uvjeravat u istinitost svojih šarenih laži. Pustimo to sad....

Ajmo najprije malo o balunu. Nogometni klub „Slaven“ olito po današnju "Trogir" (sa obaveznim dugouzlaznim naglaskom na zadnjem slogu) osnovan je 1912. godine, samo godinu dana iza splitskoga Hajduka. Proradija je vjerojatno malomišćanski rivalitet pa se velikom susidu nije tilo dat gušta. Ali prvi problem je bija di i kako napravit igralište. Mali gradić ni onda, ka uostalom ni danas, nije se moga baš pohvalit sa puno slobodnog prostora. Ne znam je li u to vrime bilo kvalitetnih geometara, da izmiru pravokutnik otprilike 100x60, ali uglavnom, odlučilo se igralište napravit između kule Kamerlengo i kule Svetog Marka, na prostoru zvanom Batarija. Teren je ispa nešto kraći nego šta je bilo po propisima, ali i u to vrime se očito smatralo da se propisa baš i ne triba držat ka pijan plota. E, još najbolje da su išli razmicat kule tamo neki zgubidani šta su u to doba počeli sasvim bezrazložno trčat za napumpanim mijurom. Ali to nije bilo sve. Za nevolju, točno između dvi kule, tamo di je triba doć centar igrališta, bija je izgrađen spomenik, bolje reć glorijet, u čast francuskog Maršala Marmonta koji je u vrime Napoleona bija glavna faca u ovim našim krajevima i navodno se istaknija po puno lipih stvari. Naši novopečeni fuzbaleri su našli salamunsko riješenje i ostavili glorijet na srid igrališta, tako da je spomenik glumija dvadeset i trećeg igrača. Igralo se od njega ka od „šponde“ oliti mantinele. Kako je to izgledalo možete lipo vidit na ovoj slici upravo iz te daleke 1912.



Kako je vrime prolazilo i kad se počelo ozbiljnije igrat (po prav'lima), normalno da je to izgledalo skroz redikulasto, pa su se tamo neke malo manje davne godine, sitili i odlučili primistit čitav spomenik, kamen po kamen, pedesetak metara dalje, tamo di nikome neće smetat. I tako lipo Marmontov spomenik stoji na novome mistu do dana današnjega. I neka ga!



Kako sad stvari stoje, na Batariji se neće više igrat balun jer će već od iduće sezone, naš nogometni klub bit ponosni član druge lige, pa će se u tu čast napravit novi stadion u Divuljama, tako da naši dični momci neće više morat glumit domaćine po selima dalmatinske zagore. Tako je i bolje jer ovo kako sad izgleda, više sliči na seosku ledinu, nego na nogometno igralište.



Dosta o balunu. Iako za njega govore da je najvažnija sporedna stvar na svitu, ja ga ipak ne bi diza toliko u nebesa. Mislim balun ka sport je super, ali sve oko njega je ajme majko.

Mnoge generacije Trogirana, a bome i naših gostiju, taj prostor između ove dvi kule pamte po nečem puno lipšem. Po čemu? E, šapnit ću vam. Samo da niko ne čuje.
Ovde vam se išlo u škuribandu, znate šta vam već oću reć, kako se ono škuribanda reče na književnome jeziku? Ne mogu se sad sitit, ali saznat ćemo i to. Dakle, tu u polumraku ili ćešće potpunom mraku, krili su se od „javnosti“ prvi zagrljaji i poljupci. Kad je neka simpatija ili veza bila u samo začetku i ako te je tad neko pita „jeste li bili iza kule“, a odgovor je bija negativan, onda se to još i nije računalo ka "službena".

To korteđavanje bi obično počelo na trogirskoj rivi. Đir po gradu, đir po rivi, pa tako jedno sto puti tokom večeri. Na samom kraju rive, tik ispod Kamerlenga, na asfaltu su bile nacrtane dvi debele pune crte. Isto ka na cesti. Jedan puna crta, znate i sami, znači zabranjeno preticanje, a kad su dvi, nesmiš priticat ni u ludilu. I tako bi se šetalo, došlo bi se do te dvi crte, pa nalivo krug. Obično bi cure bile te koje su diktirale tempo i misto okretanja. E, ali.....
Šta sad ali? Dakle, ako je cura odlučila prić preko te dvi crte, ili je možda momak prvi priša priko praveći se malo blesav, a cura ka nevoljko prihvatila, onda više nema povratka. To je značilo samo jedno. Prešutan je dogovor na snazi – ide se iza kule! A iza kule, a šta ja znam šta je sve moglo bit. U onome mraku se ništa nije vidilo, ali evo donosim vam sliku jednog bora, krajnje neobičnog oblika koji je mnogima osta u hmmm.... lipim uspomenama.



A danas? Kako je danas?
Skrušeno priznajem da nemam pojma...
Danas bi sve tribalo bit „transparentno“
Ništa se više ne radi u mraku.
Navodno...

Prošli vikend smo pauzirali s "praktičnom nastavom" zbog blagdana, pa je većina školaraca dočekala današnji izlet sa novim entuzijazmom. Ovog puta nismo osvajali velike visine, ali ruta je bila izuzetno zanimljiva. Najprije smo auto-nogavicom dogibali do Kaštel-Slanice, restorana koji u meni uvik pobuđuje vrlo pozitivne emocije. Hmmm, ali to nije tema današnjeg posta. Ne želim vadit mast članovima Karakter kluba, ili ipak samo malo... Svi vrlo dobro znaju kakav je okus i najobičnijeg kumpira ispod peke, je li tako!? Pa onaj šug...Dakle, čak i bez delicija ispod peke, skrenuli smo sa glavne ceste desno i nakon par kilometara po asfaltu skrenuli (opet desno!) na usku stazu koja vodi prema Visećgradu. Kladim se da nikad niste čuli za Visećgrad, ali vjerujte mi, nije zafrkancija, to je bila nekada važna utvrda u kanjonu Cetine. Danas gotovo neprepoznatljivog oblika, ali u svakom slučaju vrlo zanimljiva lokacija. Pogled prema kanjonu vam neću opisivat, već sigurno pretpostavljate...







Nakon Visećgrada usljedio je vrlo zahtjevni uspon sjevernom stranom Omiške Dinare. Naše starije kolege iz markacijske sekcije prokrčili su nove staze kojima je odlično došlo da ih razgazi pedesetak pari planinarskih gojzerica. Prilično je vruće, ali vitar koji u laganini stilu pušika kroz kanjon i pogled prema zelenoj Cetini ublažavaju žeđ. Dodatnu draž usponu daju i zamamni mirisi aromatičnih biljaka koje su sad u punom cvatu.



Zbog teško prohodnog terena prilično smo sporo napredovali, pješačenje se odužilo na preko tri sata, ali svi napori su zaboravljeni u trenutku kad smo prošli jedan prijevoj i našli se nekoliko stotina metara od našeg današnjeg cilja – tvrđave Fortice iznad Omiša. Tamo smo zatekli drugu skupinu izletnika koji su na Forticu došli ipak manje zahtjevnim stazama. Ali poznato je, šta se više umeteš, to je na posljetku zadovoljstvo veće.







A zadovoljstvo je dostiglo neslućene visine kad smo ispod zidina tvrđave izvadili spizu iz ruksaka i prostrli po travi. Ovi planinarski «švedski stolovi» su sigurno bogatiji i ukusniji nego u mnogim «deluhe» hotelima. Gušti su gušti...

Priznajem, nisam doša u ovu planinarsku školu vlastitom inicijativom, već na nagovor moje bolje polovice i prijatelja. Prije sam i nesvjesno bahato razmišlja u stilu kako pentranje po brdima i planinama i nije baš neka filozofija, pa mi je i sam taj izraz «škola» bija pomalo smišan. Kako krivo...
Naravno, svaka glupost počinje od neznanja...Odavno smo već zaključili da je znanje moć.
A danas? Mislim da mi je ova Mosorova planinarska škola bila pun pogodak. Ne samo zbog toga šta imam priliku naučit mnoge stvari o kojima ranije i nisam baš stvari razmišlja. Lipo je sve to znat, ali najbolja stvar je u nečem drugom.
U ljudima. Malim velikim ljudima.

Većina i predavača i polaznika škole izgleda mi nekako pozitivno otkačena, stvaraju oko sebe zarazno dobru atmosferu, čini mi se kao da su lišeni nekih zvizdarija svakodnevnog života, pomodarskih falših novitadi. To su odreda vrlo prosvijećeni ljudi koji i te kako znaju kako se poštuje i čuva priroda i kako joj se čovik može prilagodit na najbolji mogući način.

Možete li zamislit da danas postoje ljudi koje će na stotine i stotine sati svog slobodnog vremena provoditi u planinama, ne samo zbog svog gušta, već da bi prokrčili i označili već davno zaboravljene staze koje su zarasle u bušak i makiju. I to samo zbog toga da bi neki drugi ljudi, kako poznati tako i naravno potpuno nepoznati, mogli uživati u prirodi.





Znam da će nekima sve ovo bit i pomalo bezveze i da će se naći onih koji će pomisliti: Pa šta sad, nemate pametnijeg posla, pa se nešto tu penjete pa se opet spuštate i koji je uopće smisao svega toga?

Da, to nije lako objasnit, to jednostavno morate doživit. I kad se nakon tog ili nekog sličnog «besmislenog penjanja i spuštanja» udobno uvalite u stolice kafića na Trgu sv. Mihovila u Omišu, pa dokoličarski ispijate kaffu s mlikom, a oko vas je veliko i veselo društvo....e to je to!

Sjedimo na balkonu jednog našeg hotela.
Prvokategornika. Pet zvjezdica.
Sve je fancy shmensi. Stvarno!
Hotel je odličan, ma znate već i koji je, ali nema veze....
Kava 14 kuna.
Ma šta je to za nas!
Imam osjećaj da su oko nas sve neke poznate face.
A ja kao slikam nešto za blog.
Za stolom do nas, grupa mladih Engleza.
Uživaju na suncu, totalno su cool, opušteni...
Svi imaju crvene face.
Jedan od njih mi izgleda ka pljunuti princ Harry, mlađi sin Lady Di i navodno onog smotanog Charlesa.

-Ma vidi ovoga tipa, isti mi je princ Harry
-Koji to?
-Pogledaj među ovim Englezima, onaj u sredini
-Ma daj, onaj šta se sprema u vojsku!?
-Baš taj!
-A šta su mu onda ovi drugi?
-Oni su mu sigurno osiguranje...
- A šta mu je ona ženska?
- Ona ti stoposto glumi ka ono curu, ali u stvari i ona ti je bodyguard...
- Znaš da ovaj tip sad i meni sliči na princa Harry-a...

U jeku našeg razgovora, naš novoustoličeni princ Harry priđe ogradi

-Idem ga slikat!
-Je si lud, nemoj izigravat redikula od sebe!
-Pa ja ću slikat kao ono bezveze, more, galebove i tako to
-Ma!
- Znaš šta, ja ću ga slikat, a ako ovi njegovi skoču na mene, onda znamo da je to on!
-Ajde!





I evo sam slika princa Harrya, nitko od njegovih tjelohranitelja nije skočija na mene, ali odmah nakon toga je princ u pratnji jednoga od njih iša da prostite u zahod.


Na odlasku iz hotela, zamalo sam se sudarija sa Naomi Campbell.
Možda to i nije ona, ali meni se učinilo da je.
A možda je ovo čak i ona Tyra Banks...
Ma je neka faca stoposto, ali ja se sad trenutno ne mogu sitit koja je, pa će do daljnjega ostat Naomi!





A i ja sam skroz popizdija....

Kad god se kod nas dogodi neka barufa, makljaža, dežgracija, razbojstvo, ubojstvo itd., a za nevolju u zadnje vrime toga ima sve više, u roku hića na misto događaja, upute se brojne reporterske i novinarske ekipe u rasponu od lokalnog kupusova lista pa sve do nacionalne dalekovidnice.
Kako se već po starom lošem običaju od uškopljenih i nemuštih izjava glasnogovornika policijskih uprava može saznat tek toliko da je krim-obrada u tijeku, tako se vrli reporteri instinktivno okrenu prema novim izvorima informacijama i to kome – susjedima?!

A izjave ponosnih susjeda naslonjenih na ogradu i ozarenih lica, jer su konačno dočekali svojih 15 milisekunda slave, u 99 posto slučajeva su u slijedećem stilu.
Iznenađeni smo! Mate (Jure, Stipe, Ivan) je oduvijek bio tih i miran, lijepo nas je pozdravljao i nikad ne bi očekivali da će napraviti tako nešto strašno! Wtf???

Kad to vidim i čujem, odma mi dođe slabo! Ma koji klinac imaju pitat suside za mišljenje!? Jesu li oni relevantan izvor informacija? Šta oni uopće znaju?
Bio je miran i tih! Šipak je bio miran i tih!
Ja za svoje suside ne znam ni kako se zovu, a kamo li još kakvi su kao ljudi, a pogotovo kakvi su u svoja četiri zida. I šta me uopće briga za njih!

Susidi su i tako samo nepotrebna smetala i odvratni gnjavatori, stvarno neznam koji ih je vrag uopće donija blizu nas? Uostalom, u tradiciji našeg naroda je da nismo u dobrim odnosima sa susjedima. Čak štoviše, mrzimo ih ka pase. I oni nam jednakom mjerom uzvraćaju.
Sa drugim susjedima, oću reć sa onima s kojima nemamo zajedničku granicu, još nekako. Eto, recimo od svih iz bivše Juge, jedino nekako podnosimo Makedonce. A od ovih gori, možda Austrijance. Ali s ovima s kojima se dodirujemo – ajme majko!
Uvik su neki problemi oko međe, puta, zida, kabela, crne jame, bilog briga...I brojne veleumne narodne poslovice svjedoče o tradiciji naših dobrosusjedskih odnosa i svekolike ljubavi prema bližnjima. Nek' susidu crkne krava! Oh krasno!

I zanimljivo je to, kako smo uvijek mi ti koji su lijepi, pošteni i apsolutno u pravu, a oni su zločesti, crni vrazi koji stalno nešto rovare i smišljaju nove pakosti nebi li nam naudili. Da, baš su nikakvi.
Java ih lipi nosa....



Jutros sam se, izlazeći iz kuće, zamalo sudarija sa jednom svojom susjedom koja je u vrućim hlačicama i tankoj majičici, kose svezane u rep, trčala jutarnji jogging.
Šta sam ono tija reć???

Sa nelagodom u duši i zebnjom u takujinu, svake godine u ovo doba očekujem "te" fatalne dane. Opća nervoza, osip, tegobe s očima, bolovi u kralježnici, grlobolja, glavobolja, migrena, grčevi u trbuhu, mučnina, emocionalna nestabilnost, sklonost nezgodama, teškoće u koordinaciji, tjeskoba, umor, zbunjenost, povučenost, promjenjiv libido...
To vam je takozvani pred registracijski sindrom (PRS). Javlja se obično od trenutka kad vas vaša mila i draga osigurateljska kuća pismenim putem obavijesti da vam dana tog i tog, ističe osiguranje i da će im biti veoma drago ukoliko ponovno baš njima ukažete povjerenje. U potpisu je obično neki "srdačno Vaš" šef sektora, kojega nikad u životu niste ni čuli ni vidili, a kamo li bili srdačni s njim.

Nedavna iznenadna kiša i nestabilno ševrljanje i šlajfanje po gradskim ulicama, na specifičan način su mi dali do znanja ono šta sam doduše zna i prije, ali sad više nisam ima kud - krajnje je vrime za kupovinu novih guma. Gum(ic)a glavu čuva, s time se nije za igrat...

Nedaleko od moje kuće ima novotvoreni raskošni salon auto-guma. Svih oblika i dimenzija. Idem tamo, da vidim šta imaju...
Za pultom neki tip u odijelu, odjeven je bolje nego broker sa franfurtske burze.

- Dobar dan, dobar dan...
- Trebam nove gume za auto, te i te dimezije...- započnem veleumnu konverzaciju s "brokerom"
- Prva, druga ili treća?
- Šta prva druga ili treća? – već mi je unija full zbunjozu
- Oćete li prvu, drugu ili treću? – opet će on
- Ma, ja bi prominija sve četiri gume...
- Kategoriju gospodine, koju ćete kategoriju guma – prosikće "ljubazni" prodavač
- Treća vam ništa ne valja, druga kako-tako, pa vi kako oćete...
- A onda ću prvu kategoriju, pa nisam ja bezveznjak druge ili treće kategorije...
- Imamo Michelin, Bridgestone i Goodyear, evo baš vam imamo na akciji ove Goodyear, samo 498 kuna svaka.
- Ohhhh, super, obožavam akcije, a cijena povoljna za propuvat, niti petsto kuna, šta mi je to, dvi iljade za sve četiri...
- Dogovoreno...
- Odlično ste prošli gospodine, ove gume su vam vrhunska kvaliteta!

Bolje da me nije čuja šta sam promrmlja o tome kako sam "odlično" proša, ali nema mi druge, plati pa se rugaj. I stvarno za dvadesetak minuta sve je bilo gotovo, auto leži na cesti ka novi...

Slijedeći korak je redovan servis na osamdeset iljada kilometara. Na svu sriću, ovi današnji auti se ne kvare ka one kragujevačke kante prije, ali u svakom slučaju morate imat uredno ispunjenu servisnu knjižicu, tako da naši vrli serviseri opet nađu elegantan način kako će vam izvuć lovu.
Ne dolazi u obzir da sami mjenjate ulje, filtere i tekućine za pranje stakala, to sve mora biti obavljeno u ovlaštenom servisu od strane posebno stručne i školovane osobe. Ahhhh, moš mislit......
I ovi imaju recepciju. Sve po propisu, uredno, čisto. Na zidovima slike bjesnih Alfi i Lancia. Lagano svira muzika. Milo i Mate-Mišo.... Ovlašteni serviser, posebno školovan i obučen za najdelikatnije poslove, uzima moju servisnu knjižicu, ubada po tastaturi izuzetnom vještinom. A čoviče šta je spor, kad bi ovaj napisa blog.....
Tipka već pet minuti, drž-nedaj i konačno iz printera izlazi nekakav formular....

-Evo ovde potpišite, napravit ćemo servis i provjerit ćemo vam tu lampicu šta ste rekli da vam stalno svitli

E, ovo mi je najdraže, sad moram potpisat bjanko radni nalog i time im dajem dopuštenje da rade šta ih je god volja. Lipo, lipo, ali opet nema mi druge – poslušno potpisujem.

- Bit će vam gotovo za uru vrimena, uru i kvarat možda...
- Sad ću ja ovo odma dat me'ančaru....
- Dobro, vidimo se.

Ostavljam svoje "čedo" na milost i nemilost ovlaštenom me'ančaru koji na izrazito kulerski način i s neizbježnim duvanom u ruci započinje stručni posao. Jeste li ikad upoznali nekog me'ančara koji ne puši!?
Priznajem, fasciniram sam sa ovim tipovima iz auto-industrije. Koji su to frajeri! Sve znaju, u sve se razume, zatrpavaju nas stotinama stručnih izraza koje k... ne razumimo. Taman kad povežemo šta su pakne, a šta platine, u kakvoj su međusobnoj vezi i ovisnosti getriba, kvačilo i poluosovina, oni opale još jednu kanonadu stručnih izraza. I ne pričaju ni o čemu drugom, samo o autima...Da mi je znat kako komuniciraju sa ženama....

Ništa, nakon "ubijanja" ure vrimena u obližnjem kafiću, vraćam se do servisa, vidim da je posal završen i opet dolazim stručnom djelatniku za kompjuterom.
Opet slijedi nevješto ubadanje po tipkovnici....

-Samo čas, da vam napravim račun...-
Ajde dobro, isprintaj ga više... – više mi je dosadilo čekat, sve kontam u sebi koliko će me ovo doć, računam 700-800 kuna u vrh glave....
- Konačno dočekam i taj svečani trenutak kad račun izlazi iz printera.
- Iljadu trista četdeset i osam kuna, šezdeset i dvi lipe! – ozarena lica će stručni djelatnik
-Enti jarca, prasca, magarca, ijadu trista te komaraca ujilo! Odakle sad iljadutrista kuna!?

Gledam po računu, prominili su filter zraka, filter ulja, ulje, svićice, tekućine, ajde dobro to su morali, ali vidim da su naplatili "ruke" 2.85 radna sata po 200 kuna plus PDV. Radni sat mehaničara dvista kuna!??? A zašto sam ja studira Gospe moja, jesam li moga lipo poć u školu za automehaničare?

I kako može naplatit skoro tri, kad je radija nešto malo više od jedne ure?
A šta ćeš sad, nema druge, tako ti je kako ti je, možeš platit ili ostavit auto u servisu.
Nema raprave sa ovlaštenim i stručnim serviserima kume moj, opet ti je na djelu poznati sistem – plati pa se rugaj...

I konačno nakon svih ovih pripremnih radnji, slijedi završni show program sa izmuzivanjem love. Stručna djelatnica u osiguravajućem društvu je bila izuzetno ljubazna pa mi je za dugogodišnju vjernost poklonila čak i skupocjeni upaljač sa logom društva, vrijedan sigurno kojih kunu i 99 lipa, nakon šta sam joj iskešira opet skoro iljadu i trista kuna.
Sa pedeset posto popusta naravno....

Na tehničkom pregledu opet slična priča. Plati sinko moj najprije tehnički, pa eko test, pa posebno rješenje o naknadi za okoliš uz korektivne faktore, pa.....
Sva je srića šta danas ipak imamo stanice za tehnički pregled na svakome kantunu, pa više nema gužvi, ali su "stručni djelatnici" u tim stanicama ipak ostali na svojevrsnom pijedestalu. Čovječe, to su face! Koji inženjeri, likari, profešuri, ma ne vridu oni zajedno ni po boba, naspram ovim našim "tehničarima". Naše sudbine su u njihovim rukama. Oni su apsolutni gospodari situacije. Oni procjenuju je li vaše auto udovoljava ili ne, svim mogućim zahtjevima i propisima. I konačno kad dočekate taj odlučujući trenutak kad vaš ovlašteni tehničar u plavoj kecelji i pola tone gela u kosi, značajno kimne glavom, preda vam dokumente, osjećate se kao na konju. Samo za taj, taj, taj oooosjeećajjjjjj!

Još vam preostaje samo uplatiti koji tričavih tisuću kuna za cestarine, drumarine, trošarine, naljepnice, priljepnice, priležnice i ostale zvizdarije...
Izlazite praznih džepova ali punog srca.....Ko ovo more platit!?

Stuka sam pet-šest iljada kuna u čas!
A vozim najobičnije auto, šta bi se reklo, klasa "malih gradskih automobila".
Šta bi bilo da imam čakod bojega?
Ajme nama, vozačka je tuga pregolema...

Ah, sad sam barem miran godinu dana, proša mi je PRS....

Nisam siguran imate li i vi sličan osjećaj, ali meni svaki dan u tjednu ima nekakvu svoju prepoznatljivost, posebnu atmosferu, reklo bi se da svaki dan ima svoj poseban „image“.
Zvukovi oko nas, pokreti i ponašanje ljudi nisu ni u kojem slučaju isti ponedjeljkom, srijedom ili subotom. Ponedjeljak je oduvik bija traumatičan za gotovo sve učenike, studente i zaposlene, i gotovo nitko ga ne voli, ali on ipak kao dan ima svoj „identitet“ . Kada bi morali birat naj-dan u tjednu, mnogi bi rekli da je to petak, jer je to dan za „metak“, a naravno mnogi bi i rekli da je nedjelja ipak onaj „poseban“ dan. Bilo kako bilo, meni je oduvik bila najdraža – subota. Prvi dan vikenda, atmosfera u zraku puna je planova i iščekivanja, možemo se i malo i opustit i izludirat jer nas sutradan opet očekuje slobodan dan. E, ali ako mi je subota naj-dan, onda mi je utorak naj-ne-dan. Utorak je bezveze, ništa ne valja, dan bez okusa, boje i mirisa, uglavnom – utorak je nepotreban, da se mene pita, ja bi ga izbrisa kao dan, upravo zbog svoje bezličnosti!





Kako sam jedan od onih sretnika koji rade u poduzeću u kojemu je država poslodavac ili najveći dioničar, tako mi zaposlenici možemo uživat u neradnim vikendima, blagdanima i godišnjim odmorima. Ne čini se puno, ali za brojne naše zaposlene u privatnom sektoru, ove „privilegije“ ravne su dobitku na lotu. Naše poslovodstvo ove je godine odlučilo, poučeno nekim lošim iskustvima, da ćemo za Veliki petak, svi kolektivno uzest dan godišnjega odmora i nećemo doć radit. Rečeno – učinjeno, na ovu odluku rijetki su imali prigovor.
E sad kako je taj Veliki petak bio prvi neradni dan, tako mi se u glavi sve zbrčkalo i čitavo vrime sam ima osjećaj da je petak u stvari subota. Jednostavno, sve je mirisalo na subotu.

Onda je u subotu došla prava subota, pa je u nedilju, na sam Uskrs opet bila subota jer je sad neradni ponediljak preuzeja ulogu nedilje. Tako smo imali subotu – tri dana zaredom! I mogu vam reć da to uopće i nije bilo loše, iako mene već nakon dva dana nerada i zgubidanjenja počne vatat nervoza i nemir. Ne valja ni puno dokolice, brate!







I sad, poučen ovim pozitivnim iskustvima, meni je palo na pamet da bi mi mogli napravit reformu kalendara, odnosno bolje reć, mogli bi napravit barem reformu radnog tjedna.

Još su se radnici u Čikagu tamo neke daleke 1886. godine borili za svoja prava i na Prvi Maja dignili velike demonštracjune zahtjevajući od svojih poslodavaca one famozne 3 osmice.
Osam sati rada, osam sati kulturnog i ostalih oblika uzdizanja i konačno – osam sati odmora!
Fala Bogu, to je, iako ne odmah, prihvaćeno kao evolucijska i civilizacijska stečevina.
Osim u nekim djelovima zemaljske balote koje sad nećemo eksplicitno nabrajat....

E sad, od tih zahtjeva čikaških radnika prošlo je jušto 121 godina. Možete li vi zamislit koliko je u tih 121 godinu napredovala ljudska civilizacija!? Ogromno, nebrojeno puta. Život iz 1886. i život danas, ne mogu se niti usporedit. A mi se još uvik držimo one tri osmice iz Čikaga.


I zato predlažem reformu. Da to ne bi bilo šokovito i previše revolucionarno, evo ja ću se i dalje držat tri osmice i to na slijedeći način.
Osam sati rada ponedjeljkom, osam sati rada utorkom i osam sati rada srijedom!
E, onda bi četvrtak doša ka prva subota i to bi bija dan za recimo, sportske i rekreativne aktivnosti. Petak bi bija druga subota i to bi onda moga bit dan za ona raznorazna uzdizanja koja sam već spominja, a subota bi bila prava subota i to bi bija dan za izlaske, druženja, izlete, i tako dalje i tako bliže.
Svetu nedilju nećemo dirat, nedilja triba ostat kakva je bila i do sad, to je uvik, otkad je svita i vika bija dan za ljudski odmor.

Kako bi dokazao učinkovitost ove reforme, donosim vam i nekoliko sličica koje sam imao priliku uslikat za ove tri blažene subote koje su mi došle ka poklon. Mislim da je i na slikama vidljivo kako se radni čovik za vrime ta tri dana može lipo odmorit od svoga posla, i iskazivat svekoliku kreativnost i u nekim drugim područjima života. I kako se mogu za vrime te tri subote lipo napunit baterije i onda čovik u ponediljak dođe na svoje radno misto odmoran, pun elana i ambicija za nove radne pobjede.

Ma da nisam ja ovo sve dobro zamislija!?

Udubljen potpuno u dva kompjuterska ekrana na mom radnom stolu i razmišljajući ko zna o čemu sve ne, tek sam krajičkom oka primjetija kako neka neobična silueta ulazi u treći ekran, to jest prozor moga ureda. U škversku luku uplovljava brod, ništa neobično rekli bi, pa kud će brod nego u luku...
Da, ali ovaj je ipak poseban.



To je lađa što rijetko se rađa
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)

Ipak ovo nije slavna Slamnigova Barbara, ali me mnogo šta podsjetilo na nju.
Barbaru

Ovdje se radi o Delphini, istinskom oldtimeru, brodu sagrađenom prije više od osamdeset i pet godina, točnije 1921. Zanimljiva je povijest ovog broda.



Priča dakle počinje u travnju već rečene 1921. godine, kad je u River Rouge-u blizu Detroita na jezeru Michigan završena gradnja ove, u to vrime najveće jahte ikad izgrađene u SAD-u.
Glavni lovaši, naručitelji i vlasnici broda su bili familija Dodge. Da to su vam baš ono Dodžovi porijeklom vjerojatno iz okolice Muća oli Crivca (nisam siguran!), koji su u to vrime bili vlasnici jedne od najmoćnijih automobilskih industrija.
SS Delphine duga je 78.57, a široka 11.65 metara. Gazi skoro 4.5 metra, a pokreću je dvije parne turbine snage po 1500 konjskih snaga. To joj omogućava maksimalnu brzinu od 12 čvorova, a brzina krstarenja je naravno nešto manja i iznosi 9 čvorova.





Prva putovanja ovog broda na samom početku, bila su vezana za Velika Jezera. Do Atlantskog oceana u to vrijeme nije mogla doploviti zato šta je bila prevelika da bi prošla Welland kanal i rijeku Saint Lawrence. Ta putovanja po jezerima su bila vezana za bezbrojne koktel-partije, a naravno i za gledanje utrka brzih glisera u kojima je često sudjelovao Horace Junior Dodge, sin od staroga Horacija Dodga.
Bidni ljudi šta su se patili!

Iz sasvim nepoznatih razloga, 1926 godine, bit će sigurno zbog toga što su previše pazili, pijući vrlo umjereno šampanjac i pušeći kubanske cigare, naša Delphina se zapalila i potonula. To jest malo iznebušilo vlasnike, ali su ipak nekako povuci-potegni uspili skucat koji dolar da je obnove.
Za vrime drugog svjetskog rata, brod je mobiliziran u ratnu mornaricu. Naravno nije sudjelova u borbama, nego je imao ulogu admiralskog broda.
Nakon rata, brod je nekoliko puta mjenjao vlasnike i namjene, čak neko vrime i ime, a počeo je i prelazit preko Atlantika do obala Mediterana.


Konačno, između 1998. i 2003. godine, izvršena je posljednja temeljita obnova. U stari brod ugrađena je najnovija oprema potrebna za sigurnu plovidbu na moru. Restauracija je izvršena u belgijskom Gentu. U kolovozu 2003. konačno je krenula prema Lisabonu, Palma de Majorci o Monacu. Danas na krmi vije portugalsku zastavu, a kao matična luka upisana je Madeira.

Nakon svih tih putešestvija, konačno je uplovila i u moj Trogir, ovaj put ne iz turističkih razloga, već zbog toga šta će se u našem škveru napraviti redoviti remont. Ništa posebno, samo malo neophodne šminke, face-lifting je napravljen već ranije.
E sad, kad je već tako, naravno da nisam moga propustit priliku.
Netom se brod veza za kraj, uletija sam unutra da bi napravija ekskluzivne fotografije samo za čitatelje bloga mi moga.

Istina je da je članovima posade bilo malo čudno šta snimam sve živo, kad su oni dogovorili sa škverom samo pituravanje podvodnog dijela broda, ali sam na brzinu zaglumija veliku facu i objasnija da je to za internet stranicu. Nisam samo specificira za koju. E, onda su bili zadovoljni, samo su mi uvalili šlape da u njima hodam po brodu.







Naravno da sam zavirija i u strojarnicu





Tu je još i čamčić za spašavanje, zlu ne tribalo



A saloni? ovaj prvi vam je salon za pušenje! Tako piše na vratima, nemojte mi ništa govorit...



Ako ste nepušači, naći će se mista i u još kojem salonu





Uglavnom, uopće ne bi bilo loše, sa ovim brodom napravit koji đir.
Šta mislite?

Posjedujete li komunikacijske vještine?
Kako nemate, nemojte bit smiješni!
Danas ne možete apsolutno ništa napravit ako ne znate dobro komunicirati.
U gotovo svim oglasima za pronalazak kakvog-takvog posla, kao jednu od najpoželjnijih osobina, tražit će od vas upravo te famozne komunikacijske vještine, pa makar tražili samo posao pomoćnog vodoinstalatera, dimnjačara, voćara-vinogradara ili pak brusača i jetkača stakla. U svakodnevnom kontaktu sa vašim kolegama, klijentima i poslovnim partnerima, morate u svakom trenutku biti:

- Čisti
- Vjerodostojni
- Uredni/dobro obučeni
- Svestrani
- Uslužni
- Prijateljski raspoloženi
- Susretljivi
- Suosjećajni
- Pristojni
- Povjerljivi

Sve je to teoretski divno i krasno, ali pitam se je li moguće da apsolutno sa svima budete upravo ovakvi? Vrlo dobro znam da sam i ja sa različitim ljudima na vrlo različitim stupnjevima komunikacije. Sa ljudima s kojima se mogu nać na istim valnim duljinama, ništa mi neće bit teško. Čak i da me nazovu i u podne i u ponoć i zamole me bilo šta, napravit ću sve šta je u mojoj moći. Ali sa tupadžijama, napornim tipovima i svim inima koji mi ni u teoriji nisu «legli», bit ću vjerojatno arogantan, nesusretljiv i potpuno zatvoren.I tako ću im dat dosta materijala za ogovaranje. Ma ko ih šljivi uopće! Još se nije rodija ko je svima ugodija.
Uostalom ako je iskrenost osobina koja je oduvijek bila jako cjenjena, zašto ja ne mogu iskreno nekome reć:
«Ne sviđaš mi se, odvratan si mi – odjebaus!»

Koliko je vremena potrebno da procijenimo nekoga kao osobu?
Pet minuti, po ure, dva dana?
Ne biste vjerovali – samo sedam sekundi!
Da, upravo za tih prvih sedam sekundi pri prvom kontaktu, na temelju vizualnog dojma, onoga šta neka osoba izgovori i načina na koji to izgovori, formirat ćemo svoje mišljenje o njoj.
I to mišljenje čak i neće ovisiti o sadržaju onoga šta će vam ta peršona reć, već o prijateljskom izrazu lica i tonu glasa vašeg sugovornika.
Znači ipak je bitnija forma nego sadržaj!
Nema druge prilike za sticanje prvog dojma, dakle zapamtite dobro – prvih sedam su najbitnije! Prvi sedam sekundi ofkors, da ne bi slučajno ili namjerno nešto drugo promislili.

Naravno, ovo sve navedeno nije rezultat nekog mog «znanstvenog» istraživanja, već sam do ovih saznanja doša kopajući po internetu. A u stvari, danas sam mislija pisat o nečem sasvim drugom, ali tok misli me kao i obično odvuka daleko, daleko...

Znamo da nitko od nas nije usamljen otok i da smo svi mi, htjeli mi to ili ne, «osuđeni» na razne vrste komunikacije kako verbalne tako i neverbalne.
A meni je izuzetno zanimljiva upravo ova naša blogerska komunikacija. Da sam kojim slučajem sociolog, vjerojatno bi mi ovo bila idealna podloga za nekakvu «dubinsku» analizu, ali nema veze, mogu ja ovako i laički reć dvi-tri riči.

Mnogi cinici i ignoranti će i na sam spomen bloga i blogera odmahivat rukom i nastojit vas uvjerit kako je sve to samo «pišit ću - kakit ću» sistem. Ali to i nije najbitnije, neka svatko misli šta oće, a šta ću im ja...

U moru blogova koje namjerno ili manje-više slučajno posjećujemo, nailazimo na neke koji nam se dopadnu i učine dobrima. Pa onda koji put i komentiramo, koji put i ne, ali u svakom slučaju dobijemo nekakav dojam o autoru bloga. I neminovno počinješ razmišljat u stilu «pa kako izgleda ovo čeljade»!? Uskraćeni za vizualnu i audio komunikaciju, najčešće stvaramo neku svoju sliku u glavi, pa ti se učini recimo da Ćuvitar izgleda ka James Dean, Wanda ka Monica Belucci, a 101 dalmatinka ka Uma Thurman.

Upozna sam do sada desetak blogera, ljudi koje otprije nisam poznava i našli smo se zajedno upravo zahvaljujući bloganju. I svi, doslovce svi, fizički su izgledali drukčije nego šta sam ih zamišlja u svojoj glavi. Ne kažem ni da su «ispali» lipši ili ružniji, ni da su deblji ili mršaviji – ali jednostavno su drukčiji!

Ali već nakon tog početnog «šoka», kad krene razgovor, onda nema više dileme.
Ma da, to su oni, nemogu nikako uteć od sebe, pravi, spontani i duhoviti, upravo onakvi kakvi su na svojim blogovima i u postovima. U tome i vjerojatno jest, draž ovog «obrnutog» upoznavanja. Ne znam je li i u ovakvim slučajevima teorija o onih početnih sedam sekundi održiva.

Znam samo da bi volija, a siguran sam i da hoću, upoznat još puno vas od moje «virtualne» ekipe. Baš me zanima izgleda li recimo Big Blue kao Betty Blue, ili Pupak Svijeta kao Lara Croft?
Ma u svakom slučaju, sastat ću kad-tad sa svima vama, pa ćemo konačno i popit ova silna pića koja sam vam obeća, a koja ste odavno već zaslužili.

I još nešto sasvim nevezano za temu. Ne čini li vam se da je ovih dana zavladala neka depresija u blogosferi!?
Bit će da je to zbog vrimena.
Kažu neke «mudre» narodne poslovice da kakvo bude vrime na današnji dan, četvrti četvrtoga, da će tako isto bit slijedećih četrdeset dana.
Vanka pljušti kiša ka blesava, a popodne najavljuju buru.
Četrdeset dana...
Neće valjda?

Prvoaprilski izlet Opće planinarske škole HPD "Mosor", prvobitno je bio planiran za uspon na Kijevski Bat i obilazak izvora Cetine. Međutim, već nakon prvih praktičnih vježbi, voditelji škole, očito uvidjevši kakvoga štofa imaju u novopečenim polaznicima, ad hoc su odlučili da današnji izlet odradimo na još zahtjevnijem terenu – penjemo se na Kamešnicu! Osobno bi bio najzadovoljniji da smo odradili i jedno i drugo, ali nema veze, na Kijevski Bat ćemo u privatnom aranžmanu jednog lijepog dana.

Prvi dobar znak bio je pogled na vedro nebo i jutarnje splitsko sunce koje nam je u trenu ozarilo lica. Doduše, kad smo autobusom prošli Klis, nismo mogli vidit ni prst pred nosom od guste magle koja spustila na bespuća Dalmatinske zagore. Preko Sinja, Glavica, pa onda mostom preko Cetine do Otoka pa još malo dalje.

Malom cestom preko Zagore, pokušavamo se uspinjat prema selu Koritima na obroncima Kamešnice. Na serpentinama, na prvoj jakoj okuci počinju veliki problemi. Naš vozač ne uspijeva iz prve zalomit ćošu!
Pr, pr u prvu, noga na kumplungu, pa malo u rikverc, pa opet u prvu, ali ne iđe nikako, java ga lipi odnijo! Pogled na provaliju ispod ceste izaziva tihu jezu. Stručno zaključujemo da smo preteški, pa nekoliko planinara izlazi van iz busa. I konačno nakon puno muke, uspješan izlaz iz ne baš ugodne situacije, izmamio je spontani pljesak vidno prestravljenih putnika.

Nakon još nekoliko minuta drmusanja i truckanja po makadamu, eto nas blizu Korita Donjih, danas gotovo napuštenog sela na obroncima Kamešnice, okruženog idiličnim zelenim livadama. Pogled prema kilometrima udaljenim, snijegom pokrivenim kapama planine, donosi nam nove izazove.





Kamešnica se izdigla kao granični zid između Hrvatske i BiH, a njezini najviši vrhovi se nalaze sa bosanske strane i prelaze 1800 metara nadmorske visine.
Danas ćemo pješice i planinarenjem čak malo u "inozemstvo".
Izdigli smo se iznad maglovitog sloja, sija sunce, lipo je, toplo je...
Gutamo prve kilometre po krškom terenu i djelomično kroz šumu pazeći da ne bi na kakvoj grani naletili na ljutog visećeg poskoka. Svaka njemu čast, istina je da smo mi danas uljezi na njegovom domaćem terenu, ali nemam baš neku ludu želju da ga ugledam direktno nosom
u nos.



Nakon otprilike tisuću metara nad morem počinje prve snježne «krpe», koje sa daljnjim našim napredovanjem postaju sve učestalije. Za većinu od nas, uspinjanje na planinu pod snijegom je nešto sasvim novo. Kako mi je očito razrijeđen zrak na ovoj visini isisao višak pameti, a dodao dozu egoizma i mazohizma, a možda i zbog onog susreta sa drugom Titom, pičim na čelu kolone kroz usku stazu planinsku. Pod mojih o-ho-ho kilograma, propadam u snig i prtim stazu.





Sva srića šta je istom stazom jutros već prošlo nekoliko junačina pa su oni odradili najteži dio posla. Već smo debelo na bosanskoj strani granice. U dobrom ritmu, osokoljeni ljepotom oko sebe dolazimo do prijevoja. Puca pogled na sjever, ispod nas pružilo se Livanjsko polje.

Već sam na onom našem prvom školskom pohodu na Mosor spomenija najmlađega među polaznicima, petnaestogodišnjeg Josipa Jankovića i predvidija mu sjajnu perspektivu. Ali i od perspektivnog momka ima netko još perspektivniji. Opet sve ostaje u istoj familiji, Josipova sestra Marija ima jedanaest godina a penje se ka velika. Čudo od diteta, kad vam kažem!



Zbog napornog uspona, kolona planinara se prilično otegla, pa na prijevoju čekamo ostatak ekipe. Vrime nam je odlično, gotovo svi smo u kratkim rukavima. Nakon kratkog predaha, odlazimo u konačni boj, predstoji nam odlučnih pola sata, možda tri kvarta od ure hoda po dubokom snigu, po sjeverozapadnom grebenu.
Znam da nas uče u ovoj školi da nikad vrh planine ne smije biti ultimativan cilj i da je u svakom trenutku potrebno imati respekta prema brdima, planinama i prirodi uopće, ali svaki put kad kročiš na vrh, preplavi te taj osjećaj neopisivog zadovoljstva. Kad znaš da je samo nebo iznad tebe...





Nakon gotovo šest sati hoda, eto nas tu, na vrhu. Istina za volju, ovaj „naš“ na 1809 metra nad morem i nije najviši vrh Kamešnice. Da imamo više vrimena, za otprilike dva sata hoda po vršnom grebenu stigli bi i do Konja, najvišeg vrha na 1858m/nm. Ali triba ostavit koji izazov i za slijedeći put. Skupila se sva ekipa, nas tridesetak, a šta ćemo, nego malo se okripit, malo ića, malo pića, puno smija cura i mladića....



Na ovim visinama, promjene vrimena dolaze nevjerovatnom brzinom. Planina nas je počastila dolaskom na vrh, ali nam istovremeno i daje do znanja da nije sve tako jednostavno. Za svega nekoliko minuta, skupili se oblaci, počelo lampat i grmit, čak i snježit, temperatura pala za desetak stupnjeva. Dosta je junačenja u kratkim rukavima, navlačimo na sebe ipak nešto toplije.
Idemo polako natrag, ali drugim smjerom, krećemo prema jugu na „hrvatsku“ stranu.
Tek sad počinje show program. Dalmatinci na snigu, pa još u ovolikom broju – možete samo zamislit koji je to raspašoj! Totalno nenavikli na spuštanje po dubokom snigu, zapinjemo, posrćemo, padamo i na nos i na guzicu, kotrljamo se ka balote, kričimo i cičimo. Poaaaalaaa koje ludilo, brale!!!



Izgleda ovako smišno i veselo, ali zna to bit i prilično opasno. I sam sam nekoliko puta upa do....ma upa sam do....ma znate već dokle sam upa, ne moram vam sve slikovito objašnjavat, je li tako? U dva navrata se i ne bih uspija sam izvuć. Upadne ti noga potpuno i svaki trzaj ti može polomit ligamente, tako da je neophodna pomoć. Nikad nemojte sami u planine...

Na izlasku iz snježne zone, već sam potpuno mokar. Mali odmor za presvlačenje i sabiranje dojmova i već krećemo dalje. Počinje nam lagana kišica, ali već smo mi pačići mali, očvrsnuli za takve tričarije. Obnavljamo zalihe vode na gorskim izvorima i žurimo preko Korita Gornjih do Donjih, već polako zalazi sunce, uskoro će mrak.



Osvrćem se natrag, prema vrhu planine. Nevjerovatan je osjećaj da smo prije samo sat-dva i mi bili gori! Iz ove perspektive, sve izgleda još impresivnije. Govorim ekipi kako imamo razloga biti ponosni. Okreću se sada svi, još jednom. Umorni smo, snaga nam je na minimumu, ali ozarena lica govore sve. Stvarno imamo razloga biti ponosni, ma ne jedan, ne devet, imamo 1809 razloga za ponos!