Marketing
Jedan mali brodić
Udubljen potpuno u dva kompjuterska ekrana na mom radnom stolu i razmišljajući ko zna o čemu sve ne, tek sam krajičkom oka primjetija kako neka neobična silueta ulazi u treći ekran, to jest prozor moga ureda. U škversku luku uplovljava brod, ništa neobično rekli bi, pa kud će brod nego u luku...
Da, ali ovaj je ipak poseban.
To je lađa što rijetko se rađa
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)
Ipak ovo nije slavna Slamnigova Barbara, ali me mnogo šta podsjetilo na nju.
Barbaru
Ovdje se radi o Delphini, istinskom oldtimeru, brodu sagrađenom prije više od osamdeset i pet godina, točnije 1921. Zanimljiva je povijest ovog broda.
Priča dakle počinje u travnju već rečene 1921. godine, kad je u River Rouge-u blizu Detroita na jezeru Michigan završena gradnja ove, u to vrime najveće jahte ikad izgrađene u SAD-u.
Glavni lovaši, naručitelji i vlasnici broda su bili familija Dodge. Da to su vam baš ono Dodžovi porijeklom vjerojatno iz okolice Muća oli Crivca (nisam siguran!), koji su u to vrime bili vlasnici jedne od najmoćnijih automobilskih industrija.
SS Delphine duga je 78.57, a široka 11.65 metara. Gazi skoro 4.5 metra, a pokreću je dvije parne turbine snage po 1500 konjskih snaga. To joj omogućava maksimalnu brzinu od 12 čvorova, a brzina krstarenja je naravno nešto manja i iznosi 9 čvorova.
Prva putovanja ovog broda na samom početku, bila su vezana za Velika Jezera. Do Atlantskog oceana u to vrijeme nije mogla doploviti zato šta je bila prevelika da bi prošla Welland kanal i rijeku Saint Lawrence. Ta putovanja po jezerima su bila vezana za bezbrojne koktel-partije, a naravno i za gledanje utrka brzih glisera u kojima je često sudjelovao Horace Junior Dodge, sin od staroga Horacija Dodga.
Bidni ljudi šta su se patili!
Iz sasvim nepoznatih razloga, 1926 godine, bit će sigurno zbog toga što su previše pazili, pijući vrlo umjereno šampanjac i pušeći kubanske cigare, naša Delphina se zapalila i potonula. To jest malo iznebušilo vlasnike, ali su ipak nekako povuci-potegni uspili skucat koji dolar da je obnove.
Za vrime drugog svjetskog rata, brod je mobiliziran u ratnu mornaricu. Naravno nije sudjelova u borbama, nego je imao ulogu admiralskog broda.
Nakon rata, brod je nekoliko puta mjenjao vlasnike i namjene, čak neko vrime i ime, a počeo je i prelazit preko Atlantika do obala Mediterana.
Konačno, između 1998. i 2003. godine, izvršena je posljednja temeljita obnova. U stari brod ugrađena je najnovija oprema potrebna za sigurnu plovidbu na moru. Restauracija je izvršena u belgijskom Gentu. U kolovozu 2003. konačno je krenula prema Lisabonu, Palma de Majorci o Monacu. Danas na krmi vije portugalsku zastavu, a kao matična luka upisana je Madeira.
Nakon svih tih putešestvija, konačno je uplovila i u moj Trogir, ovaj put ne iz turističkih razloga, već zbog toga šta će se u našem škveru napraviti redoviti remont. Ništa posebno, samo malo neophodne šminke, face-lifting je napravljen već ranije.
E sad, kad je već tako, naravno da nisam moga propustit priliku.
Netom se brod veza za kraj, uletija sam unutra da bi napravija ekskluzivne fotografije samo za čitatelje bloga mi moga.
Istina je da je članovima posade bilo malo čudno šta snimam sve živo, kad su oni dogovorili sa škverom samo pituravanje podvodnog dijela broda, ali sam na brzinu zaglumija veliku facu i objasnija da je to za internet stranicu. Nisam samo specificira za koju. E, onda su bili zadovoljni, samo su mi uvalili šlape da u njima hodam po brodu.
Naravno da sam zavirija i u strojarnicu
Tu je još i čamčić za spašavanje, zlu ne tribalo
A saloni? ovaj prvi vam je salon za pušenje! Tako piše na vratima, nemojte mi ništa govorit...
Ako ste nepušači, naći će se mista i u još kojem salonu
Uglavnom, uopće ne bi bilo loše, sa ovim brodom napravit koji đir.
Šta mislite?
Post je objavljen 06.04.2007. u 11:11 sati.