Nogometaši Hajduka zajedno sa stručnim vodstvom izveli su ovih dana hvale vrijednu akciju na otoku Drveniku Velom. Naime, oni su samoinicijativno odlučili očistiti uvalu Solinsku na južnom dijelu otoka. Sakupili su zajedno gotovo tridesetak vreća raznog smeća, automobilskih guma, plastičnog i staklenog otpada, te ih odnijeli na odlagalište.

Da ugledate ovakvu vijest u novinama šta bi vi promislili? Da, dobro mislite, od prvog aprila prošlo je već dvadesetak dana. Zvuči nemoguće? Naravno da zvuči...
I jest nemoguće!


Ali šta kažete na ovakvu vijest?
Nogometaši Hajduka zajedno sa stručnim vodstvom posjetili nautički sajam „Croatia Boat Show“, gdje su sa zanimanjem razgledavali izložene brodove vrijedne i po nekoliko stotina tisuća eura. Naročito ih je impresionirala jahta srpskog medijskog mogula Spasoja Paje Pantića, vlasnika „Shrink televizije“, vrijedna xyz milijuna kuna.....
Na pontonima smo mogli vidjeti mnoge poznate osobe, kao Antu Brstila-Kljukca, vlasnika DicmoEuropa Commerca d.d.
E, ovakva vijest je već vrlo vjerojatna...
Ne doslovce, ali upravo je tako nekako glasio članak objavljen prije neki dan u nekadašnjem ponosu od novina.

U što smo se to pretvorili? Klanjamo se bespogovorno samo onima dobro potkoženima lovom, stvaramo od njih polubogove, idolpoklonstvo caruje....
Naravno, oni su zanimljivi, oni imaju novaca, oni mogu kupiti ove ploveće ljepotice, a ti obični puče, kupi ulaznicu i imaš pravo nekoliko sati sliniti nad nečim šta čitav život sanjaš, a nikad nećeš imati...

Mislite da sam protiv sajma?
Ne, naprotiv, baš mi je drago da postoji u Splitu ovako nešto. Nisam još uspija skoknit, ali hoću, danas popodne ili sutra.
Ali....

Kao i u bezbroj drugih stvari, mediji od drveća ne vide šumu. Ili se kaže da se od šume ne vidi drveće? Ne znam, nije ni važno...Samo mi ide na živce činjenica da se neke «ugledne» face, potencijalni nogometni megamilijunaši i estradna "sirotinja" kojima uzgred rečeno - država plaća doprinose za zdravstveno i socijalno, preko noći ustoličuju u velike "morske vukove". Samo po jednom kriteriju. Znate već kojem. I onda se rade svojevrsne rang-liste po tome kakav brod netko ima. Jer, to je danas đir, to je in...



Isto tako vrlo dobro znam, da more više voli i poštuje neki "bezimeni" umirovljenik koji će gotovo svaki dan isploviti iz svoje lučice pasarom od 4,60 metara, možda tek koju milju daleko od obale. Njega neće nitko pitat za mišljenje. On nije zanimljiv. O čemu će on pričat? Kako je sedamdeset i neke uvatija komarču od tri kila i dvadeset deka!?



Naravno, ne želim da se ovaj post pretvori u ljubomornu hajku protiv onih koji imaju love. Ima i među njima dosta njih koji rade prave stvari. Neću spominjat imena, ali znam nekoliko ljudi koji su kupili jedrilice tipa "boli glava". Ne samo za svoj gušt, naravno da ne možeš sam upravljat jedrilicom od dvadeset metara. Ali su time omogućili mnogim mladim i nešto manje mladim ljudima, da jedre s njima kao članovi posade i zadovolje neke svoje gušte koje inače nikad ne bi mogli ostvarit sami.



Krajnje je vrijeme za novi odnos prema moru. Ne možemo do vijeka u njega ispuštat kanalizaciju bez kolektora i razne druge vrste otpada, iskorištavat do krajnjih granica njegov životinjski i biljni svijet. Muka me uhvati kad vidim mnoge "zaljubljenike" mora kako dođu u neku valu, nisu još niti sidro spustili na dno, a već oblače na sebe ronilačka odijela, uzimaju puške u ruke i kreću u mahnito tamanjenje ribe. Sva srića da još ne postoje minobacači i topovi za pod more.

Taj "novi odnos" ni u kom slučaju ne ovisi o tome živi li netko pored mora ili ne.
More ne pripada ekskluzivno samo onima koji nose "lančić oko vrata".
Osobno poznajem neke tipove koji su se busali u prsa svojom bezuvjetnom pripadnošću "velikom plavetnilu", ali to ih nije spriječavalo da ribu raznose dinamitom, ili da kompresorima uništavaju kompletno morsko dno ne bi li izvukli koje kilo prstaca. I ne samo koje kilo...

Mogu takvi i njima slični imat brodove ne znam koliko vrijedne, može u njima sve sjajit od zlatnih špina, kroma, mahagonija i tikovine. Mogu oni u njima ima toliko snažne motore koji će ih za pola sata odvest od Splita do Hvara ili Visa. Ali koliko im zavidim, toliko ih na neki način i žalim. Čisto sumnjam da će takvi ikada doživit da im dupin priđe na metar od broda. Isto tako sumnjam da će takvi uopće imat vrimena da "točaju" noge u plićaku i da im priđe hobotnica i gricne ih za palac. I da pri tom neće tu istu hobotnicu zamlatit po škrapi, nego da će je pustit i dalje u njezino carstvo. Plavo carstvo.
Ako ga mi ne učinimo crnim....

Nikad oni neće znat...