Prošli vikend smo pauzirali s "praktičnom nastavom" zbog blagdana, pa je većina školaraca dočekala današnji izlet sa novim entuzijazmom. Ovog puta nismo osvajali velike visine, ali ruta je bila izuzetno zanimljiva. Najprije smo auto-nogavicom dogibali do Kaštel-Slanice, restorana koji u meni uvik pobuđuje vrlo pozitivne emocije. Hmmm, ali to nije tema današnjeg posta. Ne želim vadit mast članovima Karakter kluba, ili ipak samo malo... Svi vrlo dobro znaju kakav je okus i najobičnijeg kumpira ispod peke, je li tako!? Pa onaj šug...Dakle, čak i bez delicija ispod peke, skrenuli smo sa glavne ceste desno i nakon par kilometara po asfaltu skrenuli (opet desno!) na usku stazu koja vodi prema Visećgradu. Kladim se da nikad niste čuli za Visećgrad, ali vjerujte mi, nije zafrkancija, to je bila nekada važna utvrda u kanjonu Cetine. Danas gotovo neprepoznatljivog oblika, ali u svakom slučaju vrlo zanimljiva lokacija. Pogled prema kanjonu vam neću opisivat, već sigurno pretpostavljate...







Nakon Visećgrada usljedio je vrlo zahtjevni uspon sjevernom stranom Omiške Dinare. Naše starije kolege iz markacijske sekcije prokrčili su nove staze kojima je odlično došlo da ih razgazi pedesetak pari planinarskih gojzerica. Prilično je vruće, ali vitar koji u laganini stilu pušika kroz kanjon i pogled prema zelenoj Cetini ublažavaju žeđ. Dodatnu draž usponu daju i zamamni mirisi aromatičnih biljaka koje su sad u punom cvatu.



Zbog teško prohodnog terena prilično smo sporo napredovali, pješačenje se odužilo na preko tri sata, ali svi napori su zaboravljeni u trenutku kad smo prošli jedan prijevoj i našli se nekoliko stotina metara od našeg današnjeg cilja – tvrđave Fortice iznad Omiša. Tamo smo zatekli drugu skupinu izletnika koji su na Forticu došli ipak manje zahtjevnim stazama. Ali poznato je, šta se više umeteš, to je na posljetku zadovoljstvo veće.







A zadovoljstvo je dostiglo neslućene visine kad smo ispod zidina tvrđave izvadili spizu iz ruksaka i prostrli po travi. Ovi planinarski «švedski stolovi» su sigurno bogatiji i ukusniji nego u mnogim «deluhe» hotelima. Gušti su gušti...

Priznajem, nisam doša u ovu planinarsku školu vlastitom inicijativom, već na nagovor moje bolje polovice i prijatelja. Prije sam i nesvjesno bahato razmišlja u stilu kako pentranje po brdima i planinama i nije baš neka filozofija, pa mi je i sam taj izraz «škola» bija pomalo smišan. Kako krivo...
Naravno, svaka glupost počinje od neznanja...Odavno smo već zaključili da je znanje moć.
A danas? Mislim da mi je ova Mosorova planinarska škola bila pun pogodak. Ne samo zbog toga šta imam priliku naučit mnoge stvari o kojima ranije i nisam baš stvari razmišlja. Lipo je sve to znat, ali najbolja stvar je u nečem drugom.
U ljudima. Malim velikim ljudima.

Većina i predavača i polaznika škole izgleda mi nekako pozitivno otkačena, stvaraju oko sebe zarazno dobru atmosferu, čini mi se kao da su lišeni nekih zvizdarija svakodnevnog života, pomodarskih falših novitadi. To su odreda vrlo prosvijećeni ljudi koji i te kako znaju kako se poštuje i čuva priroda i kako joj se čovik može prilagodit na najbolji mogući način.

Možete li zamislit da danas postoje ljudi koje će na stotine i stotine sati svog slobodnog vremena provoditi u planinama, ne samo zbog svog gušta, već da bi prokrčili i označili već davno zaboravljene staze koje su zarasle u bušak i makiju. I to samo zbog toga da bi neki drugi ljudi, kako poznati tako i naravno potpuno nepoznati, mogli uživati u prirodi.





Znam da će nekima sve ovo bit i pomalo bezveze i da će se naći onih koji će pomisliti: Pa šta sad, nemate pametnijeg posla, pa se nešto tu penjete pa se opet spuštate i koji je uopće smisao svega toga?

Da, to nije lako objasnit, to jednostavno morate doživit. I kad se nakon tog ili nekog sličnog «besmislenog penjanja i spuštanja» udobno uvalite u stolice kafića na Trgu sv. Mihovila u Omišu, pa dokoličarski ispijate kaffu s mlikom, a oko vas je veliko i veselo društvo....e to je to!