Nisam siguran imate li i vi sličan osjećaj, ali meni svaki dan u tjednu ima nekakvu svoju prepoznatljivost, posebnu atmosferu, reklo bi se da svaki dan ima svoj poseban „image“.
Zvukovi oko nas, pokreti i ponašanje ljudi nisu ni u kojem slučaju isti ponedjeljkom, srijedom ili subotom. Ponedjeljak je oduvik bija traumatičan za gotovo sve učenike, studente i zaposlene, i gotovo nitko ga ne voli, ali on ipak kao dan ima svoj „identitet“ . Kada bi morali birat naj-dan u tjednu, mnogi bi rekli da je to petak, jer je to dan za „metak“, a naravno mnogi bi i rekli da je nedjelja ipak onaj „poseban“ dan. Bilo kako bilo, meni je oduvik bila najdraža – subota. Prvi dan vikenda, atmosfera u zraku puna je planova i iščekivanja, možemo se i malo i opustit i izludirat jer nas sutradan opet očekuje slobodan dan. E, ali ako mi je subota naj-dan, onda mi je utorak naj-ne-dan. Utorak je bezveze, ništa ne valja, dan bez okusa, boje i mirisa, uglavnom – utorak je nepotreban, da se mene pita, ja bi ga izbrisa kao dan, upravo zbog svoje bezličnosti!





Kako sam jedan od onih sretnika koji rade u poduzeću u kojemu je država poslodavac ili najveći dioničar, tako mi zaposlenici možemo uživat u neradnim vikendima, blagdanima i godišnjim odmorima. Ne čini se puno, ali za brojne naše zaposlene u privatnom sektoru, ove „privilegije“ ravne su dobitku na lotu. Naše poslovodstvo ove je godine odlučilo, poučeno nekim lošim iskustvima, da ćemo za Veliki petak, svi kolektivno uzest dan godišnjega odmora i nećemo doć radit. Rečeno – učinjeno, na ovu odluku rijetki su imali prigovor.
E sad kako je taj Veliki petak bio prvi neradni dan, tako mi se u glavi sve zbrčkalo i čitavo vrime sam ima osjećaj da je petak u stvari subota. Jednostavno, sve je mirisalo na subotu.

Onda je u subotu došla prava subota, pa je u nedilju, na sam Uskrs opet bila subota jer je sad neradni ponediljak preuzeja ulogu nedilje. Tako smo imali subotu – tri dana zaredom! I mogu vam reć da to uopće i nije bilo loše, iako mene već nakon dva dana nerada i zgubidanjenja počne vatat nervoza i nemir. Ne valja ni puno dokolice, brate!







I sad, poučen ovim pozitivnim iskustvima, meni je palo na pamet da bi mi mogli napravit reformu kalendara, odnosno bolje reć, mogli bi napravit barem reformu radnog tjedna.

Još su se radnici u Čikagu tamo neke daleke 1886. godine borili za svoja prava i na Prvi Maja dignili velike demonštracjune zahtjevajući od svojih poslodavaca one famozne 3 osmice.
Osam sati rada, osam sati kulturnog i ostalih oblika uzdizanja i konačno – osam sati odmora!
Fala Bogu, to je, iako ne odmah, prihvaćeno kao evolucijska i civilizacijska stečevina.
Osim u nekim djelovima zemaljske balote koje sad nećemo eksplicitno nabrajat....

E sad, od tih zahtjeva čikaških radnika prošlo je jušto 121 godina. Možete li vi zamislit koliko je u tih 121 godinu napredovala ljudska civilizacija!? Ogromno, nebrojeno puta. Život iz 1886. i život danas, ne mogu se niti usporedit. A mi se još uvik držimo one tri osmice iz Čikaga.


I zato predlažem reformu. Da to ne bi bilo šokovito i previše revolucionarno, evo ja ću se i dalje držat tri osmice i to na slijedeći način.
Osam sati rada ponedjeljkom, osam sati rada utorkom i osam sati rada srijedom!
E, onda bi četvrtak doša ka prva subota i to bi bija dan za recimo, sportske i rekreativne aktivnosti. Petak bi bija druga subota i to bi onda moga bit dan za ona raznorazna uzdizanja koja sam već spominja, a subota bi bila prava subota i to bi bija dan za izlaske, druženja, izlete, i tako dalje i tako bliže.
Svetu nedilju nećemo dirat, nedilja triba ostat kakva je bila i do sad, to je uvik, otkad je svita i vika bija dan za ljudski odmor.

Kako bi dokazao učinkovitost ove reforme, donosim vam i nekoliko sličica koje sam imao priliku uslikat za ove tri blažene subote koje su mi došle ka poklon. Mislim da je i na slikama vidljivo kako se radni čovik za vrime ta tri dana može lipo odmorit od svoga posla, i iskazivat svekoliku kreativnost i u nekim drugim područjima života. I kako se mogu za vrime te tri subote lipo napunit baterije i onda čovik u ponediljak dođe na svoje radno misto odmoran, pun elana i ambicija za nove radne pobjede.

Ma da nisam ja ovo sve dobro zamislija!?