red bush
petak, 15.08.2014.
GOSPA
Znam tek, bio sam jako mlad, umišljen... Mislio sam da znam sve, jer drugi su stariji i zaostaliji. Tu su i mediji koji su veličali nastranosti ovoga svijeta i društva, a bili su produžene ruke i prsti moćnika, političara i kojekakvih skupina koje su se nazivale elitama naše stvarnosti. U takvom okruženju i ispiranju mozga žele te uvjeriti da trebaš biti avangardan, da moraš i trebaš prezirati nekakve zaostale primitivne tradicionalne i vjerske "gluposti"...
I moram priznati da sam nasjeo, jer bio sam mlad i zelen. Znao sam dobro što su i kakvi su ljudi, odnosno svijet, ali nisam pojma imao koliko ne znam, jer ono čemu te žele naučiti ne znači da je istina, kao što sam učen i kao što sam pomalo upijao da je religija zapravo nekakav opijum za naivne mase.
Tako, trebao sam dokazati sam sebi kako nisam nekakva zatucana ovca, pa sam učinio nešto čime sam htio Gospu "spustiti malo na zemlju", odnosno ne dati joj status nečeg svetog. To nešto nije trebalo biti javno, da bi drugi mogli znati ili vidjeti. To nešto bilo je potrebno samo meni.
A onda se dogodilo nešto neobično što je poništilo to moje djelo. Našao sam se u čudu i shvatio da sam se zaletio kao muha bez glave. Spozno sam da ipak ima "nešto", kao što mi nije jasno ni do dana današnjeg zašto me "to nešto" nije pustilo da uživam u stvarnim materijalnim i moralnim zabludama ovoga svijeta, da se udaljim od vjere.
Ljudi sve više gube duhovnost. Postali su sve bezobzirniji i bezobrazniji, jer ih na to potiču razne udruge koje se bore za nečija prava. Tako npr., pregazit će nemilosrdno druge da bi se dokopali svojih razmišljanja, pobuda i interesa. Polagano postaju doista tek nekakve žive prilike koje se bore za vlast i prevlast.
Može li takav svijet biti upozoren da je počeo skretati, kao što sam i sam dobio po prstima...
Bože, budi zaštitnikom ovoga svijeta i ljudi, da konačno shvate da vjera nije radi Tebe nego radi njih samih....
Oznake: vjera
ponedjeljak, 11.08.2014.
MEĐUGORJE 2014
Slušam... Čitam... Gledam...
Pokušavam spoznati, shvatiti ili razumjeti ljude oko mene, odnosno samog sebe, vlastita razmišljanja i shvaćanja. I čini me se kako je svako pametan, kako svako posjeduje ključeve istine i razuma. Ne znam da li ovim i ovakvim tekstom to i sam činim.
Ipak, barem znam, kad nastojim biti pametan često ispadnem budala, a kad mislim da sam uradio nešto glupo i besmisleno kasnije se ispostavi da je imalo svoju svrhu, vrijednost i nivo nekakve čudne inteligencije koje ni sam nisam svjestan.
Tema je Međugorje.
Ono što se da odmah primjetiti jest određena doza ljubomore, mene i drugih, prema žiteljima Međugorja i prema svima onima koji dobro zarađuju zbog njega. Reći ćemo, bez grižnje savijesti i bez vlastitog pogleda u ogledalo nas samih, da su to loši ljudi kojima nije stalo do vjere nego samo do novca. Možda je to i istina ! Ali, uvijek se pitam: Kakav bi bio (bili) da sam na njihovom mjestu !?... Ma, vjerovatno bi bio gori od njih samih, a tada bi istina i prave vrijednosti života bila opčinjenost trenutnom situacijom
i prilikom za zaraditi. Kada bi drugačije razmišljao i radio gotovo svi bi rekli da nešto s menom nije u redu...
Čitajući mnoge komentare na raznim portalima, kao i tekstove samih novinara, onda mogu primjetiti kako vidioce nazivaju nekakvim bolesnicima, lijenim i neinteligentnim ljudima, muljatorima, pa i nekakvim poklonicima sektaštva, odnosno sotonizma.
Često znam i sam biti kritičan prema njima, jer nije mi jasno zašto se niko od njih nije zaredio, i zašto ne žive skromnim pustinjačkim životom. Ali, nisam taj koji može određivati drugima njihove živote, i nisam taj koji treba i može odrediti i shvatiti putove i naume Božije...Kako god da bilo, od tih ljudi nikada nisam čuo nešto loše, nešto bolesno, nakaradno, nešto od čega bi se trebao ježiti i drhtati, kao što to možemo vidjeti i čuti kod mnogih javnih političkih i estradnih "zvijezda" kojima je vlastiti interes i slava u prvom redu, želja za ovozemaljskim prijestoljima.
Ne krećem se u blizini vidioca, ne trčem u Međugorje, a zadnji put sam na Misi (međugorskoj) bio prije nekih dvadeset i nešto godina, kao dijete u pratnji roditelja.
Nisam taj koji može i treba znati da li su ukazanja doista istinita ili se radi o nečijoj podmukloj i prljavoj manipulaciji s vjernicima,
i nisam taj koji bi trebao ili mogao osuđivati one koji vjeruju ili ne vjeruju u međugorska ukazanja. Vjerujem u Gospu, i to je ono najvažnije. Moram otvoriti svoje srce i dušu Njoj. Nastojim biti ponizan vjernik, a da li sam u tome uspio najbolje zna sama Ona.
I doista mi ne ide u glavu zašto je mnogima toliko bitno mišljenje i priznanje samog Vatikana, jer ako ćemo razmatrati pitanja vjerodostojnosti onda možemo postaviti pitanje ima li ga sam on, imam li je sam ja. I nisam nekakav tip vjernika koji razmišlja o nekakvom sektaštvu ili nepriznavanju Vatikana, jer bio sam, jesam, i bit ću katolik.
Biti istinit, ismijan, slavljen, ponižen...., tek je posljedica i stanje naših trendova, naših lutanja u potragama za istinitim, pravim vrijednostima čovjeka, društva i svijeta, a tako često namećemo svoje laži, crne naume i spletke, kako bi opravdali vlastite prljave duše i misli, kako bi amortizirali vlastiti nemir i postanje...
Oznake: vjera
