red bush
ponedjeljak, 11.08.2014.
MEĐUGORJE 2014
Slušam... Čitam... Gledam...
Pokušavam spoznati, shvatiti ili razumjeti ljude oko mene, odnosno samog sebe, vlastita razmišljanja i shvaćanja. I čini me se kako je svako pametan, kako svako posjeduje ključeve istine i razuma. Ne znam da li ovim i ovakvim tekstom to i sam činim.
Ipak, barem znam, kad nastojim biti pametan često ispadnem budala, a kad mislim da sam uradio nešto glupo i besmisleno kasnije se ispostavi da je imalo svoju svrhu, vrijednost i nivo nekakve čudne inteligencije koje ni sam nisam svjestan.
Tema je Međugorje.
Ono što se da odmah primjetiti jest određena doza ljubomore, mene i drugih, prema žiteljima Međugorja i prema svima onima koji dobro zarađuju zbog njega. Reći ćemo, bez grižnje savijesti i bez vlastitog pogleda u ogledalo nas samih, da su to loši ljudi kojima nije stalo do vjere nego samo do novca. Možda je to i istina ! Ali, uvijek se pitam: Kakav bi bio (bili) da sam na njihovom mjestu !?... Ma, vjerovatno bi bio gori od njih samih, a tada bi istina i prave vrijednosti života bila opčinjenost trenutnom situacijom
i prilikom za zaraditi. Kada bi drugačije razmišljao i radio gotovo svi bi rekli da nešto s menom nije u redu...
Čitajući mnoge komentare na raznim portalima, kao i tekstove samih novinara, onda mogu primjetiti kako vidioce nazivaju nekakvim bolesnicima, lijenim i neinteligentnim ljudima, muljatorima, pa i nekakvim poklonicima sektaštva, odnosno sotonizma.
Često znam i sam biti kritičan prema njima, jer nije mi jasno zašto se niko od njih nije zaredio, i zašto ne žive skromnim pustinjačkim životom. Ali, nisam taj koji može određivati drugima njihove živote, i nisam taj koji treba i može odrediti i shvatiti putove i naume Božije...Kako god da bilo, od tih ljudi nikada nisam čuo nešto loše, nešto bolesno, nakaradno, nešto od čega bi se trebao ježiti i drhtati, kao što to možemo vidjeti i čuti kod mnogih javnih političkih i estradnih "zvijezda" kojima je vlastiti interes i slava u prvom redu, želja za ovozemaljskim prijestoljima.
Ne krećem se u blizini vidioca, ne trčem u Međugorje, a zadnji put sam na Misi (međugorskoj) bio prije nekih dvadeset i nešto godina, kao dijete u pratnji roditelja.
Nisam taj koji može i treba znati da li su ukazanja doista istinita ili se radi o nečijoj podmukloj i prljavoj manipulaciji s vjernicima,
i nisam taj koji bi trebao ili mogao osuđivati one koji vjeruju ili ne vjeruju u međugorska ukazanja. Vjerujem u Gospu, i to je ono najvažnije. Moram otvoriti svoje srce i dušu Njoj. Nastojim biti ponizan vjernik, a da li sam u tome uspio najbolje zna sama Ona.
I doista mi ne ide u glavu zašto je mnogima toliko bitno mišljenje i priznanje samog Vatikana, jer ako ćemo razmatrati pitanja vjerodostojnosti onda možemo postaviti pitanje ima li ga sam on, imam li je sam ja. I nisam nekakav tip vjernika koji razmišlja o nekakvom sektaštvu ili nepriznavanju Vatikana, jer bio sam, jesam, i bit ću katolik.
Biti istinit, ismijan, slavljen, ponižen...., tek je posljedica i stanje naših trendova, naših lutanja u potragama za istinitim, pravim vrijednostima čovjeka, društva i svijeta, a tako često namećemo svoje laži, crne naume i spletke, kako bi opravdali vlastite prljave duše i misli, kako bi amortizirali vlastiti nemir i postanje...
Oznake: vjera
