red bush
ponedjeljak, 07.03.2016.
SATIRA I SATIRIČARI
Ne razumijem te satiričare... Ili ih možda razumijem, jer izgleda da danas najviše prolazi ismijavanje domoljublja i vjera, odnosno crkve. Ma nikada nisam pomišljao da su oni nešto savršeno, nešto bez grešaka i mana, nešto što ne bi trebalo kritikovati ili ismijavati, jer ipak u svemu su ljudi koji tako često padaju na vlastite slabosti, koji tako često podilaze svojoj sebičnosti...
Kao dijete mogao sam svjedočiti ljudskoj prevrtljivosti, jer mnogi bi sve podredili sebi, smatrali bi se nećim većim od drugih, pa su taj komunizam podredili jelu i piću, pokazivanju moći koju su imali, te zadovoljstvu i samozadovoljavanju vlastite psihe nad ljudskim sudbinama. Vjerovatno nisu razmišljali da ih promatraju oči jednog običnog djeteta, koje mogu raspoznati ljudsku prevrtljivost, laži i obmane, premda ne zna čitati ili pisati. Kao da to dijete neće unijeti u svoju memoriju ono što su njegove sitne oči vidjele, neopterećene ideologijama i režimima...
Isto tako, mogao sam vidjeti kako sebični i proračunati iskorištavaju naše domoljublje i našu vjeru, da bi zadovoljili svoje nezasitne materijalističke prohtjeve i gladi, a jedina svetinja jesu upravo samo oni...
Ali, moderna satira sazidana je na temeljima mržnje prema domovini i vjeri, ma kako se ona zvala i ma koja da bila, jer cilj je stvoriti neki novi svijet, na nekim novim idealima, sa nekim novim vjerovanjima...
Ako neko poželi satirički ismijavati demokratske napredne standarde onda on biva mrzitelj i redizajnirani fašist, odnosno inkvizicija, a oni koji će uputiti te kritike i ne pomišljaju da je njihovo nametanje uvjerenja takođe jedan vid nekakve inkvizicije i proganjanja nečijih uvjerenja...
Tako, ne mogu vidjeti da se u medijima ismijavaju vodeće demokratske elite i filozofi nekakvog naprednog i slobodnijeg života koji neće mariti na nekakve postavljene granice naše zaostalosti. Naprosto, takvo ismijavanje nigdje neće proći, jer malo ko će se nasmijati nečemu što je moderno. A to je plod samo naših predrasuda i zabluda, od kojih nas taj isti svijet razmišljanja nastoji osloboditi...
Tako, priznati satiričari dobro su proračunati i znaju mudraci gdje njihovo satirično pero treba udarati, gdje njihov britki jezik treba nešto ismijati i postaviti na stup smijeha...
Doista, ne znam u čemu su smiješni... Možda sam previše glup i nazadan da ne shvatim njihov mudri proročanski humor. Rekoše kako nikoga ne štede, i kako su im svi jednaki... Možda je nekakav problem sa mojim vidom, ili sa sluhom. Možda sam problem sam sebi...
Eto, sutra je Dan žena... Doista, nikada nisam znao postupati sa ženama, prići im, izgovoriti im lijepe riječi i pokazati nekakav bonton. Jer, najčešće, riječi mi u grlu zastanu, misli mi zablokiraju, moji pokreti postanu nekontrolirani...
Divim se ljudima koji su u tome vješti, koji pokazuju kulturu i bonton, tim velikim zavodnicima...
Ali budući da sam muško, u muškom društvu od baš takvih mogu čuti kako su sve žene kruve, drolje i slićno.... To me jako povrijedi, jer prvo pomislim na svoju majku, i na ostale žene iz rodbine, ili na one koje su mi drage. Tada uvidim da je njihov bonton i kultura zapravo jedan primitivizam i jedna laž, i vjerovatno na žene gledaju sa seksualnog aspekta, odnosno sa jednog uzvišenog nivoa koji ih stavlja u neki poniženi nivo.
Može biti i da lažem, kako bi udovoljio vlastitim frustracijama...
Eto, tako, danas, za prava žena najviše se bore one žene kojima je majčinstvo nešto što žene zaglupljuje, nešto što loše utječe na njihove karijere, odnosno nešto čega se trebaju riješiti i osloboditi. Tako, bolje je udomiti nekakvu životinju kojoj će pokazati i pružiti svu moguću ljubav i vrijeme...
Naš je dan svaki dan, bili muško ili žena... Naša ljubav i odanost ne poznaje dane i vrijeme, skupe ili skromne poklone. Ona nije gluma, nego nešto za što se žrtvuje i trpi....
Oznake: pokazah koliko sam glup
