red bush
srijeda, 23.12.2015.
BOŽIĆNI DANI
Božić je pred vratima, blagdan obitelji, proslava rođenja Sina Božijeg... Kad se vratim u svoje rano djetinjstvo prisjetim se kako je tada bilo važno pomiriti se s nekim, zaboraviti barem na trenutak na međusobne svađe. Uvijek je bilo tvrdoglavih, ali bilo je dosta i onih koji jedni drugima pružiše ruku pomirenja. To mi je bio nekako snažan dojam iskazivanja ljudske dobrote kroz vjeru... Danas je to nekako drugačije, jer i pojam same obitelji žele unakaziti, razvodniti, predefinirati... Slušam kako se vjera stalno treba preispitivati i korigirati, odnosno kako je treba modernizirati i prilagođavati vremenima koja dolaze... Ne znam, ali to onda može biti jednog dana da 'moderni svećenici' izgovore riječi kako je Isus bio zabluda ljudske civilizacije, te da treba potražiti neke nove bogove, sinove Zemlje koji će nas voditi prema nekom našem iskupljenju, prema besmrtnosti našega tijela...
Nekada su kršćani bacani pred gladne lavove, mučeni su, bili proganjani i ubijani..., ali ipak nisu padali pred teškim izazovima društva i vremena , i nisu gubili svoju vjeru u Isusa. Gubili su svoje tijelo, ali nisu se htjeli odreći duše...
Danas, kad uživamo u slobodi iskazivanja i prakticiranja te vjere, padamo pred slabostima svoga tijela, pred raznim porocima, pred statuama zlatnog teleta, upadamo u živi pijesak vlastite sebičnosti i pohlepe, svoga zla za kojeg umišljamo da je mudrost...
Dosta puta mogao sam čuti od kršćana vjernika kako zapravo Bog i ne postoji, jer svrha Njegova postojanja je ta da ne budemo divlji, ili tako nešto slično... Dosta puta mogu čuti kako vjernici Isusa prilagođavaju sebi, za vlastite potrebe i interese, pa će tako kazati kako On ne voli one koji se ne znaju snaći, one koji su jadni...
Ja nisam Njegov glasnogovornik, jer je On u svojim riječima bio jasan, svojim životom pokazao nam je što trebamo biti. On je križ preuzeo za nas... Ali, uvijek će mudraci biti mudraci, i uvijek će te riječi i pokaze tumačiti svojim razumom mudrosti...
Od nekih ateista mogu čuti kako je kršćanstvo jedna sekta koja štuje smrt i razapinjanje, što je po njima nešto jako loše za čovječanstvo. Ne znam da li je za to kriv filmski hit 'Pasija' od prije nekoliko godina, koji je tada podigao dosta prašine. Nisam ga doživio kao nečim čime se okrivljuje Židove, ali niti nečim što je pozitivno i veliko. Jer redatelj tog filma prikazuje fizičko iživljavanje nad ljudski tijelom, a slobodno mogu reći da su Isusu puno teže rane koje mu nanosimo time ako uvrijedimo, ismijamo, ponizimo ili fizički kaznimo neko drugo ljudsko biće, ako sprovodimo zlo i grijeh kroz naš život. Taj film ne promovira Isusa i vjeru nego nas stavlja u poziciju gledatelja mrcvarenja ljudskog tijela. Taj redatelj ne zna što je vjera, jer u nekim filmovima u kojima je kasnije glumio, ne ostavlja dojam da je neko ko cijeni i poštuje sama načela vjere nego ide putevima trendova i slave...
Danas, govore nam kako će ljudsko tijelo učiniti besmrtnim. Doista, što će nam onda duša i vjera, čemu onda Isus koji je propovijedao nešto sasvim drugačije. A nismo sigurni da poslije naše smrti ipak nastavljamo sa drugačijim oblikom života.
Doista, nekakav lik od prije dva milenija što može značiti onima koji štuju ovozemaljske megazvijezde naših vremena. Kako se Isus dobrotvor može nositi s onima koji daruju svoje milijarde, svoje dragocjeno i preskupo životno vrijeme. On gladnima daruje tek nekoliko komada kruha i riba.
Mi kršćani, međusobno smo se zamrzili, pa tako ne znam da li je Isus doista ono u što vjerujemo, ili je to ipak naša želja da dirigiramo vlastitu moć, vlastito viđenje stvari i pojmova, naša nakana da kažemo da smo mi ti koji trebaju govoriti što je Isus bio, koje su Njegove prave poruke... Da smo mi On, onda ne bi razumijeli nas same...
Dakle, u ovo Božićno blagdansko vrijeme, obitelj je ono što nas okuplja. Pokušajmo jedni drugima darovati skromni dar dobrote našega srca i duše. Pokušajmo pružiti ruku s onima u zavađi. Ako smo osamljeni onda neka nam bude draga radost drugih, ne zatvarajmo sebe u vlastite okove mržnje, jer Isusu nismo manje vrijedni. Ako ne vjerujemo, Isus će ipak ugledati našu ljepotu i dobrotu duše...
Oznake: razmišljanje jednog katolika
četvrtak, 17.12.2015.
U RALJAMA ŽIVOTA I NAPREDNOG DRUŠTVA
Nisam imao namjeru napisati ovaj post, ali nakon što sam vidio snimku nasilnog privođenja starice koja je prošla "na crveno" i time prekršila zakon, svoje ogorčenje želim ostaviti na blogu... Nije mi namjera napasti i osuditi tog djelatnika policije koji je priveo staricu, kao ni sami MUP...
Prije nekoliko godina, u jako kratkom vremenskom razdoblju, bio sam policajac. Izdržao sam tek nekih pet dana, tako da se može reći da to nisam niti bio. Ne treba biti posebno inteligentan da se ne primjete razne sheme i načini rada, da se ne da primjetiti kako je određena kasta iznad malih običnih ljudi koje sam trebao kažnjavati zbog njihovih sitnih propusta ili nepoštivanja zakona... To sebi nisam mogao dozvoliti, jer radije bi crkao od gladi poput bijednog napuštenog psa nego li išao protiv svoje savijesti, protiv malih običnih i zakonom nezaštićenih ljudi koji bi svi odreda trebali valjda završavati pravne fakultete kako bi se suprostavili zakonsko-pravnim nepravdama jednog društva ili sistema prema pojedincu. Nisam sebi mogao dozvoliti da činim ili učinim nešto ovako isto ili slično. Svaki posao je težak, stresan, nezahvalan..., bio on policijski ili nekakav drugi. Pogotovo ako ćemo ga obavljati savjesno, pošteno, ako ćemo prema svima postupati isto, bez obzira ttko pred nama bio, kojeg i kakvog ugleda, bogastva ili značaja...
Mirne duše i čiste savjesti mogu napisati kako najviše buke i galame oko ugrožavanja nečijih prava podignu oni koji to uopće ne zaslužuju, jer takvi samo bezobrazno koriste i iskorištavaju sve mogućnosti i sva moguća prava do kojih se mogu dočepati. Oni koji ih zaslužuju ostaju naivno uskraćeni i ne mogu doći na red, ili jednostavno ne žele nekoga zamarati i uznemiravati zbog nečega što im je uskraćeno. Zbog toga stalno su između dvije vatre i trpe udarce s obiju strana...
Dakle, želim ponovo reći da ovo nije kritika prema tom policajcu i prema MUP-u, već kritika i zgražanje nad sveopćim društvom koje umišlja da je na visokom nivou sveopćeg napretka, koje nam stalno govori da smo svi jednaki i da imamo ista prava...
To nikada nije bilo... Tako nije ni sada... To nije moja želja i nadahnuće, ali to neće biti niti sutra...
Humanost i pravda jesu nešto ciljano, iz nečijih pobuda i interesa. Njih određuju i stavljaju pod fokuse ljudi koji drže moć u svojim rukama, koji se mudro poigravaju s našim osjećajima i razmišljanjima...
Bože, zaštiti stare, bolesne i nemoćne, sve one ugrožene, koji su daleko od naših očiju, o kojima niko ne govori, koje žele sakriti od očiju javnosti, koje žele prikazati tek ništavnim brojevima i nevažnim imenima naše svake sadašnjosti i budućnosti. Naša povijest davno ih je izbrisala...
Oznake: samokritika našega razmišljanja
utorak, 08.12.2015.
BITKA ZA LJUDSKU DUŠU
Od samog postanka čovjeka, kroz milenije i stoljeća, vodi se borba za ljudsku dušu. I zmija u Rajskom vrtu, lukavo i podlo, približi se ljudima i nagovori ih da pređu tu granicu zabranjenog voća. Obećala je njima silni napredak, potpunu slobodu i prijestolje samoga Boga... Umjesto toga, naši preci bješe protjerani iz Raja, osuđeni na mukotrpan život na ovome svijetu, na ovome planetu...
Danas, svjedoci smo kako nas mnogi moderatori, nezavisni stručnjaci, veliki demokrati i borci ljudske slobode i neovisnosti, pod patronatom moćnika i umišljenih ovozemaljskih imperatora i bogova, nagovaraju i savjetuju da pogazimo sve tabue, stereotipove i granice našeg dosadašnjeg razmišljanja i življenja. Ponovo nam obećavaju napredak, potpunu slobodu, žele nam dokazati kako nas nekakav Bog ne može i ne smije sputavati u našemu razvoju i životu, jer našim umom i znanjem predodređeni smo budemo gospodari a ne sluge...
Naravno, sotona je lukava, podla, iskorištava sve naše slabosti. Ona se koristi svim mogućim sredstvima da uništi našu dušu... Zato ona igra na kartu da duše zapravo nema, da je sve u našemu tijelu, da njime gospodari jedino naš razum i znanje. Naše oči podložne su fascinatnim scenografijama svjetlosti led dioda, kao i druge rasvjete. Iza te scene krije se tama, siromaštvo, oronuli zidovi i temelji ljudske doborte...
Spremni smo sve učiniti za svoje tijelo, jer sve manje vidimo i osjećamo nešto drugo. Ljude ocjenjujemo prema izgledu tijela, prema materijalnim stvarima koje posjeduju, koje koriste ili koje ih okružuju. To ćemo puno puta opovrgnuti, ali tada bivamo samo obični lašci...
Sve više primjećujem očaj kod ljudi, jer ne mogu se nositi sa materijalističkim trendovima poimanja ljudske normalnosti i naprednosti. Spremni su odreći se vlastite duše i njene dobrote kako bi ispunili nemilosrdne kriterije i standarde svijeta, jer u suprotnom bačeni smo na smetljišta ljudskog dostojanstva i osuđeni smo na težak rad koji će ili neće uopće biti mizerno plaćen...
Sve više proklinju svoju dobrotu, jer ona prokazana je kao naivnost i siromaštvo razuma, i žele pobjeći od nečega što se zove Bog. Jer, ubijeđeni smo da nas On sputava i ograničava, da nas On vodi prema gubljenju zdravog razuma i čiste pameti...
I nije uzalud sotona prikazana u simbolu zmije, sa jezikom od dva kraka...
I danas, sotona nudi nas, nagovara nas, da se odreknemo dogmi, zabranjenog voća... Usmjeruje nas prema slobodi i prijestoljima bogova...
Čovječe i ženo, kaniš li izgubiti i ovo malo Zemlje... Želite li izgubiti i ono malo duše i dobrote... Želite li izgubiti i ovo malo slobode...
Ili, Vas možda želim okovati svojim bolesnim, primitivnim i neznanim razmišljanjima....
Oznake: i zabluda umišlja znanje i razum
