red bush
četvrtak, 17.12.2015.
U RALJAMA ŽIVOTA I NAPREDNOG DRUŠTVA
Nisam imao namjeru napisati ovaj post, ali nakon što sam vidio snimku nasilnog privođenja starice koja je prošla "na crveno" i time prekršila zakon, svoje ogorčenje želim ostaviti na blogu... Nije mi namjera napasti i osuditi tog djelatnika policije koji je priveo staricu, kao ni sami MUP...
Prije nekoliko godina, u jako kratkom vremenskom razdoblju, bio sam policajac. Izdržao sam tek nekih pet dana, tako da se može reći da to nisam niti bio. Ne treba biti posebno inteligentan da se ne primjete razne sheme i načini rada, da se ne da primjetiti kako je određena kasta iznad malih običnih ljudi koje sam trebao kažnjavati zbog njihovih sitnih propusta ili nepoštivanja zakona... To sebi nisam mogao dozvoliti, jer radije bi crkao od gladi poput bijednog napuštenog psa nego li išao protiv svoje savijesti, protiv malih običnih i zakonom nezaštićenih ljudi koji bi svi odreda trebali valjda završavati pravne fakultete kako bi se suprostavili zakonsko-pravnim nepravdama jednog društva ili sistema prema pojedincu. Nisam sebi mogao dozvoliti da činim ili učinim nešto ovako isto ili slično. Svaki posao je težak, stresan, nezahvalan..., bio on policijski ili nekakav drugi. Pogotovo ako ćemo ga obavljati savjesno, pošteno, ako ćemo prema svima postupati isto, bez obzira ttko pred nama bio, kojeg i kakvog ugleda, bogastva ili značaja...
Mirne duše i čiste savjesti mogu napisati kako najviše buke i galame oko ugrožavanja nečijih prava podignu oni koji to uopće ne zaslužuju, jer takvi samo bezobrazno koriste i iskorištavaju sve mogućnosti i sva moguća prava do kojih se mogu dočepati. Oni koji ih zaslužuju ostaju naivno uskraćeni i ne mogu doći na red, ili jednostavno ne žele nekoga zamarati i uznemiravati zbog nečega što im je uskraćeno. Zbog toga stalno su između dvije vatre i trpe udarce s obiju strana...
Dakle, želim ponovo reći da ovo nije kritika prema tom policajcu i prema MUP-u, već kritika i zgražanje nad sveopćim društvom koje umišlja da je na visokom nivou sveopćeg napretka, koje nam stalno govori da smo svi jednaki i da imamo ista prava...
To nikada nije bilo... Tako nije ni sada... To nije moja želja i nadahnuće, ali to neće biti niti sutra...
Humanost i pravda jesu nešto ciljano, iz nečijih pobuda i interesa. Njih određuju i stavljaju pod fokuse ljudi koji drže moć u svojim rukama, koji se mudro poigravaju s našim osjećajima i razmišljanjima...
Bože, zaštiti stare, bolesne i nemoćne, sve one ugrožene, koji su daleko od naših očiju, o kojima niko ne govori, koje žele sakriti od očiju javnosti, koje žele prikazati tek ništavnim brojevima i nevažnim imenima naše svake sadašnjosti i budućnosti. Naša povijest davno ih je izbrisala...
Oznake: samokritika našega razmišljanja
