red bush
srijeda, 23.12.2015.
BOŽIĆNI DANI
Božić je pred vratima, blagdan obitelji, proslava rođenja Sina Božijeg... Kad se vratim u svoje rano djetinjstvo prisjetim se kako je tada bilo važno pomiriti se s nekim, zaboraviti barem na trenutak na međusobne svađe. Uvijek je bilo tvrdoglavih, ali bilo je dosta i onih koji jedni drugima pružiše ruku pomirenja. To mi je bio nekako snažan dojam iskazivanja ljudske dobrote kroz vjeru... Danas je to nekako drugačije, jer i pojam same obitelji žele unakaziti, razvodniti, predefinirati... Slušam kako se vjera stalno treba preispitivati i korigirati, odnosno kako je treba modernizirati i prilagođavati vremenima koja dolaze... Ne znam, ali to onda može biti jednog dana da 'moderni svećenici' izgovore riječi kako je Isus bio zabluda ljudske civilizacije, te da treba potražiti neke nove bogove, sinove Zemlje koji će nas voditi prema nekom našem iskupljenju, prema besmrtnosti našega tijela...
Nekada su kršćani bacani pred gladne lavove, mučeni su, bili proganjani i ubijani..., ali ipak nisu padali pred teškim izazovima društva i vremena , i nisu gubili svoju vjeru u Isusa. Gubili su svoje tijelo, ali nisu se htjeli odreći duše...
Danas, kad uživamo u slobodi iskazivanja i prakticiranja te vjere, padamo pred slabostima svoga tijela, pred raznim porocima, pred statuama zlatnog teleta, upadamo u živi pijesak vlastite sebičnosti i pohlepe, svoga zla za kojeg umišljamo da je mudrost...
Dosta puta mogao sam čuti od kršćana vjernika kako zapravo Bog i ne postoji, jer svrha Njegova postojanja je ta da ne budemo divlji, ili tako nešto slično... Dosta puta mogu čuti kako vjernici Isusa prilagođavaju sebi, za vlastite potrebe i interese, pa će tako kazati kako On ne voli one koji se ne znaju snaći, one koji su jadni...
Ja nisam Njegov glasnogovornik, jer je On u svojim riječima bio jasan, svojim životom pokazao nam je što trebamo biti. On je križ preuzeo za nas... Ali, uvijek će mudraci biti mudraci, i uvijek će te riječi i pokaze tumačiti svojim razumom mudrosti...
Od nekih ateista mogu čuti kako je kršćanstvo jedna sekta koja štuje smrt i razapinjanje, što je po njima nešto jako loše za čovječanstvo. Ne znam da li je za to kriv filmski hit 'Pasija' od prije nekoliko godina, koji je tada podigao dosta prašine. Nisam ga doživio kao nečim čime se okrivljuje Židove, ali niti nečim što je pozitivno i veliko. Jer redatelj tog filma prikazuje fizičko iživljavanje nad ljudski tijelom, a slobodno mogu reći da su Isusu puno teže rane koje mu nanosimo time ako uvrijedimo, ismijamo, ponizimo ili fizički kaznimo neko drugo ljudsko biće, ako sprovodimo zlo i grijeh kroz naš život. Taj film ne promovira Isusa i vjeru nego nas stavlja u poziciju gledatelja mrcvarenja ljudskog tijela. Taj redatelj ne zna što je vjera, jer u nekim filmovima u kojima je kasnije glumio, ne ostavlja dojam da je neko ko cijeni i poštuje sama načela vjere nego ide putevima trendova i slave...
Danas, govore nam kako će ljudsko tijelo učiniti besmrtnim. Doista, što će nam onda duša i vjera, čemu onda Isus koji je propovijedao nešto sasvim drugačije. A nismo sigurni da poslije naše smrti ipak nastavljamo sa drugačijim oblikom života.
Doista, nekakav lik od prije dva milenija što može značiti onima koji štuju ovozemaljske megazvijezde naših vremena. Kako se Isus dobrotvor može nositi s onima koji daruju svoje milijarde, svoje dragocjeno i preskupo životno vrijeme. On gladnima daruje tek nekoliko komada kruha i riba.
Mi kršćani, međusobno smo se zamrzili, pa tako ne znam da li je Isus doista ono u što vjerujemo, ili je to ipak naša želja da dirigiramo vlastitu moć, vlastito viđenje stvari i pojmova, naša nakana da kažemo da smo mi ti koji trebaju govoriti što je Isus bio, koje su Njegove prave poruke... Da smo mi On, onda ne bi razumijeli nas same...
Dakle, u ovo Božićno blagdansko vrijeme, obitelj je ono što nas okuplja. Pokušajmo jedni drugima darovati skromni dar dobrote našega srca i duše. Pokušajmo pružiti ruku s onima u zavađi. Ako smo osamljeni onda neka nam bude draga radost drugih, ne zatvarajmo sebe u vlastite okove mržnje, jer Isusu nismo manje vrijedni. Ako ne vjerujemo, Isus će ipak ugledati našu ljepotu i dobrotu duše...
Oznake: razmišljanje jednog katolika
