red bush
utorak, 20.10.2015.
LAŽNO SUNCE NAŠEG ŽIVOTA
Otkad sam svjestan sebe i svojeg postojanja uvijek sam mogao spoznati moćnike, bilo one lokalne, regionalne ili državne. Mijenjala su se državna uređenja, države, političari i politike, međutim svugdje i svagda uvijek je bilo jedno te isto, doći na vlast, prigrabiti je i onda odlučivati, određivati, postavljati i razvlaštivati. Takvi uvijek traže podobne, dakle one koji će pogodovati njihovim idejama i koje će sprovoditi u djelo.
Takvi se kunu u odanost prema narodu, govore kako mu služe, kako su tu radi njegove dobrobiti i boljeg sutra. Doista, otrcane prazne parole...
To bi bilo isto kao kad bi smo govorili da volimo svojeg kanarinca ili papagaja, a u potpunosti smo ga očerupali. Ili, kao kad bi smo imali psa, a bio bio žgoljav, pun buha i prljavštine, dakle potpuno zapušten... Čudna je to neka ljubav, ili ne razumijem što je ona. Možda sam staromodan i neupućen, jer odabrani i privelegirani imaju pravo govoriti o njoj i određivati je, tumačiti je... To nije čudno, jer mnogi su mnogo toga bezobrazno i bezobzirno prisvojili sebi...
Poštenje i prava ljubav, pridržavanje zakona i odredbi, jesu nešto što će nas označiti naivnima, nesnalažljivima, dosadnima i nezanimljivima, odnosno bivamo ograničeni u svakom pogledu. Bezobraznost i bezobzirnost, siromaštvo samokritike i samokontrole, nedostatak onog pravog bontona i kulture, tako često bivaju jasni izraženi i na najmanjim sitnicama i stvarima. Tu se jasno vide nečije laži i neobjektivnosti. Tako, uvijek ćemo naći opravdanja za sebe, dok ćemo za druge biti "jezik bez dlake". Tako, sebi ćemo dopuštati mnogo toga, ali drugima ćemo jasno odrediti i postaviti granice, jer sebe vidimo i umišljamo naprednijima, kulturnijima, inteligentnijima u svakom pogledu. Naša umnost i mudrost, spretnost i snalažljivost, pronaći će sve rupe u zakonima, ili će ih same određivati. Drugima, zatvorićemo sva moguća vrata, ili otežaćemo im mnogo toga raznim smicalicama i odredbama, iskoristiti njihovo nepoznavanje vlastitih prava, njihovu dobrotu i skromnost, njihovo odbijenje bezobraznosti i bezobzirnosti. Ponizićemo ih u svakom pogledu i oduzeti im sve što se oduzeti da kako bi namirili sebe, odnosno kako bi dali bezobzirnima i bazobrazno upornima, jer s takvima je teško izaći na kraj...
Sebi ćemo graditi vile i dvorce, dok onima do sebe omogućićemo im kokošinjce, jer naša ljubomora ne dopušta nam mnogo toga, a ona ne pripada samo neukima, primitivnima, običnima... Ona pripada nama svima...
Grabež je odlika svakog društva i vremena, ona ne prisvaja napredne i zaostale, vladajuće i podređene. Ona je duboko ukorijenjena u našem vlastitom poimanju društva i življenja. Drugima je zabranjujemo, sudimo ih i osuđujemo. Prijateljima i podobnima progledaćemo kroz prste, bićemo milosrdni i velikodušni. Oprostićemo im tako lako i brzo... Međutim, prema onima za koje se nema tko poduzeti, prema svima koji nisu snalažljivi, bićemo nemilosrdni i nepopustivi, odnosno držaćemo se slova zakona... Smiješna je zato ta tkz. borba protiv korupcije, jer mnogi bi tada trebali biti protiv sebe...
Na naše vlastite prljave, krvlju umrljane ruke, stavićemo bijele rukavice... Na naše tijelo obući ćemo fina i skupocijena odijela. Vlastiti vozni park obogatićemo skupocjenim luksuznim autima... Koristićemo najnovija tehnološka dostignuća... Ići ćemo na najglasovitije umjetničke priredbe... Doista, tko ne bi u takvom okruženju pomislio da je nešto više od drugih, da je bog kojem neko nešto neće i ne može određivati jer je to njegovo pravo koje je stekao...
Takvi se neće libiti da u svoje svrhe iskorištavaju državu i domovinu, napredak i demokraciju, odnosno Boga i vjeru, odnosno mnogo toga, jer misle da imaju pravo na sve...
Nije siromaštvo samo suđeno i određeno siromašnima, niti je bogastvo samo kod bogatih, jer doživio sam mnogo siromašnih materijalnim stanjem ali njihova bahatost prebogata je, kao što sam doživio kod bogatih tako mnogo skromnosti...
Vladajuće strukture društva uvijek zakažu u mnogim stvarima jer prvenstveno su orijentirane na sebe. To su uzroci svih naših problema, naših muka i jada. Ali, politika je pojam znanja manipulacije. Doista, istina više nikome nije bitna, jer puno su važnije nekakve krilatice koje će zvučati, odnosno imati odjeka. Naše življenje pretvorili smo u moderne pećine, u prave vrijednosti društva, u kulturu i umijetnost koje imaju veliku vrijednost i značenje. Bojimo se one prave svjetlosti, jer ona će nas obasjati i otkriti će naša prava lica. Zato jesmo tama, želimo živjeti u njoj. Stvaramo i postavljamo vještačku svjetlost, jer ona je prvenstveno namijenjena da zadivi naše oči, njihov pogled.
Bliže se izbori... Doista, kome je bitna domovina i narod, jer bitnija je vlast, odnosno da njihova plemenitost (zadnjica) zasjedne u fotelje i na prijestolja. Narod je ionako stoka sitnog zuba koja može podnijeti sve, čija je uloga da služi.
Učinili su da se zabavljamo njima, njihovim mudrostima i dosjetkama, njihovim govorima... Doista, jedan pravi pravcati cirkus, a mi smo oduševljena publika koja daje aplauz.
Držim da nije toliki problem neznanje koliko nespremnost i nehtijenje da se konačno počne raditi, da se konačno prikloni poštenju i skromnosti, zalaganju da svima bude dobro a ne samo nekima... To nije bio Tuđmanov problem i filozofija, njegovo razmišljanje i opredijeljenost, kako su neki htjeli prikazati i postaviti, nego je problem kod svih njih.... Ali, tko bi sebe htio pogledati, kada druge možemo osramotiti i poniziti...
Oznake: opijeni politikom a ona treba biti voda
ponedjeljak, 12.10.2015.
SLOGANI SA SLOVIMA I BEZ DUŠE
Današnji svijet prepun je praznih otrcanih parola koje jesu za naše oči, odnosno za skretanje našeg pogleda... Zašto nam onda može biti čudan jedan Mamić, kada UEFA i FIFA jesu leglo korupcije, pranja novca i svašta već nečeg. I nisam to shvatio nakon pokretanja postupaka protiv njihovih čelnika već to uočavam zadnjih dvadesetak godina...
Lijepo su stavili te poruke koje reklamiraju: FAIR PLAY i NO RACISM. Doista, zar sam baš toliko naivan, ili sam baš rasist, nekakav huligan, ili možda fašist, nekakav fobist koji ništa ne razumije osim vlastite mržnje prema nekome ili nečemu...
Ispast ću lud ako kažem da upravo oni najviše krše ono što propagiraju, ali danas je puno važnije smisliti nekakav slogan koji će ljudima zapeti u uhu, odnosno mozgu, dok su istina i prava namjera najmanje bitne, jer bitniji je profit... Zna se da profit ne cijeni ljudske vrline i vrijednost jer on vidi samo novac i novac, pa ne znam kako može govoriti o nečemu drugome, jer je to onda jedna obična laž... Sad ispadam nekakav ljevičar komunist, ali ne dam se ukalupiti, učahuriti u nešto jer to onda biva ograničenost, kao što oni koji "ruše granice" stvaraju nekakav kalup ili čahuru svog vlastitog svijeta...
U ovo vrijeme kada Europu pogađa izbjeglička kriza biblijskih razmjera ponovo bivamo pozivani na HUMANOST. Naravno, teško je gledati te majke sa malom djecom. Oči nam se napune suzama, neka nas tuga stegne u duši i srcu. Ali, tu su humanisti koji nam kažu da su to ljudi. Doista, a ja mislio da su leteće kornjače koje se sele sa juga na sjever... Ali, što se doista krije iza te ljudske patnje, iza te humanosti koja izostaje na mnogim mjestima, u mnogim pogledima, nad mnogima. Jer, važniji su valjda interesi velikih sila, dominacija naroda, civilizacija i vjera. Pa tako imamo da nečije tragedije jesu pod fokusom, dok se nečije prekrivaju i zataškavaju jer to nije u nečijem interesu ili u sklopu njihovih mogućnosti, kao npr. slučaj Etiopije osamdesetih godina prošlog stoljeća. Mudrost i politika jesu to što jesu zahvaljujući tome što znaju isprovocirati, isplanirati neke stvari, odnosno što su sposobne iskoristiti prilike i stvari, odnosno ljude i čovječanstvo. Neko je očigledno odlučio promijeniti Europu jer su njegovi planovi važniji od europljana, odnosno moćnicima i eliti možda treba svježa krv u pogledu radne snage. Tako su tu prisutne parole : EUROPA BEZ NACIJA I GRANICA. Bože moj, tko može biti zadovoljen granicama i tko bi normalan bio za to da njegovo kretanje bude ograničeno. Ali, ako se pogledaju stvari malo dublje i opširnije onda ispada da je novac najveća vrlina i napredak čovječanstva jer on doista ne poznaje granice i nacije, zbog njega smo svi jedinstveni... Međutim, zašto nas dijele na siromašne i bogate, i zašto siromah ne može imati ista prava kao bogataš, odnosno ne mogu živjeti barem približno jednako...
Ali, gle čuda !!! Rekoše kako su za naše podjele krive religije, države i nacije... Međutim, u jednom velikom su previdu, jer uvijek će nas nešto dijeliti: sportski klub, nivo znanja i obučenosti, status u društvu, dobro i zlo, pohlepa i skromnost, posjedovanje novca i drugih materijalnih dobara...
Danas su neki novi pogledi na DOBRO i na ZLO, jer moderatori, politike, elite i moćnici, novo napredno i moderno doba, tako nas lako osuđuju i prosuđuju, odnosno nagrađivaju i promiču, jer matematika je tako čista i zakoni su tako zamrljani da više ne znamo, nemamo više u sebi prirodni (Božji) instikt, jer mjerilo svih mjerila jesu profit i moć, odnosno nadmoć... Kroz vremena javljaju se određeni pokreti koji se žele suprostaviti tome, ali vrlo brzo i sami postanu ooi protiv čega su bili, odnosno nameću diktaturu da bi imali moć i nadmoć...
Govore kako su religije opijum društva, kako jesu izmišljene ili stvorene da manipuliraju ljudima, odnosno primitivnima i neznanima... Lagao bih kad bi rekao da toga nije bilo ili nema, ali u previd i neznanje upadaju oni koji misle da napredak, demokracija i moderno društvo ne mogu izmanipulirati i iskoristiti ljude i čovječanstvo.
Moram napomenuti svima njima da upravo ZLO ne poznaje granice, da ih ruši sve pred sobom, i da će sve i svašta iskoristiti da bi došlo na prijestolje svakog vremena i društva, da bi ovladalo našim dušama i mislima...
A istinskog DOBRA ne trebamo se bojati. Ono ne manipulira, ono nema politiku, njega ne zanima profit....
Oznake: moć uvjeravanja jest alatka i sredstvo onih koji ž
petak, 02.10.2015.
TAJNE LJUDSKE SMRTI ILI ZAGONETKA NEKOG NOVOG ŽIVOTA
Ponekad se prisjetim tog proljetnog jutra. Nisam trebao ići na posao jer je bio praznik. Pio sam jutarnju kavu, spremao se za poslove koji su bili kod kuće, budući da nije bio vjerski blagdan...
Brat je bio na putu, otac je već negdje otišao s autom. Došla je nevjesta i rekla je kako se baka ne odaziva na njene pozive.
Odmah sam ustao i ušao u njenu sobu. Ležala je na boku. Htio sam je okrenuti na leđa, ali nisam mogao. Shvatio sam kako je desnom rukom grčevito držala drvenu stranicu kreveta. Mučio sam se minutu-dvije da odvojim njene prste, ali i oni kao da su srasli s drvetom. Kad sam konačno uspio i kad sam je okrenuo na leđa ugledao sam lice smrti...
Onda su nastupile sve te procedure oko sahrane, u nekom ste tom ritmu, gledate da sve prođe nekako dostojenstveno.
Kad je ukop obavljen i kad su drugi otišli svojim kućama, obitelj je ostala sama. Povukao sam se u svoju sobu, ravno odmah u krevet... Mislio sam da ću doći malo do odmora tijela i duše... Ali, prevario sam se....
Njeno tijelo je bilo u grobu. Pitao sam se, što se događa s njenom dušom. Kroz šta ona sada prolazi, da li je u nekoj fazi mirovanja, ili nastavlja odmah živjeti u nekom drugom svijetu, u nekoj drugoj dimenziji...
Prisjetio sam se tada svojih riječi koje sam joj znao uputiti dok je bila živa, a one su bile da će završiti i gorjeti u paklu. Nisam tada puno razmišljao o značenjima tih riječi, jer bio sam u pubertetu i nisam mogao shvatiti staru osobu koja po mojem razmišljanju još ne shvaća da nisam više dijete, koja ne shvaća moderni život, navike i potrebe. Nisam tada mogao shvatiti da vrijeme prolazi, da ne stoji, i nisam tada toliko pažnje davao duhovnoj dimenziji, jer razmišljanja su bila nekakva umišljena pubertetska kada mislite da ste pokupili svu pamet svijeta kroz školu i medije, a svi stariji su zaostali, žive u nekom vremenu što se zove prošlost...
Boljele su me te riječi, bile su nož koji se duboko zarivao u dušu... Plakao sam, jer sam konačno shvatio što sam tada izgovarao,
ono što ne bi poželio niti najvećem neprijatelju a kamo li svojoj vlastitoj baki... Bila je to teška i dugačka noć...
Idućih dana odlučio sam učiniti nešto što bi bilo sjećanje na nju, meni ali i drugima...
Proljeće te godine bilo je iznimno vruće, a još u travnju bile su ljetne vrućine... Na katu, u jednoj prostoriji, naum sam sprovodio u djelo... Ostajao sam do kasno noćima, ali nije me išlo. Bila je to katastrofa, razmišljao sam da odustanem... Iz očaja vapio sam: Bože, pomozi mi !!!... Baba, pomozi mi !!!!...
Opet nisam puno razmišljao o onom što izgovaram, jer shvatio sam to više kao vlastito hrabrenje da ne odustanem...
A onda, jedne noći, u kasnim satima, kada su svi iz kuće već davno bili na spavanju... Odmakao sam se od onoga što sam radio. Otišao sam dijagonalno u suprotni ugao prostorije i promatrao očigledni neuspjeh, izgovarajući opet maloprije spomenute riječi.Nestalo je el. struje... Doista, ništa neobično, jer to nije bilo prvi put. Čim je nestalo elektrike, pod balkonom u prizemlju čuo se jak udarac plastične stolice, koju je očigledno nešto pomaklo. Znao sam da pod stolom spava štene staro negdje oko tri mjeseca. Silina udarca gotovo me prepala, i čudio sam se jer ono nije moglo uzrokovati takvu jačinu. Pomislio sam da ga nije možda napao nečiji veći pas. I baš kad sam namjeravao dolje sići, čuo sam cviljenje šteneta koje je stepenicama išlo prema meni. Prema načinu cviljenja bilo je jasno da ne ide svojom voljom, nešto kao da ga vuče ili gura... Naravno, da ga nestanak el. struje nije prepao, jer je ono ionako bilo u mraku. Kod njega nije bilo nikakvih promjena, ali kod mene jest. Nisam vidio ni prst pred sobom, vrata prostorije bila su otvorena, a mjesečine nije bilo...
Očekovao sam da će štene odmah doći do mene, priljubiti se uz moje noge..., ali ono je prošlo i otišlo do onog mjesta gdje se nalazio moj radni neuspjeh. I onda je konačno prestao cviljeti. Nastala je tišina... Tada sam shvatio da nešto nije u redu, jer vrlo dobro poznavao sam navike svog malog psića. To što sam radio njega svakako nije moglo zanimati... Nije me uhvatio strah, ali osjetio sam nekakvu nelagodu u toj tišini koja je bila nekih minutu do dvije... Meni se možda sve činilo još dužim...
Poslije toga čuo sam kako se okreće i kako ide prema vratima. Uopće me nije primjećivao, kao da sam bio duh. Kao da nije mogao nanjušiti miris moga tijela...
Izašao je iz prostorije. Odmah sam pretpostavio da će elektrika doći, kao što i bijaše. Ostao sam nekako zbunjen i ukopan, tako da nisam mogao poći za štenetom koje se spuštalo niz stepenice... Pitao sam se: Bože moj, što to ja činim !? Nesvjesno, bez razmišljanja prizivam duše umrlih !!!
Ne znam da li iz nekakva stanja šoka, ili zbog nečeg drugog, zavjesa neuspjeha pomakla se predamnom, sve se odjednom otvorilo i tako brzo završio sam ono što me mučilo noćima, ono što nikako nisam mogao uspješno finalizirati...
Danima sam se pitao što me te noći posjetilo... Je li to bila njena duša, ili je u pitanju bilo nešto drugo... Mislim da se pitam i sada, ovog trenutka dok to pišem...
U tom vremenu poslije njene smrti, često sam se takođe pitao zašto je ne sanjam... Ipak, došao je i taj trenutak...
Bio sam na njenom grobu. Ona je nekako sva bila u nekoj smeđoj tekućini, njene ruke bile su mokre. Pozdravljala se s menom riječima: Zbogom sine !!! A meni je bilo nekako neugodno zbog te tekućine, zbog tih njenih mokrih ruku...
Probudio sam se... Počelo je već svitati... Shvatio sam da je točno godinu dana od njene smrti... Možda je umrla baš u tim satima...
Oznake: ovo nije neka horor priča
