Otkad sam svjestan sebe i svojeg postojanja uvijek sam mogao spoznati moćnike, bilo one lokalne, regionalne ili državne. Mijenjala su se državna uređenja, države, političari i politike, međutim svugdje i svagda uvijek je bilo jedno te isto, doći na vlast, prigrabiti je i onda odlučivati, određivati, postavljati i razvlaštivati. Takvi uvijek traže podobne, dakle one koji će pogodovati njihovim idejama i koje će sprovoditi u djelo.
Takvi se kunu u odanost prema narodu, govore kako mu služe, kako su tu radi njegove dobrobiti i boljeg sutra. Doista, otrcane prazne parole...
To bi bilo isto kao kad bi smo govorili da volimo svojeg kanarinca ili papagaja, a u potpunosti smo ga očerupali. Ili, kao kad bi smo imali psa, a bio bio žgoljav, pun buha i prljavštine, dakle potpuno zapušten... Čudna je to neka ljubav, ili ne razumijem što je ona. Možda sam staromodan i neupućen, jer odabrani i privelegirani imaju pravo govoriti o njoj i određivati je, tumačiti je... To nije čudno, jer mnogi su mnogo toga bezobrazno i bezobzirno prisvojili sebi...
Poštenje i prava ljubav, pridržavanje zakona i odredbi, jesu nešto što će nas označiti naivnima, nesnalažljivima, dosadnima i nezanimljivima, odnosno bivamo ograničeni u svakom pogledu. Bezobraznost i bezobzirnost, siromaštvo samokritike i samokontrole, nedostatak onog pravog bontona i kulture, tako često bivaju jasni izraženi i na najmanjim sitnicama i stvarima. Tu se jasno vide nečije laži i neobjektivnosti. Tako, uvijek ćemo naći opravdanja za sebe, dok ćemo za druge biti "jezik bez dlake". Tako, sebi ćemo dopuštati mnogo toga, ali drugima ćemo jasno odrediti i postaviti granice, jer sebe vidimo i umišljamo naprednijima, kulturnijima, inteligentnijima u svakom pogledu. Naša umnost i mudrost, spretnost i snalažljivost, pronaći će sve rupe u zakonima, ili će ih same određivati. Drugima, zatvorićemo sva moguća vrata, ili otežaćemo im mnogo toga raznim smicalicama i odredbama, iskoristiti njihovo nepoznavanje vlastitih prava, njihovu dobrotu i skromnost, njihovo odbijenje bezobraznosti i bezobzirnosti. Ponizićemo ih u svakom pogledu i oduzeti im sve što se oduzeti da kako bi namirili sebe, odnosno kako bi dali bezobzirnima i bazobrazno upornima, jer s takvima je teško izaći na kraj...
Sebi ćemo graditi vile i dvorce, dok onima do sebe omogućićemo im kokošinjce, jer naša ljubomora ne dopušta nam mnogo toga, a ona ne pripada samo neukima, primitivnima, običnima... Ona pripada nama svima...
Grabež je odlika svakog društva i vremena, ona ne prisvaja napredne i zaostale, vladajuće i podređene. Ona je duboko ukorijenjena u našem vlastitom poimanju društva i življenja. Drugima je zabranjujemo, sudimo ih i osuđujemo. Prijateljima i podobnima progledaćemo kroz prste, bićemo milosrdni i velikodušni. Oprostićemo im tako lako i brzo... Međutim, prema onima za koje se nema tko poduzeti, prema svima koji nisu snalažljivi, bićemo nemilosrdni i nepopustivi, odnosno držaćemo se slova zakona... Smiješna je zato ta tkz. borba protiv korupcije, jer mnogi bi tada trebali biti protiv sebe...
Na naše vlastite prljave, krvlju umrljane ruke, stavićemo bijele rukavice... Na naše tijelo obući ćemo fina i skupocijena odijela. Vlastiti vozni park obogatićemo skupocjenim luksuznim autima... Koristićemo najnovija tehnološka dostignuća... Ići ćemo na najglasovitije umjetničke priredbe... Doista, tko ne bi u takvom okruženju pomislio da je nešto više od drugih, da je bog kojem neko nešto neće i ne može određivati jer je to njegovo pravo koje je stekao...
Takvi se neće libiti da u svoje svrhe iskorištavaju državu i domovinu, napredak i demokraciju, odnosno Boga i vjeru, odnosno mnogo toga, jer misle da imaju pravo na sve...
Nije siromaštvo samo suđeno i određeno siromašnima, niti je bogastvo samo kod bogatih, jer doživio sam mnogo siromašnih materijalnim stanjem ali njihova bahatost prebogata je, kao što sam doživio kod bogatih tako mnogo skromnosti...
Vladajuće strukture društva uvijek zakažu u mnogim stvarima jer prvenstveno su orijentirane na sebe. To su uzroci svih naših problema, naših muka i jada. Ali, politika je pojam znanja manipulacije. Doista, istina više nikome nije bitna, jer puno su važnije nekakve krilatice koje će zvučati, odnosno imati odjeka. Naše življenje pretvorili smo u moderne pećine, u prave vrijednosti društva, u kulturu i umijetnost koje imaju veliku vrijednost i značenje. Bojimo se one prave svjetlosti, jer ona će nas obasjati i otkriti će naša prava lica. Zato jesmo tama, želimo živjeti u njoj. Stvaramo i postavljamo vještačku svjetlost, jer ona je prvenstveno namijenjena da zadivi naše oči, njihov pogled.
Bliže se izbori... Doista, kome je bitna domovina i narod, jer bitnija je vlast, odnosno da njihova plemenitost (zadnjica) zasjedne u fotelje i na prijestolja. Narod je ionako stoka sitnog zuba koja može podnijeti sve, čija je uloga da služi.
Učinili su da se zabavljamo njima, njihovim mudrostima i dosjetkama, njihovim govorima... Doista, jedan pravi pravcati cirkus, a mi smo oduševljena publika koja daje aplauz.
Držim da nije toliki problem neznanje koliko nespremnost i nehtijenje da se konačno počne raditi, da se konačno prikloni poštenju i skromnosti, zalaganju da svima bude dobro a ne samo nekima... To nije bio Tuđmanov problem i filozofija, njegovo razmišljanje i opredijeljenost, kako su neki htjeli prikazati i postaviti, nego je problem kod svih njih.... Ali, tko bi sebe htio pogledati, kada druge možemo osramotiti i poniziti...
Post je objavljen 20.10.2015. u 22:49 sati.