Ponekad se prisjetim tog proljetnog jutra. Nisam trebao ići na posao jer je bio praznik. Pio sam jutarnju kavu, spremao se za poslove koji su bili kod kuće, budući da nije bio vjerski blagdan...
Brat je bio na putu, otac je već negdje otišao s autom. Došla je nevjesta i rekla je kako se baka ne odaziva na njene pozive.
Odmah sam ustao i ušao u njenu sobu. Ležala je na boku. Htio sam je okrenuti na leđa, ali nisam mogao. Shvatio sam kako je desnom rukom grčevito držala drvenu stranicu kreveta. Mučio sam se minutu-dvije da odvojim njene prste, ali i oni kao da su srasli s drvetom. Kad sam konačno uspio i kad sam je okrenuo na leđa ugledao sam lice smrti...
Onda su nastupile sve te procedure oko sahrane, u nekom ste tom ritmu, gledate da sve prođe nekako dostojenstveno.
Kad je ukop obavljen i kad su drugi otišli svojim kućama, obitelj je ostala sama. Povukao sam se u svoju sobu, ravno odmah u krevet... Mislio sam da ću doći malo do odmora tijela i duše... Ali, prevario sam se....
Njeno tijelo je bilo u grobu. Pitao sam se, što se događa s njenom dušom. Kroz šta ona sada prolazi, da li je u nekoj fazi mirovanja, ili nastavlja odmah živjeti u nekom drugom svijetu, u nekoj drugoj dimenziji...
Prisjetio sam se tada svojih riječi koje sam joj znao uputiti dok je bila živa, a one su bile da će završiti i gorjeti u paklu. Nisam tada puno razmišljao o značenjima tih riječi, jer bio sam u pubertetu i nisam mogao shvatiti staru osobu koja po mojem razmišljanju još ne shvaća da nisam više dijete, koja ne shvaća moderni život, navike i potrebe. Nisam tada mogao shvatiti da vrijeme prolazi, da ne stoji, i nisam tada toliko pažnje davao duhovnoj dimenziji, jer razmišljanja su bila nekakva umišljena pubertetska kada mislite da ste pokupili svu pamet svijeta kroz školu i medije, a svi stariji su zaostali, žive u nekom vremenu što se zove prošlost...
Boljele su me te riječi, bile su nož koji se duboko zarivao u dušu... Plakao sam, jer sam konačno shvatio što sam tada izgovarao,
ono što ne bi poželio niti najvećem neprijatelju a kamo li svojoj vlastitoj baki... Bila je to teška i dugačka noć...
Idućih dana odlučio sam učiniti nešto što bi bilo sjećanje na nju, meni ali i drugima...
Proljeće te godine bilo je iznimno vruće, a još u travnju bile su ljetne vrućine... Na katu, u jednoj prostoriji, naum sam sprovodio u djelo... Ostajao sam do kasno noćima, ali nije me išlo. Bila je to katastrofa, razmišljao sam da odustanem... Iz očaja vapio sam: Bože, pomozi mi !!!... Baba, pomozi mi !!!!...
Opet nisam puno razmišljao o onom što izgovaram, jer shvatio sam to više kao vlastito hrabrenje da ne odustanem...
A onda, jedne noći, u kasnim satima, kada su svi iz kuće već davno bili na spavanju... Odmakao sam se od onoga što sam radio. Otišao sam dijagonalno u suprotni ugao prostorije i promatrao očigledni neuspjeh, izgovarajući opet maloprije spomenute riječi.Nestalo je el. struje... Doista, ništa neobično, jer to nije bilo prvi put. Čim je nestalo elektrike, pod balkonom u prizemlju čuo se jak udarac plastične stolice, koju je očigledno nešto pomaklo. Znao sam da pod stolom spava štene staro negdje oko tri mjeseca. Silina udarca gotovo me prepala, i čudio sam se jer ono nije moglo uzrokovati takvu jačinu. Pomislio sam da ga nije možda napao nečiji veći pas. I baš kad sam namjeravao dolje sići, čuo sam cviljenje šteneta koje je stepenicama išlo prema meni. Prema načinu cviljenja bilo je jasno da ne ide svojom voljom, nešto kao da ga vuče ili gura... Naravno, da ga nestanak el. struje nije prepao, jer je ono ionako bilo u mraku. Kod njega nije bilo nikakvih promjena, ali kod mene jest. Nisam vidio ni prst pred sobom, vrata prostorije bila su otvorena, a mjesečine nije bilo...
Očekovao sam da će štene odmah doći do mene, priljubiti se uz moje noge..., ali ono je prošlo i otišlo do onog mjesta gdje se nalazio moj radni neuspjeh. I onda je konačno prestao cviljeti. Nastala je tišina... Tada sam shvatio da nešto nije u redu, jer vrlo dobro poznavao sam navike svog malog psića. To što sam radio njega svakako nije moglo zanimati... Nije me uhvatio strah, ali osjetio sam nekakvu nelagodu u toj tišini koja je bila nekih minutu do dvije... Meni se možda sve činilo još dužim...
Poslije toga čuo sam kako se okreće i kako ide prema vratima. Uopće me nije primjećivao, kao da sam bio duh. Kao da nije mogao nanjušiti miris moga tijela...
Izašao je iz prostorije. Odmah sam pretpostavio da će elektrika doći, kao što i bijaše. Ostao sam nekako zbunjen i ukopan, tako da nisam mogao poći za štenetom koje se spuštalo niz stepenice... Pitao sam se: Bože moj, što to ja činim !? Nesvjesno, bez razmišljanja prizivam duše umrlih !!!
Ne znam da li iz nekakva stanja šoka, ili zbog nečeg drugog, zavjesa neuspjeha pomakla se predamnom, sve se odjednom otvorilo i tako brzo završio sam ono što me mučilo noćima, ono što nikako nisam mogao uspješno finalizirati...
Danima sam se pitao što me te noći posjetilo... Je li to bila njena duša, ili je u pitanju bilo nešto drugo... Mislim da se pitam i sada, ovog trenutka dok to pišem...
U tom vremenu poslije njene smrti, često sam se takođe pitao zašto je ne sanjam... Ipak, došao je i taj trenutak...
Bio sam na njenom grobu. Ona je nekako sva bila u nekoj smeđoj tekućini, njene ruke bile su mokre. Pozdravljala se s menom riječima: Zbogom sine !!! A meni je bilo nekako neugodno zbog te tekućine, zbog tih njenih mokrih ruku...
Probudio sam se... Počelo je već svitati... Shvatio sam da je točno godinu dana od njene smrti... Možda je umrla baš u tim satima...
Post je objavljen 02.10.2015. u 21:24 sati.