Borgman's cube
petak, 28.10.2005.
Vrli Novi Svijet
Danas sam montirao jedan novi sustav, Finger check, iliti po domaće provjera otiskom prsta. U sred posla, jedna od starijih uposlenica, viša po zvanju, upitala je što je to. Nakon odgovora se malo ozlovoljila, a meni su se kao slike pojavili fragmenti njenih misli.
-Godinama dolazim na posao, ostajem i prekovremeno i sada su ugradili taj sustav. Ne vjeruju nikome od nas. Za njih smo svi lopovi. Guba koju samo treba cijediti i nadzirati kao ovce.-
Ja se malo stresem, jer je prostor stvarno opremljen video nadzorom, a postoje modeli kamera sa malim, dobro usmjerenim mikrofonima. Namjera zaštitara je bila dobra, osigurati zvučni zapis, ali znam za šefove koji taj nadzor koriste za prisluškivanje svojih radnika! Onda se oni jezičaviji čude kako su stalno «na tapetu».
Ponovno mi se učini kako je žena opipala plastičnu karticu u svom džepu i uvrijeđeno otišla.
Ona ne razumije sve, ali osjeti, a ja sam povrijeđen.
Kada vam gazde ispričaju kako je to za Vašu dobrobit i sigurnost, ne vjerujte im baš. Ukoliko ne radite s novcem mala je vjerojatnost oružanog prepada ili pljačke, a od budale sa desetak kila «plastičnjaka» ionako vam nema spasa. Njega neće zaustaviti ni kamera, ni vrata, ni «finger-check». Njega zaustavlja požrtvovani zaštitar sa oružjem koji je imao «nos» za opasnost. Taj nos strojevi nemaju, ali imaju hrpu «gadgeta» koji vašim šefovima dopuštaju zavirivanje u sve što se događa u firmi.
Promatranje uposlenica u WC-u pod izgovorom zaštite od narkomanije.
Prisluškivanje kao «testiranje» kvalitete audio zapisa.
Telefoni kojima je mikrofon stalno uključen (zamišljeno kao baby-alarm, ali se koristi kao ...).....
Pa slijedeći korak je čip u uhu kako bi znali i u koji kafić uposlenik odlazi potrošiti svoj jad od plaće . Dodatak ugovoru za VPN može biti korištenje nadzora GPS na mobitelu radi lokacije, ali se to ne isključuje nakon radnog vremena, a «strogo je zabranjeno» koristiti tu opciju za uhođenje.
Moš mislit!!..A ja kao predstavnik tehno-svijeta montiram tu opremu (smeće) i obavezan sam tajiti ljudima kako je njihov poslodavac voajerčina, špija i ucjenjivač koji svake nedjelje ostavlja najbogatiju «lemozinu» u crkvi i rukuje se sa masnim popom pred očima obične raje.
Tu vas ljudi moji zakon štiti samo na papiru. Oni koji znaju što su montirali i kako se to koristi ne smiju progovoriti, a gazde su gazde. Iskušenje moći je preveliko...ha...ha...ha.
I zato draga gospođo sa početka vi jeste ovca. Ovca u svijetu o kojemu oni preko pedesete ne znaju ništa osim da je okrutan, zao i da ih je strah, a oni mlađi i ne razmišljaju kako je to sve napravljeno u dokazivanju zamjenjivosti svih sa svakim. Ovdje vam ne znači ni ideja, ni stav, ni pamet. To je štetno. Ono što nije štetno je odijelo, blistav osmjeh i Faks (ali Helizim) u glavi. Oni voze dobra auta, imaju velike plaće, nabacuju se frazama, traju do pada u četrdesete, i dokazuju kako su svi zamjenjivi. I svaki od njih misli kako ima «svoje, ispravne» obzore na svijet, a u strahu od uposlenika koji su najčešće «pametniji» od njih, spremni su na sve gadgete, na nadzore i prisluškivanja, na sve što je napisao Orvel u 1984-oj.
Zato vam velim...dobrodošli u naš Novi Vrli Svijet.
srijeda, 26.10.2005.
Magija mora
Dalmatinci (vrsta koja izumire) kažu kako je dovoljno uroniti prst u more i povezan si sa cijelim svijetom. Odavno to nisam uradio. Želio bih, ali nekako za mene ima sve manje Vremena, baš onog vremena sa velikim «V», koje možeš odijeliti od svega, i u njemu potpuno opušteno uživati.
Tražim razlog, zašto? Je li to možda sveprisutni GSM? Obaveze? Stalna nada kako će slijedeći trenutak donijeti neko veliko dobro. Strepnja kako će slijedeći poziv donijeti nešto loše?
Nekakva mješavina svega toga što se zove Život?
Pa mogao bih unijeti malo pozitivne energije u sve to. More nije daleko. Smjestim se u sumrak, na kakvu stijenu i uronim ruku. Ne prst. Ne želim samo vezu sa cijelim svijetom (daš mu prst, a on bi cijelu ruku), nego želim pravu «Vezu». Želim nestati, isključiti svijet trenutka i postati građaninom vječnosti. Bar na kratko. Bez straha. Okružen beskrajem, obasjan posljednjim zrakama sunca, sa osmjehom na licu.
A nakon toga, kada se magični spoj prekine, i izvadim ruku koja živo pulsira iz mora,
u meni je nastanjen Mir.
Najčudnije je kako takav Mir ponovno budi Volju i Želju. Potonulo Sunce opet zrači Toplinu. Niz kičmu mi putuju trnci čistoga užitka, i u plućima ponovno ima mjesta za puni udisaj.
Ponovno živ........ uz more.
Zato Vam dobri ljudi želim, da i Vi pronađete svoju stijenu, svoju vezu s Morem, i ponovno osjetite Život. Koji nisu znali, neka nauče, ako su zaboravili, sjetiti će se, a svima koji su sretni i bez to malo magije mora, sretno plivajte dalje.J)
Vaš Borgman
nedjelja, 23.10.2005.
Nepoznate tehnologije (ili tehnologija «daljinca»)
Čitam druge i divim se gomili «dokaza» koje su iznijeli o «indukciji» potresa i oluja. Teorije nisu loše, neke mogu podržati i sam, ali kao što to obično bude, ima tu i gomila onoga što nikakva fizika ne može gutati. Citat je ne znam koga , «Magija je nepoznata tehnologija».
Jednostavan je prijevod kako su velika većina ljudi Potrošača ovoga Svijeta, istovremeno i konzumenti magijske tehnologije, tj. Tehnologije Koju Ne Razumiju.
Koliko je u biti daleko onaj stupanj u kojemu ćemo sve one koji budu znali upravljati tim silnim strojevima nazivati «prorocima»? One koji drže daljinske upravljače već nazivamo moćnicima. Hoće li se početi otvarati crkve nekakvog «tehno Boga», gdje će umjesto ikona zrakom vrludati hologrami? Zamišljam tehno-svećenstvo kako JEDNIM prekidačem, uz uzdahe vjernika, mijenja programe, jačine zvuka, izvode «čuda»..... Zašto ta čuda ne bi bila i potresi i oluje? Na kraju se vratimo na početak. Bi li nam lakše bilo saznanje kako postoji «kasta», grupa ili samo jedan moćnik, koji ima takav «daljinac»? Je li to sve zapravo samo priprema za stvaranje nove religije, «zemaljskih bogova»?
Zato, moćni «daljinče», stavljam se u tvoje ruke, i protresi malo ovu Lijepu Našu, napravi da nestanu jad, korupcija, pljačka, privatizacija (+Hrvatski «divlji» kapitalizam) i podijeli nam svima kruha, rada, stana i igara....Amen
utorak, 18.10.2005.
Četrdesete napadaju.....
Moram se pohvaliti kako sam do mojih 36 došao bez zdravstvenih problema. Nisam vjerovao poznatima koji su spominjali kako 40-e napadaju podmuklo, nego oholo cijedio iz sebe snagu, sve dok nije bilo kasno. Napao me stres. Isti onaj stres kojega nazivaju tihim ubojicom.
Mene....
Prijatelj me odveo na hitnu, mislili kako sam dobio srčani udar, a onda mi se nakon pregleda, dežurni doktor nasmijao i dobacio nekoliko tableta za smirenje......
Natjerao me na razmišljanje. Mužjački ponos ugrožen. Više nisam najjači. Postao ranjiv.
Nađem se u citatu Vraga (iz ne znam kojeg djela...i to su četrdesete):
- Ljudi su čudna bića. Najprije potroše mladost u zgrtanju novca, a onda sav taj novac potroše pokušavajući ostati mladi!-
A onda, kako to već uvijek biva, prilagodio sam se. Borg bi rekao «We will adapt», a scenaristi meni drage serije nisu ni bili svjesni koliko su u pravu za Borgove najljuće neprijatelje, ljude. Jer mi se prilagodimo. Mao Tze je rekao kako su Kinezi kao trska. Veliki ih vjetar savije do poda, ali ih ne lomi, a čini mi se kako to vrijedi i za druge. Za mene. Nakon tog saznanja, malo sam se pognuo, jer je bura jaka u Splitu, zastao na trenutak, prilagodio se i iskoristio zaklon, osjećajući lukavost četrdesetih koja mi je počela kolati venama.
nedjelja, 16.10.2005.
Prijatelji
Prijatelj je utjeha,
kada je trebaš,
oslonac,
kada padaš,
krila,
kada letiš.
Prijateljstva žive i umiru
kao i ljudi što ih imaju.
I izgubim li te prijatelju,
sretan ti put.
Neka te nose dobre struje,
toplih mora života.
Iz mojih usta se neće čuti loših riječi....
Napisao sam ovo prije skoro deset godina i odlučio podijeliti s Vama. Nepoznatima i poznatima. Potpunim strancima, i svima onima kojima je ovaj mali kutak, informatičke prašine, upao u oko:-) Viva la Blog:-)
ponedjeljak, 10.10.2005.
Lud,... hrabar ili ...naivan (priča iz života)
Uobičajena šetnja gradom prije spavanja, pomalo umoran. Nisam imao nikakvu ideju o tome što bih radio.Jedino što me gonilo bila je navika. Sve je već bilo poznato, put, stalni gosti u kafiću pored kojega sam prolazio. Zvukovi, koje sam čuo stotinama puta. Možda je baš ta svakodnevnica i uljuljala moj duh u nekakav čudan mir. Prolazio sam pored uličnih svjetala, pogledavao ispod oka čudne tipove koji i nisu bili toliko čudni, jer sam ih vidio po tko zna koji put. Prava noć u mom gradu.
Zadubljen u svoje misli, vjerujem nisam niti čuo prvo zapomaganje. Više nagonjen nekakvim instiktom se okrenem i ugledam staricu koja trči i priliku koja odmiče u noć.
- Dokumenti, vrati mi samo dokumente.- govorila je zadihana starica kojoj je to trčanje zasigurno vrlo teško padalo. Ne miješam se u gužve, dapače zazirem od njih. Povlačio sam se iz puno prilika koje su mogle poslužiti za učvršćenje moga libida, jer sam zaključio kako bi ga mogle i srušiti. Najjednostavnije, pojma nemam zašto sam pogledao staricu i polaganim trkom krenuo za džeparom.
- Uhvati ga. Moji dokumenti!- plakala je starica a ja sam polaganim trkom odmicao u puno slabije osvijetljenu uličicu. Vidio sam cilj ispred sebe. To najvjerojatnije nije bio on, već ona. Žmarci koji su mi strujili tijelom su govorili kako to može biti jedno srljanje u klopku. Moglo ih je biti nekoliko, možda mi je netko iza leđa. Još jednostavnija je bila varijanta kako se nekoliko njenih prijatelja nalazi oko mene. Sve to i još poneka misao mi se vrtila po glavi u onih nekoliko sekundi koliko mi je bilo potrebno da je počnem sustizati. U trenu sam odbacio bilo kakve ideje o vikanju, jer je to moglo puno prije mobilizirati nekoliko momaka koji su prakticirali košarku pod slabim svjetlom. Mogla bi i ona povikati.
Vidio sam kako usporava, približavajući se kraju ulice. Sjećao sam se kako daljnjeg prolaza i nema nego neke stepenice sa strane. Vidio sam je kako skreće, i kada sam prošao svjetlo ispod kojega se igrala košarka, ona je bila na stepenicama koje su mogle voditi u jedan od dva ulaza. Jedna prolaznica me čudno pogledala, jer su u toj ruševnoj kući očito samo starci i kurve. Nisam izgledao kao pripadnik niti jedne od te dvije skupine, pa me odmjerila i nestala u mraku. U međuvremenu pomislim kako ta cura teško može biti lopov velikog kalibra, i popeo se do vrha stepenica. Ne bih znao najbolje opisati svoje osjećaje. Jedan je dio mene bio spreman na iznenađenje, ili čak na nestajanje, negdje u mraku koji je počinjao iznad stepenica, a drugi je očekivao najvjerojatnije upravo ovo što se dogodilo.
Sjedila je na stepenicama, sa rukama “u vreći”, kopala po povelikoj torbici koju je otela starici. Bila je toliko zadihana da me prvi trenutak nije ni zapazila, a onda je vjerojatno pomislila kako sam ja netko od korisnika tog ulaza iza nje. Slijedeća je sekunda bila presudna jer sam se svojim stajanjem potpuno identificirao kao stranac u toj priči. Iako joj nije konstitucija osobito jaka vidio sam kako se zgrčila od straha, i stjerana u kut, mislim kako je bila spremna na borbu. Vjerujem kako je očekivala kako ću je udariti nogom, uhvatiti za kosu, kako će otrpiti batine i pokušati nestati prije nego je privedu policiji.
- A što ćemo sad?- progovorio sam polako, bez zadihanosti, bez žurbe. Niti jednim pokretom je nisam izazvao na borbu, niti jednim pokretom, niti glasom nisam pokazao nikakav strah. Ja sam samo pitao.
Digla je torbicu i pružila je prema meni. Još je bila napeta kao zvijer pred skok, a ja kao i obično nisam imao niti najmanju želju za borbom, pogotovu sa nekim tko je bio dobro motiviran.
- Vodiš me na policiju?- pitala je glasom koji je mogla uvježbati tko zna koliko puta prije. Pogledao sam tu glumu na njenom licu, ocijenio kako ima oko devetnaest do dvadeset i dvije, mršavo lice, plavu kosu i njene oči mi se nisu činile grozničave kao kod drogaša koji treba svoj trip. Visoka koliko i ja.
- Jebe mi se za policiju. Samo vrati to babi.- rekao sam tiho i ona krene prema meni
Stavila je ruku u torbu i polako je podigla prema meni.
- Stani tu. Ni koraka dalje.- rekao sam postavljajući se pomalo bočno jer mi se učinilo kako je ponovno spremna na napad. Opustila se.
- Jesi li vidio onu curu koja je bila sa mnom. Ona me nagovorila...- nisam odgovorio ništa na početak te priče.
Krenuo sam paralelno s njom i vjerujem kako je procijenila kako joj se ne bi isplatio bijeg. Teži sam, vjerojatno jači, možda i brži. Ona i dalje drži svoj plijen u ruci, hodajući pored mene. Izgubio mi se osjećaj opasnosti iz glave, opet sam znao kako ona neće bježati.
- Gdje je stara?- upitala je lukavo kada ja nisam pozvao staricu koja je sa debelim lentama gotovo prolazila pored nas ne primjećujući niti jedno niti drugo. Slijepa kao krtica iz crtanih filmova. Tek kada joj je prišla kradljivica ona poveže kako je ono što joj se daje njena torbica. Očekivao sam ljutnju, bijes, nešto....
Stara se počela zahvaljivati. Njeni dokumenti su tu.
-Stani, moram ti dati što para.- govorila je kradljivici koja je ležerno stajala ispred nje. Ta drskost me oduševila, isto toliko kako me i razbijesnila. Kradljivica se na trenutak okrene da me pogleda, i onda nastavi nešto sa starom.
- Možeš se slobodno početi baviti krađom i vraćanjem torbica.- progovorio sam dovoljno glasno kako bi me obje čule, ali je stara samo mrmljala o dokumentima, a kradljivica se okrene prema meni.
U dva je koraka bila pored mene i čvrsto mi stisnula ruku.
- Dijelimo pola-pola!- rekla je ushićeno. To me dotuklo. Vukla me za sobom. Imala je čvrst, koštunjav stisak. Ovo me zbunilo. Da je stara luda sto posto, u redu. Nije u stanju prepoznati lopova, u redu, to nije u mogućnosti puno žrtava, ali lopov sa svojim “pošteno” zarađenom lovom mene poziva da je podijelimo.
- Idemo bar na piće. Hajde...- još me vukla hodajući brže nego ja.
Ponovno sam začuo glas starice koja je blagosivljala njene dokumente. Tko zna što se sve nalazilo u tolikoj torbici.
- Mogla bi se slobodno baviti ovim.- rekao sam kradljivici koja me nakon toga polako pusti. U trenu mi se pojavi cijeli film u kojem bi mi vratila sve što sam ja njoj priredio te večeri, a vjerujem kako bih se na kraju pokajao. Imala je nekoliko aduta koji bi tek na duge staze sigurno pobijedili. Svladao sam izazov sa lakoćom, i kao da mi je proniknula misli, a vjerujem kako i je, napokon mi pusti ruku.
- Dobro onda. Hvala ti...Vidjeti ćemo se opet.- i nestane u mraku koji nas je okruživao puno bržim trkom nego kad je bježala.
Okrenuo sam se staroj jer mi se sa nestajanjem crvene vjetrovke vratila ljutnja. Krenuo sam prema staroj koja se ukočila.
- Znate li vi koga ste nagradili?- upitam ljutim glasom.
- Pa vratila mi je torbu.- rekla je stara pogledavajući me čkiljavo kroz dna od boce koja je nosila na nosu.
- I ukrala vam je.... Mislim kako je jako glupo nagrađivati kradljivce.- rekao sam to povišenim tonom ne razmišljajući o efektu.
- Pa onda i vama trebam dati para za nagradu.- odgovori mi stara i ja se osjetim kao jedan totalni idiot. Stara se mašila novčanika i već vadila lovu...
- Ne treba meni lova.- okrenem se staroj koja je krenula prema meni noseći stotku koliko je dala i kradljivici. Okrenuo sam se od stare koja je opet blagosiljala svoje dokumente, a ja sam razmišljao o tome što ja to u stvari radim. Zašto? Moram priznati kako mi je smisao potpuno izmakao. Možda sam sve uradio krivo. Čuo sam za lopovsku čast, za sve one koji se nisu u stanju za sebe brinuti, za idiote, i za glupane koji cijeli svijet vide na drugačiji način, poput mene. U stvari ne želim se nazvati glupanom, prije naivcem.
Odlazeći sa mjesta događanja osjetim žaljenje. Bilo mi je žao toga što imam kolotečinu u koju se vraćam, što se onaj impuls koji sam osjetio kada sam potrčao nije produžio i nisam pokušao upoznati i dio svijeta iza zastora koji ne vidimo svakodnevno, možda i zato što i sam nisam prevaren na neki drugi način. Istovremeno sam prvi put počeo misliti o strahu koji se u razložnim razmišljanjima pojavio, o tome da tom svijetu ne pripadam, i da bi i sa tako “bezopasnom osobom” vrlo vjerojatno izgorio poput svijeće ako bih se opustio. Stvar izbora. Plamen i leptir. Fascinacija nečim tako vitalnim kao što je bezakonje, opasnost, strah, puno andrenalina u krvi. Napokon spoznam razlog zašto puno ljudi u duši traži nekakav rat, ili zamjenu za rat.
nedjelja, 09.10.2005.
The cure (op.p Lijek)
Tvoje riječi stvaraju sliku. Ispucana zemlja, suha prostranstva, crveno nebo pakla koje se nadvija nad krhko biće... Slika ranjivosti, prije nego propadanje potpuno obuzme jadno tijelo. Potpuno izgubljen, slijep, ispruženih ruku, bez nade, suhih ispucalih usana, užarenih očiju. Bez riječi koje bi mogle osloboditi dušu jer je grlo začepljeno trulom smjesom krvi i prašine. Nije ti dozvoljen niti onaj posljednji krik oslobađanja, jer zarobljen si bio i zarobljen umireš. I sve to u izmaglici, sa fatamorganom oaze nadohvat ruke, a okusom pijeska umjesto bistre površine jezera.
To je tvoja slika i imaš na nju pravo. Meni se ipak sviđa jedna druga malo prirodnija i zelenija stvarnost. Nije sve zeleno, ima i tu travki koje su žute i pognute, samo pokoji cvijet, tu i tamo krik tople boje i mirisa.
Potok, bistar. Šumi. Stablo vrbe koje pruža tanke grane sve do brze površine vode koja hita negdje daleko. Trska koja se svija ukorijenjena na blatnoj i muljevitoj obali. Pogled na okruglasto kamenje koje se već godinama kotrlja i ravna gonjeno tim potokom. Sve do glatke i okruglaste jedinke, savršene i nesavršene u isto vrijeme. Neću niti spominjati nebo po kojem nastaju i nestaju oblaci, sivo plave daljine i kiselkasti i puni miris zemlje koji ti donosi vjetar.
Ja biram život.
Koliko god Te mučili oni koji Te ne razmiju, samo Tvoje postojanje je najbolje oružje protiv njih. Trenuci tople stvarnosti mogu živjeti u tebi i to im je dovoljno. Strah se tako topi, i razlijeva preko ruku, kao sladoled na ljetnom suncu. Možeš ga ostaviti tako, i ljepljivim rukama upropastiti sliku života koja ti je negdje u srcu, a možeš i uzeti vruću vodu i četku i izribati ruke, sve dok se ne pokaže glatka, nedužna rumena koža. Tada pusti sliku tih ruku, rumenih i čistih, neka se smjesti u čahuru duha, neka miruje... i čeka.
Svaki put kada pritisak izvana postane težak, prije nego najbolji prijatelj postane noćna samoća, a najbolje olakšanje suze, poviri u svoje blago, sliku jednostavnu i smirujuću, svoje ruke čiste od svih zala, od svakodnevnog ljepila, i tuđih želja.
Osjeti snagu koja stoji spremna u tebi, udahni duboko i za inat svima ponovno se pokreni. Naoštri pogled da prodre kroz sadašnjost, u budućnost i koračaj. Bez stajanja. Takav lik, koji bude tvoja slika, a to nikada do sada nisi bio, to je tvoja snaga. Smrt koja je prijateljica ljudi bez snage u sebi, očajnika koji nemaju putokaz, bolesnika koji su već truli, ta ista Smrt, osjetiti će tvoju promjenu. Odmak od nje, kod te stare gospe izaziva respekt, a respekt znači zaborav. Zaborav sve do vremena kada nakon nebrojeno godina života možeš reći:-Sve sam vidio i čuo. Znam mnogo. Iza mene je duboka brazda, a ljudi znanju moje ime. Sve do vremena kada u zvuku vjetra kroz travu ne čuješ muziku koja slavi život, težak i mukotrpan kakav je, ali ipak život. Tek tada si spreman.
Glavu gore, i od ljudi očekuj samo ono što mogu, znaju i žele dati, a ti im uvijek daj još malo više. Taj je dug tvoja sreća, a ta sreća je tvoj život.
subota, 08.10.2005.
Potres i kako ga predvidjeti
Čitam o potresu koji je udario po Kašmiru, i prisjećam se jednoga eksperimenta kojega sam napravio prije petnaestak godina. Tada je Etna u Italiji počela izbacivati lavu, i cijela je serija potresa pogodila Italiju, a osjetili su se i kod nas preko bare. Nije to bilo nešto posebno jako, niti sa štetom, ali izazivalo je nemir.
Ne sjećam se gdje, ali pročitao sam kako je jedan zemljoradnik u Nizozemskoj zakačio staru potkovicu «za sreću» na ulazna vrata. Jedina razlika od mnogo tisuća ljudi koji su to isto uradili, je u tome, da je potkovicu zakačio na jaki magnet. Zadovoljstvo, kako se dosjetio učvršćivanja, bez zabijanja u zid, pomutilo mu je iznenađenje. Magnet je bez ikakvog vidljivog razloga prestao biti magnet, i potkovica padne na pod. Preživio je posvjedočiti kako je katastrofalni potres pogodio to područje, nekoliko sati nakon što je potkovica pala. Priča završava uz dodatak, kako je magnet vratio svoja svojstva, nakon što je potres obavio svoju strašnu ulogu.
Poigrao sam se sa priručnim materijalom, i napravio vagu, koja je mjerila odbijanje dva stalna magneta i dobio vrlo interesantne rezultate. Vaga je mjerila udaljenost Mjeseca od Zemlje, jer je odbijanje bilo najslabije (nekoliko milimetara u visini) za vrijeme perigeja, a uz to, mjerila je i potres. Pala je par sati prije potresa koji se osjetio kod nas, i vratila se na očekivanu vrijednost nakon toga. Probajte!J)
To introduce myself
Volio bih započeti sa malim ulomkom meni omiljene radijske emisije Radia KL. Oni su radili parodiju na Big Brother, i tada je tjedni zadatak bio napisati najpotresniju priču. U gomili gluposti koje su mamile suze od smijeha bila je i ova.
- Imam je!- vikne jedan od njih,- imam najpotresniju priču ikada napisanu!-
- Reci. Pričaj.- čulo se nekoliko glasova koji su do maloprije izgovorili hrpu naivnih ludosti.
- Od svog rođenja,- započne glas iz radijskog etera,- otkad znam za sebe, cijeli svoj život ....živim u Hrvatskoj...!!! To je moja, najpotresnija priča!-
Znam nekolicinu koji bi odmah to komentirali sa:
- Ako ti je loše što nisi otišao negdje drugdje!
Imam i prijatelje koji ne bi upotrijebili slabe riječi «najpotresnija priča», nego mnogo, mnogo gore. A gdje je tu istina? I što je to ISTINA?
Borgman, ili jednostavnije, Ja, koji sam ljubitelj SF-a (ZF nekima), Zvjezdanih staza, nauke i tehnike svih vrsta, živim u državi/svijetu u kojoj «kilo mozga vrijedi dvije marke», a to mišljenje posredno ili neposredno o sebi ima većina radnog stanovništva. S druge strane, ti isti ljudi misle o sebi kao o pametnim ljudima koji se mogu nositi sa svim drugima. Ako je A=B, a B=C, onda znači i da «kilo hrvatske pameti» vrijedi 2 marke.
Možda je to razlog zašto mi Borg nije stran. Nekako mi se čini kako bi on bio manje zlo.
