Tvoje riječi stvaraju sliku. Ispucana zemlja, suha prostranstva, crveno nebo pakla koje se nadvija nad krhko biće... Slika ranjivosti, prije nego propadanje potpuno obuzme jadno tijelo. Potpuno izgubljen, slijep, ispruženih ruku, bez nade, suhih ispucalih usana, užarenih očiju. Bez riječi koje bi mogle osloboditi dušu jer je grlo začepljeno trulom smjesom krvi i prašine. Nije ti dozvoljen niti onaj posljednji krik oslobađanja, jer zarobljen si bio i zarobljen umireš. I sve to u izmaglici, sa fatamorganom oaze nadohvat ruke, a okusom pijeska umjesto bistre površine jezera.
To je tvoja slika i imaš na nju pravo. Meni se ipak sviđa jedna druga malo prirodnija i zelenija stvarnost. Nije sve zeleno, ima i tu travki koje su žute i pognute, samo pokoji cvijet, tu i tamo krik tople boje i mirisa.
Potok, bistar. Šumi. Stablo vrbe koje pruža tanke grane sve do brze površine vode koja hita negdje daleko. Trska koja se svija ukorijenjena na blatnoj i muljevitoj obali. Pogled na okruglasto kamenje koje se već godinama kotrlja i ravna gonjeno tim potokom. Sve do glatke i okruglaste jedinke, savršene i nesavršene u isto vrijeme. Neću niti spominjati nebo po kojem nastaju i nestaju oblaci, sivo plave daljine i kiselkasti i puni miris zemlje koji ti donosi vjetar.
Ja biram život.
Koliko god Te mučili oni koji Te ne razmiju, samo Tvoje postojanje je najbolje oružje protiv njih. Trenuci tople stvarnosti mogu živjeti u tebi i to im je dovoljno. Strah se tako topi, i razlijeva preko ruku, kao sladoled na ljetnom suncu. Možeš ga ostaviti tako, i ljepljivim rukama upropastiti sliku života koja ti je negdje u srcu, a možeš i uzeti vruću vodu i četku i izribati ruke, sve dok se ne pokaže glatka, nedužna rumena koža. Tada pusti sliku tih ruku, rumenih i čistih, neka se smjesti u čahuru duha, neka miruje... i čeka.
Svaki put kada pritisak izvana postane težak, prije nego najbolji prijatelj postane noćna samoća, a najbolje olakšanje suze, poviri u svoje blago, sliku jednostavnu i smirujuću, svoje ruke čiste od svih zala, od svakodnevnog ljepila, i tuđih želja.
Osjeti snagu koja stoji spremna u tebi, udahni duboko i za inat svima ponovno se pokreni. Naoštri pogled da prodre kroz sadašnjost, u budućnost i koračaj. Bez stajanja. Takav lik, koji bude tvoja slika, a to nikada do sada nisi bio, to je tvoja snaga. Smrt koja je prijateljica ljudi bez snage u sebi, očajnika koji nemaju putokaz, bolesnika koji su već truli, ta ista Smrt, osjetiti će tvoju promjenu. Odmak od nje, kod te stare gospe izaziva respekt, a respekt znači zaborav. Zaborav sve do vremena kada nakon nebrojeno godina života možeš reći:-Sve sam vidio i čuo. Znam mnogo. Iza mene je duboka brazda, a ljudi znanju moje ime. Sve do vremena kada u zvuku vjetra kroz travu ne čuješ muziku koja slavi život, težak i mukotrpan kakav je, ali ipak život. Tek tada si spreman.
Glavu gore, i od ljudi očekuj samo ono što mogu, znaju i žele dati, a ti im uvijek daj još malo više. Taj je dug tvoja sreća, a ta sreća je tvoj život.
Post je objavljen 09.10.2005. u 14:03 sati.