Dalmatinci (vrsta koja izumire) kažu kako je dovoljno uroniti prst u more i povezan si sa cijelim svijetom. Odavno to nisam uradio. Želio bih, ali nekako za mene ima sve manje Vremena, baš onog vremena sa velikim «V», koje možeš odijeliti od svega, i u njemu potpuno opušteno uživati.
Tražim razlog, zašto? Je li to možda sveprisutni GSM? Obaveze? Stalna nada kako će slijedeći trenutak donijeti neko veliko dobro. Strepnja kako će slijedeći poziv donijeti nešto loše?
Nekakva mješavina svega toga što se zove Život?
Pa mogao bih unijeti malo pozitivne energije u sve to. More nije daleko. Smjestim se u sumrak, na kakvu stijenu i uronim ruku. Ne prst. Ne želim samo vezu sa cijelim svijetom (daš mu prst, a on bi cijelu ruku), nego želim pravu «Vezu». Želim nestati, isključiti svijet trenutka i postati građaninom vječnosti. Bar na kratko. Bez straha. Okružen beskrajem, obasjan posljednjim zrakama sunca, sa osmjehom na licu.
A nakon toga, kada se magični spoj prekine, i izvadim ruku koja živo pulsira iz mora,
u meni je nastanjen Mir.
Najčudnije je kako takav Mir ponovno budi Volju i Želju. Potonulo Sunce opet zrači Toplinu. Niz kičmu mi putuju trnci čistoga užitka, i u plućima ponovno ima mjesta za puni udisaj.
Ponovno živ........ uz more.
Zato Vam dobri ljudi želim, da i Vi pronađete svoju stijenu, svoju vezu s Morem, i ponovno osjetite Život. Koji nisu znali, neka nauče, ako su zaboravili, sjetiti će se, a svima koji su sretni i bez to malo magije mora, sretno plivajte dalje.J)
Vaš Borgman
Post je objavljen 26.10.2005. u 21:16 sati.