Uobičajena šetnja gradom prije spavanja, pomalo umoran. Nisam imao nikakvu ideju o tome što bih radio.Jedino što me gonilo bila je navika. Sve je već bilo poznato, put, stalni gosti u kafiću pored kojega sam prolazio. Zvukovi, koje sam čuo stotinama puta. Možda je baš ta svakodnevnica i uljuljala moj duh u nekakav čudan mir. Prolazio sam pored uličnih svjetala, pogledavao ispod oka čudne tipove koji i nisu bili toliko čudni, jer sam ih vidio po tko zna koji put. Prava noć u mom gradu.
Zadubljen u svoje misli, vjerujem nisam niti čuo prvo zapomaganje. Više nagonjen nekakvim instiktom se okrenem i ugledam staricu koja trči i priliku koja odmiče u noć.
- Dokumenti, vrati mi samo dokumente.- govorila je zadihana starica kojoj je to trčanje zasigurno vrlo teško padalo. Ne miješam se u gužve, dapače zazirem od njih. Povlačio sam se iz puno prilika koje su mogle poslužiti za učvršćenje moga libida, jer sam zaključio kako bi ga mogle i srušiti. Najjednostavnije, pojma nemam zašto sam pogledao staricu i polaganim trkom krenuo za džeparom.
- Uhvati ga. Moji dokumenti!- plakala je starica a ja sam polaganim trkom odmicao u puno slabije osvijetljenu uličicu. Vidio sam cilj ispred sebe. To najvjerojatnije nije bio on, već ona. Žmarci koji su mi strujili tijelom su govorili kako to može biti jedno srljanje u klopku. Moglo ih je biti nekoliko, možda mi je netko iza leđa. Još jednostavnija je bila varijanta kako se nekoliko njenih prijatelja nalazi oko mene. Sve to i još poneka misao mi se vrtila po glavi u onih nekoliko sekundi koliko mi je bilo potrebno da je počnem sustizati. U trenu sam odbacio bilo kakve ideje o vikanju, jer je to moglo puno prije mobilizirati nekoliko momaka koji su prakticirali košarku pod slabim svjetlom. Mogla bi i ona povikati.
Vidio sam kako usporava, približavajući se kraju ulice. Sjećao sam se kako daljnjeg prolaza i nema nego neke stepenice sa strane. Vidio sam je kako skreće, i kada sam prošao svjetlo ispod kojega se igrala košarka, ona je bila na stepenicama koje su mogle voditi u jedan od dva ulaza. Jedna prolaznica me čudno pogledala, jer su u toj ruševnoj kući očito samo starci i kurve. Nisam izgledao kao pripadnik niti jedne od te dvije skupine, pa me odmjerila i nestala u mraku. U međuvremenu pomislim kako ta cura teško može biti lopov velikog kalibra, i popeo se do vrha stepenica. Ne bih znao najbolje opisati svoje osjećaje. Jedan je dio mene bio spreman na iznenađenje, ili čak na nestajanje, negdje u mraku koji je počinjao iznad stepenica, a drugi je očekivao najvjerojatnije upravo ovo što se dogodilo.
Sjedila je na stepenicama, sa rukama “u vreći”, kopala po povelikoj torbici koju je otela starici. Bila je toliko zadihana da me prvi trenutak nije ni zapazila, a onda je vjerojatno pomislila kako sam ja netko od korisnika tog ulaza iza nje. Slijedeća je sekunda bila presudna jer sam se svojim stajanjem potpuno identificirao kao stranac u toj priči. Iako joj nije konstitucija osobito jaka vidio sam kako se zgrčila od straha, i stjerana u kut, mislim kako je bila spremna na borbu. Vjerujem kako je očekivala kako ću je udariti nogom, uhvatiti za kosu, kako će otrpiti batine i pokušati nestati prije nego je privedu policiji.
- A što ćemo sad?- progovorio sam polako, bez zadihanosti, bez žurbe. Niti jednim pokretom je nisam izazvao na borbu, niti jednim pokretom, niti glasom nisam pokazao nikakav strah. Ja sam samo pitao.
Digla je torbicu i pružila je prema meni. Još je bila napeta kao zvijer pred skok, a ja kao i obično nisam imao niti najmanju želju za borbom, pogotovu sa nekim tko je bio dobro motiviran.
- Vodiš me na policiju?- pitala je glasom koji je mogla uvježbati tko zna koliko puta prije. Pogledao sam tu glumu na njenom licu, ocijenio kako ima oko devetnaest do dvadeset i dvije, mršavo lice, plavu kosu i njene oči mi se nisu činile grozničave kao kod drogaša koji treba svoj trip. Visoka koliko i ja.
- Jebe mi se za policiju. Samo vrati to babi.- rekao sam tiho i ona krene prema meni
Stavila je ruku u torbu i polako je podigla prema meni.
- Stani tu. Ni koraka dalje.- rekao sam postavljajući se pomalo bočno jer mi se učinilo kako je ponovno spremna na napad. Opustila se.
- Jesi li vidio onu curu koja je bila sa mnom. Ona me nagovorila...- nisam odgovorio ništa na početak te priče.
Krenuo sam paralelno s njom i vjerujem kako je procijenila kako joj se ne bi isplatio bijeg. Teži sam, vjerojatno jači, možda i brži. Ona i dalje drži svoj plijen u ruci, hodajući pored mene. Izgubio mi se osjećaj opasnosti iz glave, opet sam znao kako ona neće bježati.
- Gdje je stara?- upitala je lukavo kada ja nisam pozvao staricu koja je sa debelim lentama gotovo prolazila pored nas ne primjećujući niti jedno niti drugo. Slijepa kao krtica iz crtanih filmova. Tek kada joj je prišla kradljivica ona poveže kako je ono što joj se daje njena torbica. Očekivao sam ljutnju, bijes, nešto....
Stara se počela zahvaljivati. Njeni dokumenti su tu.
-Stani, moram ti dati što para.- govorila je kradljivici koja je ležerno stajala ispred nje. Ta drskost me oduševila, isto toliko kako me i razbijesnila. Kradljivica se na trenutak okrene da me pogleda, i onda nastavi nešto sa starom.
- Možeš se slobodno početi baviti krađom i vraćanjem torbica.- progovorio sam dovoljno glasno kako bi me obje čule, ali je stara samo mrmljala o dokumentima, a kradljivica se okrene prema meni.
U dva je koraka bila pored mene i čvrsto mi stisnula ruku.
- Dijelimo pola-pola!- rekla je ushićeno. To me dotuklo. Vukla me za sobom. Imala je čvrst, koštunjav stisak. Ovo me zbunilo. Da je stara luda sto posto, u redu. Nije u stanju prepoznati lopova, u redu, to nije u mogućnosti puno žrtava, ali lopov sa svojim “pošteno” zarađenom lovom mene poziva da je podijelimo.
- Idemo bar na piće. Hajde...- još me vukla hodajući brže nego ja.
Ponovno sam začuo glas starice koja je blagosivljala njene dokumente. Tko zna što se sve nalazilo u tolikoj torbici.
- Mogla bi se slobodno baviti ovim.- rekao sam kradljivici koja me nakon toga polako pusti. U trenu mi se pojavi cijeli film u kojem bi mi vratila sve što sam ja njoj priredio te večeri, a vjerujem kako bih se na kraju pokajao. Imala je nekoliko aduta koji bi tek na duge staze sigurno pobijedili. Svladao sam izazov sa lakoćom, i kao da mi je proniknula misli, a vjerujem kako i je, napokon mi pusti ruku.
- Dobro onda. Hvala ti...Vidjeti ćemo se opet.- i nestane u mraku koji nas je okruživao puno bržim trkom nego kad je bježala.
Okrenuo sam se staroj jer mi se sa nestajanjem crvene vjetrovke vratila ljutnja. Krenuo sam prema staroj koja se ukočila.
- Znate li vi koga ste nagradili?- upitam ljutim glasom.
- Pa vratila mi je torbu.- rekla je stara pogledavajući me čkiljavo kroz dna od boce koja je nosila na nosu.
- I ukrala vam je.... Mislim kako je jako glupo nagrađivati kradljivce.- rekao sam to povišenim tonom ne razmišljajući o efektu.
- Pa onda i vama trebam dati para za nagradu.- odgovori mi stara i ja se osjetim kao jedan totalni idiot. Stara se mašila novčanika i već vadila lovu...
- Ne treba meni lova.- okrenem se staroj koja je krenula prema meni noseći stotku koliko je dala i kradljivici. Okrenuo sam se od stare koja je opet blagosiljala svoje dokumente, a ja sam razmišljao o tome što ja to u stvari radim. Zašto? Moram priznati kako mi je smisao potpuno izmakao. Možda sam sve uradio krivo. Čuo sam za lopovsku čast, za sve one koji se nisu u stanju za sebe brinuti, za idiote, i za glupane koji cijeli svijet vide na drugačiji način, poput mene. U stvari ne želim se nazvati glupanom, prije naivcem.
Odlazeći sa mjesta događanja osjetim žaljenje. Bilo mi je žao toga što imam kolotečinu u koju se vraćam, što se onaj impuls koji sam osjetio kada sam potrčao nije produžio i nisam pokušao upoznati i dio svijeta iza zastora koji ne vidimo svakodnevno, možda i zato što i sam nisam prevaren na neki drugi način. Istovremeno sam prvi put počeo misliti o strahu koji se u razložnim razmišljanjima pojavio, o tome da tom svijetu ne pripadam, i da bi i sa tako “bezopasnom osobom” vrlo vjerojatno izgorio poput svijeće ako bih se opustio. Stvar izbora. Plamen i leptir. Fascinacija nečim tako vitalnim kao što je bezakonje, opasnost, strah, puno andrenalina u krvi. Napokon spoznam razlog zašto puno ljudi u duši traži nekakav rat, ili zamjenu za rat.
Post je objavljen 10.10.2005. u 18:41 sati.