Pismo br. 19
Predmet: Ovo nije pismo podrške Zakona o medicinskoj potpomognutoj oplodnji
Poštovani,
evo nažalost i ja Vam se obraćam kao žena koja unatoč silnoj želji sa svojim suprugom ne ostvarujem trudnoću dvije godine.
Ja se neću osvrtati na medicinske aspekte ovog Zakona, neću ni ulaziti u analizu što ti postupci znače za tijelo i organizam jedne žene koja bi uistinu sve dala samo da bude majka, niti da je to izravan napad na naša reproduktivna prava.
Neću, jer znam da su Vam to već pisali, a da i Vi kao čovjek iz medicinske struke to već znate.
Samo ću Vam kratko istaknuti da mene kao vjernicu koja aktivno upražnjava svoju vjeru, nisu dotakli Vaše argumenti "život se štiti od začeća" te iz tog razloga nije moguće oplodnja više jajnih stanica te zamrzavanje zametaka.
Dopustili ste da Vaš osobni stav i trenutni politički položaj utječe na živote mnogih parova u Hrvatskoj.
Ako je medicina toliko napredovala, iako me u ovom aspektu silno razočarava jer ne otkriva sve uzroke naše neplodnosti, da na taj način pomogne paru da ostvari želju za potomstvo, onda se treba služiti svim raspoloživim sredstvima kako bi se parovima pomoglo, a ne da se Zakon ispriječi u ostvarenju tako bitnog cilja. Odluku o načinu liječenja treba prepustiti paru- žele li sjediti godinama kod kuće i ne poduzimati ništa po tom pitanju te čekati da se čudo ipak desi ili potražiti pomoć medicine.
Ovaj Zakon ograničava slobodu izbora i daje polovična rješenja koja ne zadovoljavaju nikoga- nas parove u želji za potomstvom se koči da koristimo sve metode, koje su u našim bolnicama prije ovog Zakona i korištene, a i koje se koriste diljem svijeta, a i Vi se igrate Boga, a to niste te odlučujete kako će i na koji način pojedinac ostvariti potomstvo.
Smatram da na ovom polju treba postojati zakonska regulativa, ali takva koja će građane RH izjednačiti s drugim građanima Europe, a ne ih postavljati u položaj građana drugog reda.
Ovdje ne mislim samo na zamrzavanje zametaka već i na propisana pravna i psihološka savjetovališta koja vrijeđaju svaku razumnu inteligenciju.
Zaključak je da bi trebali prepustiti samim parovima kako će pristupiti svom problemu u duhu svojih uvjerenja i vjere, a država je ta koja treba osigurati najbolju moguću medicinsku i socijalnu podršku za ostvarenje potomstva. Nažalost, vi svoj dio posla niste obavili.
I da, mi se isto spremamo u Sloveniju!
Pozdrav!
Pismo br. 18
Poštovani gospodine Milinoviću,
u ovom današnjem surovom i ružnom svijetu gdje svak vodi svoju politiku i smatra da je u pravu, gdje svak postavlja svoje granice ne mareći za druge ljude koji imaju srce i kojima je pomoć najpotrebnija....Poznavajući mnogo srcu dragih i prekrasnih djevojaka koje pokušavaju na svaki mogući način doći do svog cilja – bebice, uhvatila me potreba da napišem par riječi potpore za cure/žene kojima je teško, za cure/žene koje vaš novi zakon dovodi do ludila....
Sva sreća, nisam na svojoj koži osjetila tu nemoć prilikom pokušaja dobivanja bebice, razočaravajuće nade za svakim tračkom svijetlosti koje te cure/žene nose u sebi....
Buduća sam majka koja uživa u svojoj trudnoći, koja svakim danom osluškuje svoje tijelo i veseli se sretnom danu kada će ugledati okice svog djeteta,.....
I kao svaki moralan, human, osjećajan čovjek želim i molim dragog Boga da to omogući svim ostalim curama/ženama koje se trude u pokušajima dobivanja bebe... Želim da dobiju svoj tračak sunca u današnjem tmurnom i surovom svijetu....
Smatram da NITKO, ali baš NITKO nema pravo uskraćivati svim tim prekrasnim ženama i parovima da dobiju svoje dijete, a pogotovo ne vi gospodine Milinoviću...
Ovo pismo pišem najviše iz razloga jer je ovo tema koja se tiče svih nas državljana Hrvatske, jer ni ja a ni nitko drugi ne zna hoću li biti primorana ja ili netko od mojih bližnjih i dragih ljudi ovisiti o MPO... I budite sigurni da ostane li ovaj važeći zakon na snazi, neću razmišljati nego ću kao i svaki normalan čovjek grcati i napraviti pravac prema državi koja će mi to i omogućiti... bez obzira na uvjete koji se postavljaju ......
Svaki čovjek se može mijenjati i učiti iz svojih pogrešaka, stoga Vas osobno molim da promijenite zakon, da pokažete da ste čovjek koji imate srce i čovjek kojemu je stalo do toga da Hrvatska raste i da njeni državljani budu sretni u svojoj okolini...
Molim vas još jednom da uvažite želje svih žena i parova i da nam omogućite da ostvarimo svoj cilj unutar granica države Hrvatske......
U nadi povoljnog rješenja unaprijed Vam se i od srca zahvaljujem.
Nikolina
Pismo br. 17
Poštovani ministre Milinoviću,
Mi smo jedan od onih parova koji idu na postupke medicinski potpomognute oplodnje. Iza nas su dva neuspješna postupka, dvije jako bolne punkcije, hrpetina hormona, injekcija, hodanja po bolnicama i laboratorijima, 2 embriotransfera, nijedna zamrznuta oplođena stanica, bolovanja, dugi tjedni čekanja vijesti o pozitivnoj beti i teška istina da do trudnoće nije došlo.
I sada, kada imamo ovaj restriktivan Zakon, koji je po Vama odličan, pitam Vas otkud Vam pravo da određujete koje će se 3 stanice od ostalih dobivenih stanica oploditi?????
Otkud Vam pravo da se igrate Boga, da nam krojite sudbinu, da određujete da li smo podobni roditelji??? Otkuda Vam pravo, ministre, da nas, parove koji idemo u postupke medicinski potpomognute oplodnje, tretirate kao građane drugog reda???? I zašto mislite da je demokracija Vaš čin diskriminiranja nas parova, čija je jedina želja da postanemo roditelji????
Već sam Vam ranije pisala, vjerojatno se to pismo izgubilo kao i mnoga druga poslana na Vašu adresu. I mi bismo rado ostvarili svoje osnovno pravo na roditeljstvo u svojoj državi. Vi i Vaš Zakon natjerali ste nas u Sloveniju, Češku, Austriju. A ako nemamo novaca da odemo u inozemstvo, da li to onda znači da nismo ni podobni da budemo roditelji? Ako ne dignemo kredit od nekoliko tisuća eura za postupak, da li to znači da ne želimo tu svoju buduću djecu?
Ministre, trebali biste nam pomagati, a ne odmagati…
Ionako je dovoljno teška činjenica da se borimo protiv neplodnosti. Kada konačno nakon svega dobijemo više od 3 stanice, slijedi taj hladni tuš da se ne smiju oploditi, da se smiju samo zamrznuti. A ako ne prežive odmrzavanje ? Što onda, ministre ? Neka se strpimo novih 6 mjeseci pa da krenemo u novu stimulaciju ? I što ako se ponovi opet ista priča ?
Nemam malo godina i nemam više vremena napretek da bih sebi svake godine davala još 6 mjeseci za novi pokušaj. Novaca za postupak u inozemstvu nemamo. Zar mi nismo isto tako zaslužili biti roditelji ? I tko ste Vi da odlučujete o tome ? Zašto nas stigmatizirate, zašto se prema nama odnosite kao da smo nedovoljno podobni da dobijemo dijete ?
Ne znate kako je biti u postupku. Ne znate kako je davati si injekcije hormona svaki dan, kako je čekati u klinikama na pregled, na punkciju, na vijesti da li stanica ima. Ne znate kako je biti na punkciji bez anestezije niti znate kako sporo teku minute kada čekate vijesti da li uopće imate stanica. Niste Vi taj koji će nas tješiti kada ni nakon svega toga stanica nema… Ne znate kako je toliko izbivati s posla, čekati nalaze bete, suočavati se u laboratoriju sa onim sažalnim pogledom sestre koja Vam kaže da ni ovaj put niste uspjeli.. Više sreće drugi put ?
I ne znate kako je biti jedan od onih parova za koje sažalno kažu : To su oni koji ne mogu imati djecu. Niti ćete ikada saznati kako je izbjegavati dječje rođendane jer ste jedini tamo bez djece…
Neće Vas radi toga nikada morati tješiti roditelji i prijatelji. Nećete se morati psihički opravljati od gubitka, od neuspješnog postupka. Ništa Vi to ne znate…
Ako već niste shvatili, dragi ministre, ovo nije pismo podrške Vašem restriktivnom i apsurdnom Zakonu. Ovo je još jedna sudbina para koji želi dobiti dijete.
Zašto nam Vi to uporno želite uskratiti??
Pozdrav,
obitelj B.
Pismo br. 16
Pismo buduće mame!
Poštovani, ja na svojoj koži nisam osjetila problem zatrudnjivanja, evo trudna sam 4 mjeseca i uživam u svakom danu maštajući o svojoj bebici, mazeći trbuh gledajući kako raste, osjećam leptiriće u njemu i išćekujem ultrazvuke i jako se veselim. Postavljam si pitanje tko je ta osoba koja može i smije uskratiti te osjećaje, tko je ta osoba koja smije oduzeti majčinstvo djevojkama koje o tome sanjaju. Gospodine Milinoviću, to niste vi, a ni nitko na ovome svijetu!!! Djevojke odlaze u inozemstvo u Sloveniju po svoje bebice... plaću i mole da im se omogući sve to i u Hrvatskoj. Jednostavno je nevjerojatno i nedopustivo da postoji takav zakon!
Poznam mnogo djevojaka koje bi sve dale za bebicu, koje ulaze u razne postupke potpomognute oplodnje, strepe i čekaju da prođe ciklus i da ugledaju svoje plusiće na testu, da izvade betu i da napokon bude velika. Onda se desi da nije uspjelo i što onda, opet u Sloveniju! Te djevojke ne pokušavaju mjesec - dva dobiti bebu, te djevojke pokušavaju to godinama!
Koliko žena ima u saboru, vladi, novinama.... neka i one dignu glas, mislim što bi one napravile da im je netko oduzeo majčinstvo. A vi očevi zamislite da vam je netko oduzeo dječicu, da ju nikada niste imali zato što niste imali novaca ili ste morali dizati kredite da bi dobili svoje anđele. Razmislite malo o tome! Krenite od sebe!!!!!
Nikada ne znam kome će zatrebati potpomognuta oplodnja, a vi koji ovo čitate, znate li vi možda, odgovor je uvijek isti NE ZNATE!!!! Zato ukinite ovaj glupi zakon i dopustite svakoj ženi da bude mama i svakom muškarcu da postane tata!!!
Pismo br. 15
Poštovani,
Podižem svoj glas PROTIV trenutnog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji! Kažem trenutnog jer vjerujem da će se uspjeti promijeniti i urazumiti.
Roditelji pokušavamo postati već 2,5 godine. U studenom 2009. prosla sam svoj prvi stimulirani Ivf postupak koji je bio - neuspješan.
Jako teško, BOLNO, uz ogromnu opasnost od hiperstimulacije ( koja se i dogodila ) izvađeno je 9 jajnih stanica... 6 je bačeno! Da samo znate kako boli svaka pojedina punkcija stanicu po stanicu!!! A mene su punktirali oko 20ak puta,a konačni ishod je bio 9 jajnih stanica...
Uz mnogo nade, htjenja, želje i molitve nažalost naše se mrvice nisu primile.
Da je dozvoljeno zamrzavanje sada bi imala mogućnost probati još barem jednom zatrudnjeti, a izbjeći onu fizičku i psihičku BOL, silne promjene u tijelu,općenito - patnju,a ponajviše vrijeme koje nam je svima najvažnije...
NE želim razviti karcinom jajnika jer mu je rizik povećan nakon stimulacije za 30% ( a imam ga u obitelji ) ! A morati ću se stimulirati SVAKI PUT, po ovom sramotnom Zakonu!!!
Iz tog razloga vjerojatno ćemo i mi potražiti liječenje izvan Hrvatske, ali nam trenutno materijalna situacija ne dopušta... Ne iz razloga što nismo uspjeli u Hrvatskoj ( doktori su ovdje super, ali Zakon NIJE ) već zato jer bi htjela da mi se oplode SVE moje dobivene jajne stanice!!!
Trenutno su vani veće šanse za uspjeh!
Zato, promijenimo Zakon, dajmo nam veće šanse, proradimo na natalitetu!
Jedina mi je želja konačno nositi malo srčeko ispod svoga i doznati kako je to napokon biti MAJKA!
Pismo br. 14
Postovani ministre Milinovicu ,
Nismo od onih parova koji odlaze u inozemstvo, da bi dobili ono sto najvise zele, svoje dijete.
Mi smo par, koji bas zbog vaseg zakona ostaje u inozemstvu...ali opet se nadamo,
ne zadugo...
Mi smo par,koji je u ranim 30-tim, pun etuzijazma,planirao povratak u svoju domovinu,
i uspijeli smo. I, onda jedan dan saznajemo da postat roditelji nemozemo prirodno...sok,nevjerica...ali
sta je tu je,idemo dalje. Idemo doli u postupak MPO. Ali ,onda dolazi jos jedan sok,vas famozni zakon...ostali
smo ovdje,ne iz hira,nego zbog zelje da i mi postanemo roditelji, da nas netko zove tata i mama...
Mozda se sad vi pitate,zasto pisem,kad se to ne odnosi na nas. Pisem,jer sam ogorcena,jer mi je zao parova (a zanam
ih jako punio ) koji upravo zbog vas, prolaze kroz raznorazna savjetovalista i svakodnevno
nailaze na raznorazne prepreke... cekanja po bolnica,nedostatak lijekova, itd.
Pitam se,da li vam je poznat onaj osjecaj kad zagrlite svoje dijete i cijeli svijet je vas.
I , nemogu vas razumijeti,kako vi ministre Milinovicu nakon dana ispunjena lazima i
ismijavanjem ljudi kojima je za srecu potrebno tako malo, kako vi mozete svojoj dijeci pogledat u oci ?
I ,da, ovo pismo nije podrska vama,ovo je pismo podrska svim parovima koji se bore
da postanu roditelji, a vi im to onemogucujete.
S postovanjem,
Buduci roditelji !
Pismo br. 13
Ministre Milinoviću,
Jedna sam od žena koja imaju sreću prirodno zatrudnjeti, ali ne mogu se ne obazirati na sve parove oko mene koji to ne mogu. Ne mogu zatvoriti oči pred svim problemima koje im je Vaš zakon priuštio.
Gospodine Milinoviću, kad Vas gledam na televiziji ostavljate dojam kao da nikada niste završili medicinu, a kamoli specijalizirali ginekologiju. Ono što Vi govorite nema veze sa zdravom pameti, svaka iole obrazovana osoba shvaća koliko je novi zakon nazadan i koliko smanjuje šanse parovima u njihovoj borbi za toliko željenim potomstvom.
Još jedna stvar me zanima, koliko ste, ministre Milinoviću, napravili pobačaja prije nego ste počeli ganjati političku karijeru?
Za kraj da se zna ovo pismo je pismo podrške NJIMA u NJIHOVOJ borbi za djetetom; ovo pismo je pismo podrške svim roditeljima koji su prisiljeni dizati kredite i po svoju sreću ići u inozemstvo.
Uz želju da konačno progledate, lijep pozdrav!
Danica
Pismo br. 12
Ministre Milinoviću,
Ja i moj suprug obraćamo vam se ovim pismom jer ste vi od nas to tražili. Uostalom, i da niste mislimo da je krajnje vrijeme da vam se neke stvari objasne jer ih vi očigledno niste u stanju shvatiti.
Vama naime nije jasno oko čega se diže toliko halabuke i diskusije kada se u Sloveniji liječi 3 do 4 para iz Hrvatske. Nije vam jasno u čemu je problem sa VAŠIM zakonom i koje nelagodnosti i patnje on svakodnevno uzrokuje nama, normalnim ljudima pored kojih svaki dan niti ne znajući, prolazite.
Možda vam nije jasno kako to da vam mi, neplodni parovi ne vjerujemo i zašto buljimo u tv ekrane širom otvorenih usta sa ogromnom nedoumicom na licu dok vaša pojava izgovara enormnu količinu nebuloznih izjava?!
Nije vam jasno kako se po novinama piše da su na vašu adresu poslane stotine razglednica iz Maribora, Ljubljane, Postojne, Beća i drugih gradova kad ste vi dobili samo 3-4?! I još vam nije jasno zašto svi ti neki ljudi idu u inozemstvo po svoju nerođenu djecu i tako ostavljaju ili da kažem bacaju svoje novce kada im je sve to dozvoljeno i u njihovoj državi?!
Sve su to za vas nevjerojatne enigme!!!
Ministre Milinoviću, evo mi ćemo se potruditi i pokušati vam objasniti.
Da, imate pravo, u Sloveniji se liječe 3-4 para iz Hrvatske. Zaboravili ste ministre dodati mjernu jedinicu, a to je po 3-4 PARA PO KLINIČKOM CENTRU DNEVNO! To je mjerna jedinica i stvarni broj ljudi koji do najdragocjenijeg životnog dara pokušavaju doći potpomognutom oplodnjom. Ako mislite da pretjerujemo, dati ćemo vam informaciju da smo u veljači ove godine bili na prvim konzultacijama u Mariboru, bili smo predzadnji par, čekali smo 2 sata i svih 6 parova koji su bili prije nas bili su iz Hrvatske. Svi su došli dogovoriti termin. Nitko od njih ministre, nije došao na izlet.
Idemo dalje na probleme koje nam vaš zakon svakodnevno donosi. Ovdje moramo malo pojasniti našu situaciju. Ja imam 31. godinu, suprug 26. Samnom je sve u najboljem redu, potpuno zdrava osoba, i fizički i psihički (dokazano na psihološkom savjetovanju). Kod supruga dijagnoza teška oligoasthenoterathospermia nastala kao posljedica prekasno izvršene operacije spuštanja testisa.
Obzirom na dijagnozu, jedina mogućnost začeća je metoda mikroinjekcije. Kako je kod supruga problem mislili smo kako će sve biti lako i kako ćemo uspjeti kod prvog postupka. Međutim onda saznajemo za odredbe vašeg zakona i kako sve nije tako jednostavno kako smo mi željeli da bude. Shvaćamo kako ću ja morati proći kroz nebrojene postupke hormonskih stimulacija klomifenom kako bi se dobilo maksimalno 3 jajne stanica jer ih se više prema odredbama vašeg zakona, ne smije oploditi! Doktor ne želi jaču stimulaciju jer smatra da .
Ja i suprug morati ćemo sigurno proći kroz nekoliko postupaka jer bez obzira na kvalitetu jajnih stanica imamo slabu vjerojatnost da će biolog uspjeti odabrati kvalitetan spermij jer ih jednostavno nema. To će dovesti do nekvalitetnih zametaka i šanse za trudnoću biti će minimalne.
Nemojmo zaboraviti da nakon svake stimulacije slijedi PUNKCIJA! Ministre Milinoviću, voljela bi da jednom iskusite taj osjećaj, tu bol i strah.
Voljela bi da jednom sjedite sa glavom u rukama i sa puno muke, gorčine i straha se pitate kako će to vaše dijete podnijeti, kao što se to pitaju moji roditelji i roditelji moga supruga!
Vi sigurno znate kako se svakom punkcijom drastično povećava mogućnost razvitka raka jajnika tako da se logično nameće upitnik - Da li je vama u interesu od zdrave osobe stvoriti bolesnu? Prema odredbama vašeg zakona, mi ne možemo ništa drugo zaključiti nego da je tako.
Zaboravili smo navesti još 2-3 folikulometrije prije same punkcije.
Dva dana nakon punkcije ide se na transfer i onda slijedi nadanje i iščekivanje.
U svemu navedenom leži razlog našeg odlaska u Maribor. Ne želimo i ne možemo svaka 3-4 mjeseca prolaziti kroz pakao stimulacije i strahovito stresne i bolne punkcije. Ne želimo i ne možemo svaka 3-4 mjeseca 5 dana od 12 izostajati sa posla.
Ne želimo i nemamo snage dovesti se u situaciju da imamo više od 3 jajne stanice te da se neke od njih jednostavno moraju baciti jer se ne smiju oploditi, a neće ih niti zamrznuti jer je to neprokušana metoda.
Ne želimo rizik višeplodne trudnoće jer moramo napraviti transfer sva tri zametka jer ako ga ne napravimo, zametci će se UNIŠTITI!
Ministre Milinoviću, mi to ne želimo i nemamo ni snage ni srca ni živaca za to!
Ovim zakonom nisu pogođeni samo parovi koji imaju dijagnozu neplodnosti. Ne broje se ministre ljudi dva po dva. Pogođene su cjelokupne njihove obitelji, njihovi roditelji, njihova braća i sestre sa svojim ženama i muževima i djecom koja s dječjom nestrpljivošću iščekuju svoje rođake i nebrojeno prijatelja kojima se usudimo reći za naš problem.
Procedura za nas u Mariboru je slijedeća:
Stimulacija - jača nego kod nas s ciljem dobivanja što većeg broja jajnih stanica što ne bi trebao biti problem.
Folikulometrije - samo prvi put česte 2-3, ostali pokušaji 1, u rijetkim slučajevima 2.
Punkcije - nema množine!! Punkcija je jedna s vjerojatnosti dobivanja puno jajnih stanica
Oplodnja - ne tri, već sve jajne stanice koje zadovoljavaju kvalitetom.
Transfer - sloboda da se napravi transfer jednog zametka i tako se smanji mogućnost rizičnijih višeplodnih trudnoća, a ostali zametci se zamrznu za naredne transfere.
Iščekivanje.
U slučaju neuspjeha nije potrebno prolaziti ponovo kroz cijelu ovu agoniju već samo doći u određenom, povoljnom trenutku po slijedeći zamrznuti zametak.
Nema stimulacije, nema punkcije, nema boli.
Koliko je cijena ministre da nas se tretira kao ljude? Za one koji razumiju brojke, a ne razumiju naš problem je 25.000,00 kuna.
Za nas koji svaku noć sanjamo svoju nerođenu djecu, neprocjenjivo!!
Da vam bude jasno, ministre:
U Maribor na postupak odlazimo jer nam pružaju manje bolan i manje stresan te više vjerojatan način ostvarenja toliko željene trudnoće. U Maribor na postupak odlazimo jer nas njihovi doktori ne gledaju bespomoćno kao naši kojima ste kretenskim odredbama zakona o MPO svezali ruke.
U Maribor na postupak odlazimo jer ne osjećamo da gubimo dostojanstvo, ne osjećamo se kao bolesni, stigmatizirani ljudi kojima iz tko zna kakvih razloga nije dato da imaju djecu te ih se svi drugi kojima je to dato trebaju dobro čuvati jer je možda zarazno!!
U Maribor na postupak odlazimo jer nas ne stavljaju u čekaonu u kojoj su žene koje su iz raznih razloga čekaju abortus.
I konačno u Maribor na postupak odlazimo u listopadu ove godine!!!!!
Ne brinite ministre, poslati ćemo vam razglednicu!
Mogli bi vam još mnogo toga napisati. Mogli bi napisati koliko smo puta prošli 120 kilometara do nama najbliže klinike u Hrvatskoj puni nade i iščekivanja, a vraćali se tih istih 120 kilometara za doma i plakali, plakali, plakali. Koliko puta smo na pitanje šta čekamo da nemamo djecu sa smiješkom na licu i grčem u želucu odgovarali da će doći vrijeme. Koliko puta su nam poznanici kidali živce sa teorijom da se trebamo opustiti pa će i djeca doći.
Mogli bi vam ministre još napisati koliko smo sreli ljudi iz našeg grada koje poznajemo godinama i imaju isti problem kao mi, ali nisu imali hrabrosti ni snage o tome pričati.
Mogli bi ministre svašta, ali na kraju ćemo vam još samo napisati crno na bijelo da ne bi došlo do zabune:
Ministre Milinoviću, OVO PISMO NIJE PISANO KAO POTPORA VAŠEM NEBULOZNOM ZAKONU!!
Ovo pismo napisano je kao velika kritika vama, vašem radu i svemu što vi predstavljate!
Ovo pismo napisano je kao velika kritika vašoj stranci i svima koji su za ovaj zakon dignuli ruku!
Nadamo se da smo vam bar malo pojasnili situaciju u kojoj se nalazimo.
I ako ne dobijemo od vas nikakav odgovor na ovo pismo shvatiti ćemo to kao nedostatak vremena radi apsolutne posvećenosti promjeni Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji.
Sigurno budući presretni roditelji,
Marijan i Marina
Pismo br. 11
Poštovani gospodine Milinoviću!
Pišem Vam kao žena koja je imala tu sreću u životu da je zatrudnjela prirodnim putem i koja će, uz Božju pomoć, za koji tjedan grliti svog prvog sina. Od 18. tjedna trudnoće mirujem i strepim nad tim malim bićem, ne spavam noćima i osluškujem svoje tijelo nebi li otkrila da nešto opet kreće po zlu. Ali svu tu strepnju i strah nikad nebih dala jer znam da na kraju stiže nagrada. Najljepša, najveća i najbogatija nagrada koju čovjek može dobiti!
Jeste li svjesni kolikim ženama uskraćujete to pravo na nagradu? Jeste li ikad razgovarali sa svojom suprugom o Vašem zakonu i što Vam je ona rekla na njega? Ne mogu se pomiriti s činjenicom da bi ijedna majka, a Vaša supruga to jest, mogla opravdati čin da se nekome tko samo nema tu sreću da zanese prirodnim putem, uskrati ili oteža pravo na majčinstvo...
Ružno je, nemoralno i neetično pa čak bih rekla i zlobno, da se smijete dok pričate o parovima koji idu u inozemstvo potražiti pomoć. Velika većina tih parova, možda i svi, izdvajaju, gospodine Milinoviću, od svojih primanja svaki mjesec novac u državni proračun da bi Vi imali za plaću, za vozača, za reprezentacije... ali i da bi oni dobili adekvatnu zdravstvenu skrb kad im zatreba. Mislite da oni idu u inozemstvo jer ne znaju kud s novcem u današnje vrijeme? Mislite da put nije stres? Mislite da je lakše se sporazumjeti na stranom nego na materinjem jeziku? I sama radim posao na kojem odlučujem o sudbinama drugih ljudi i oni su za mene spisi, još jedan slučaj koji sam stavila ad acta i za koji ću bit nagrađena jer sam ga riješila... I zato, Bog mi je svjedok, da sam Vas pokušala čak i razumjeti, ali oprostite, nije mi uspjelo. Nebih nikad mogla učiniti to što ste Vi učinili mnogima!
Uistinu se nadam da Vaša taština nije toliko velika da nebi mogli reći : 'Pogriješio sam.' i da ćete učiniti sve da pomognete svim ženama koje žele biti majke. Jer, gospodine Milinoviću, mi smo stvorene da bi bile majke!!!
Pismo br. 10
Poštovani gospodine ministre,
OVO JE PISMO PODRŠKE!
Da, pismo podrške.... ali ne Vama, gospodine ministre. Ne Vama, nego svim mojim suborkama, svim krasnim djevojkama i ženama koje su toliko propatile, samo za jedan cilj.
Moja priča, gospodine ministre, je otprilike slična kao i stotine priča za koje sam sigurna da ste primili ovih dana. Priča o dvije i pol godine injekcija, hormona, punkcija i teških psihičkih stanja u iščekivanju testiranja, vađenja krvi... i straha od razočaranja.... i stotina minusa na testovima i nekako jedva pozitivnih beta HCG-a pa spontanih pobačaja.... priča beskonačnih frustracija, pa ponovnog dizanja na noge i uvijek nekih novih nadanja.... tako da priču neću ponavljati, između ostaloga zato jer sam sigurna da ove e-mailove ne čitate jer Vas naše sudbine ne zanimaju, iako ste ih dobili „samo nekoliko“. Pa ni niste razumjeli da ustvari niste dobili nikakvu podršku...
Ja ću Vam postaviti samo nekoliko pitanja.
Otkud Vam pravo da se igrate Boga? Otkud Vam pravo da odlučujete o mojem životu? Nije li Vas strah Boga? Nije li nam Bog podario suvremenu medicinu upravo zato da se njome koristimo i pomažemo?
Jeste li Vi, dragi ministre, bez grijeha, da nas tako gađate kamenjem?
Gospodine ministre, sve se u životu vraća... politika je kurva, a kad Vas jednog dana sažvače i odbaci, sjetit ćete nas se...
U međuvremenu, budite i dalje najbolji mogući promotor bolnice u Mariboru, uništavanjem našeg zdravstva i naših MPO stručnjaka, koji su ovim Vašim zakonom onemogućeni u obavljanju svog posla kojeg vjerujem da itekako dobro znaju i sigurno nisu lošiji ni od Maribora i Ljubljane, ni od Praga i Beča.
Ja sam, gospodine ministre, spremna ići ne u Sloveniju, nego na kraj svijeta, samo da jednog dana u rukama držim svoje djetešce... za to živim.
Pozdravlja Vas buduća mama iz Zagreba
Pismo br. 9
Ministre Milinoviću,
jedna sam od sretnica koja će kroz mjesec dana postati majkom. Kad vidim kolike probleme prolaze meni bliske osobe da bi ostvarili isto to, ne mogu a da ne reagiram ovim pismom.
Radi se ne o mjesecima, nego o godinama iščekivanja, patnje i razočaranja. Čekanje na postupke mjesecima, neuspjeli pokušaji, loše reakcije na lijekove, depresija i ponovno negativni rezultati.
Lako je očekivati od prosječnih Hrvata da imaju bar dvoje , troje djece, da potaknu prirodni prirast. Učinite da i oni Hrvati koji su nažalost van prosjeka čuju plač vlastitog djeteta.
Budući da prosječan Hrvat ima stambeni kredit, primanja srezana recesijom i strepi nad radnim mjestom, iluzije o postupku van lijepe naše su ipak samo iluzije. Stoga razmislite o promjeni zakona, jer to bi bilo ljudski.
Iva, Zadar
Pismo br. 8
E pa, dragi ministre i prateći bandu, da vas ne davim statistikama i brojkama koje i sami znate, a ne želite ih priznati naglas, jednostavno ću vam ispričati svoju pričicu.
Imam punih 27 godina u kojih sam završila srednju školu, stručno usavršavanje i fakultet, našla divnog dečka.
Odlučili smo početi živjeti zajedno i kome god da smo priopćili vijest svi su odreda pitali jesam li trudna. To me onda nije diralo.
Zatim smo nakon godinu dana zajedničkog života odlučili napraviti svadbu (eto tako, da usrećimo roditelje, i da jednom u životu obučem vjenčanicu) i kome god smo priopćili vijest svi su odreda pitali jesam li trudna. Još uvijek me to nije diralo.
Onda je prošla i svadba (i bila je stvarno vrhunska), prošao i „medeni mjesec“, prošle i svakojake prigode i gdje god da sam se pojavila, svi su odreda pitali jesam li sada konačno trudna. E, sad me već počelo to dirati.
Zašto? Zato jer sam i ja sada već željela biti trudna. Zato jer sam saznala da imam „neki oblik PCOS-a“ i mjesecima sam hodočastila bolnice i klinike i širila noge pred desecima ginekologa koji bi mi davali različite dijagnoze i savjete, a sve objedinjene pod famoznom šifrom N97.
Išli smo redom, kako treba, pa smo prvo pokušali godinu dana prirodno. Nije išlo. Onda smo 5 ciklusa stimulirali ovulaciju i tempirali odnose. Nije uspjelo. Onda se uslijed sveg stresa i jada i muke mužu pogoršao nalaz, pa smo konačno dobili ulaznicu za MPO.
Odradili smo jednu inseminaciju, završilo je tužno u 6. tjednu trudnoće.
Odradili smo drugu i nije se dogodilo ništa.
Onda su došli godišnji odmori (a tko je vidio za vrijeme godišnjih djecu radit?!), pa smo se malo odmorili i prikupljali hrabrost za jesen i nadolazeći IVF.
E onda ste se desili vi, ministre i prateća ekipo, i sve je krenulo nizbrdo.
Sljedeća dva ciklusa su me u bolnici odbili riječima „Žao mi je, ne radimo niti inseminacije niti bilo što drugo, jer neznamo što smijemo raditi. Nazovite iza 15-og onda ćemo valjda više znati.“
Iza 15-og i dalje nisu više znali, a novca za druge opcije više nije bilo, a ja sam tonula dublje i dublje do samog dna….
Vjerojatno bi psihičke posljedice bile puno veće da se nisam zaposlila (naravno ne u svojoj struci za što sam se školovala ; ) jer se to u mojoj Hrvatskoj ne dešava, isto kao ni MPO) i svoj privatni život stavila na „čekanje“ u nadi da će se kroz par mjeseci uvidjeti katastrofalne posljedice vašeg zakona.
Kako se to još nije desilo, a ovih dana je izašlo sunce i puno beba se voza u kolicima, moja želja je veća nego ikada (valjda i onaj famozni biološki sat već otkucava), pa sam odlučila skupiti svu volju i hrabrost koju do početka naše borbe nisam ni znala da imam, da se počnem boriti sa vjetrenjačama i pokušam svome predivnom mužu ostvariti jedinu želju, a to je da postane tata dok još ima snage naučit sina igrati nogomet.
Lijep pozdrav,
Nolina
P.S. bez brige, javit ću vam sretan završetak naše priče (pa makar i iz Slovenije) : )
Pismo br. 7
Ministre Milinović
U ovome pismu dotaknut ću se 2 problema koje je Vaš vrli zakon prouzročio u životu mene i mog životnog partnera.
Prvo, imamo 35 i 37 godina, zatrudnjeti pokušavamo već skoro 3 godine. Na žalost kada smo počeli obilaziti doktore i tražiti razlog nezatrudnjivanja, počelo je izglasavanje Vašeg zakona i naš se život višestruko zakomplicirao. Naime, sve pretrage su pokazale da ne postoji objektivni razlog zbog kojeg do začeća ne dolazi i dobili smo dijagnozu "idiopatska nepolodnost". U rujnu 2009. su nam rekli da ćemo u siječnju 2010. ići na postupak inseminacije. Zašto 4 mjeseca pauze, pitate? Zato što u to doba nitko nije znao što bi i kako po novom zakonu, iako ste vi uredno u medijima tvrdili da sve funkcionira normalno.
U prosincu 2009. smo krenuli skupljati potrebnu papirologiju. Ta papirologija je priča za sebe.
Ne postoje riječi koje bi opisale kako smo se jadno i poniženo osjećali dok smo kod javnog bilježnika dokazivali našu nevjenčanu zajednicu (zar vi stvarno smatrate da je nečiji jednomjesečni brak vrijedniji od naše skladne osmogodišnje veze?). Pravno «savjetovanje» je smijurija koja je trajala 5 minuta, ali smo zato s posla izostali cijelo jutro. A onda dolazimo do psihološkog savjetovanja koje je bilo sve samo ne savjetovanje (naravno i zbog toga smo izostali s posla). Ministre možete li nam objasniti zbog čega smo nas dvoje morali odraditi sat vremena psihološkog testiranja, kao da je želja za vlastitim djetetom teška zarazna bolest. Tužno, jako tužno i ponižavajuće. Ali želja za djetetom je sve to učinila prolaznim i odradili smo sve što ste tražili od nas.
U ovom trenutku su iza nas dvije bezuspješne inseminacije i doktor je odlučio da dalje idemo s IVF-om. Znate kada? Tek u rujnu 2010. Opet pitate, zašto tolika pauza? Nema novaca za lijekove i doktori rade listu čekanja. Da, surova stvarnost hrvatskih neplodnih parova koji godinama uplaćuju sredstva u zdravstveno osiguranje.
I tu dolazimo do drugog problema.
Do rujna 2010. ja ću već imati dobrano 36 godina. Vi kao ginekolog bi dobro trebali znati da u mojim godinama svako odgađanje smanjuje šanse za uspješnost postupaka. Po Vašem zakonu, meni će se nakon, nimalo simpatične, stimulacije birat jajne stanice za oplodnju. Znači neki biolog će se malo poigrat prirode i odabrati stanice za oplodnju. Tko meni garantira da će on izabrat najbolje stanice za oplodnju i da će se te stanice uopće oplodit? Nitko, na žalost, a najmanje vi misnistre. O zamrznutim jajnim stanicama neću uopće ni počinjat, jer svatko, iole internetski pismen, će za 5 minuta reć da je to smiješno. Da ni ne spominjem da doktori to izbjegavaju i radit, jer je skupo i neučinkovito.
I sad Vam ministre želim zahvaliti što nas u ovakvoj situaciji tjerate da dignemo kredit i odemo u inozemstvo po svoju bebu, tj na postupak gdje će nam ipak bit kudikamo veće šanse, obzirom na pokušaj opođivanja svih aspiriranih jajnih stanica i zamrznute embrije. Ne mislite li da bi nam taj novac možda bolje došao da toj bebi omogućimo sretno djetinjstvo u kojem roditelji ne grcaju u kreditima?
Vi kao ginekolog znate da je prvo što će vam bilo tko reći, kad pokušavate zatrudnjeti, da se opustite i izbjegavate stres. "Hvala" Vam ministre što ste mi "olakšali" put do roditeljstva i "lišili" me svog nepotrebnog stresa na tom putu.
Vaše nedavne medijske ispade i očito iznošenje neistina, ne želim uopće komentirati. Ne želim se spuštati na taj nivo. Samo ću Vam reći da sam se osjećala vrlo poniženo, a nadasve bespomoćno, gledajuć Vas kako se cerekate s ekrana.
Očekujte moju razglednicu iz Slovenije, čim ostvarimo kredit.
S NEpoštovanjem
Tanja iz Rijeke
Pismo br. 6
gospodine Milinoviću i ostala ekipo
kada je zakon izglasan ovo ljeto.. suprug i ja smo upravo bili upoznati s našim lošim prognozama za prirodnim začećem.. krenula je borba.
Možete li Vi uopće zamisliti kako je to kada nemate niti 30 godina a kažu Vam da je gotovo nemoguće ostati prirodno trudan? Možete li Vi to uopće zamisliti?? I onda krenete se pripremati za postupak jer vam druge nema i samo nailazite ne birokratske gluposti...
Znate li Vi uopće koliko treba da prikupi dokumnetacija da se po ovom "prekrasnom" zakonu kojeg tako žustro zagovara može krenuti u postupak? Znate li Vi koliko to zahtjeva izostajanja s posla? I nedao nam Bog da nas poslodavac "nanjuši" da idemo u postupak... automatski nas se prekriži.
Znate li Vi koliko žena uopće u prosjeku primi ljekova u jednom postupku?? Kladim se da nemate pojma.. kladim se niti da ne znate razliku između kratkog i dugog protokola...ali se zato kladim da znate koliko je mala uspješnost postupka od odmrznute neoplođene jajne stanice.. gotovo nikakava... i što god Vi govorili na televiziji i u novinama.. ja znam da Vi znate kako je Vaš krasan zakon kazna nama.. neplodnima.
Očito smatrate da nam u životu nije dovoljno teško, pa nam Vi još morate malo otežati.
Ali zapravo nismo mi pravedni... jer niste Vi sami izglasali ovaj zakon... ipak su se ruke dizale na ovaj zakon u Saboru.
Svima Vama želim reći... da Vas sram može biti.. i ne znam kako spavate noću. Jer tim Vašim postupkom ste uništili više od jednog života... to Vam sa sigurnošću mogu reći. Sve žene koje su glasale za ovaj zakon, za vas tek nemam riječi.. jednostavno nemam. Hvala Bogu pa nemate naših problema.
Lista čekanja dragi Ministre u Mariboru je godinu dana... znam to jer sam na njoj.
Ja imam tu sreću pa si mogu pruštiti postupak što u inozemstvu što ovdje...a što oni koji ne mogu? Da ste bar mogli vidjeti suze moje prijateljice jer ne može platiti postupak privatno.. jer je osuđena na naše bolnice gdje je ili lista čekanja duža od Maribora ili jednostavno nisu dovoljno dobri da uspješno obave postupak.
Posebno Vam treba čestitati na potezu koji ste zadnje napravili.. a to je da lijekove koji nam trebaju možemo dobiti samo preko bolnice a ne više preko naših socijalnih ginekologa... a pola bolnica nema novaca platiti te lijekove.. pa ste dodatno smanjili broj postupaka. Što Vam je to trebalo?.. vjerojatno da nas totalno dotučete.
Nećete nas moći tako lako dotući.. jer mislim da niste svjesni koliko je hrabro srce majke.. i to i one koja još sanja o svojem djetetu.
Pozdrav
uskoro buduća majka usprkos Vama
Pismo br. 5
Odmah na početku ovoga pisma, da ne bi bilo zabune, želim istaknuti da ovo NIJE pismo podrške Vama i Vašem zakonu.
Obraćam Vam se vezano uz Zakon o medicinskoj oplodnji, u moje i supugovo ime, i želim Vam objasniti našu situaciju u svemu tome i zbog čega je za nas ovaj Zakon jednostavno neprihvatljiv kao temelj u liječenju neplodnosti.
Ispričavam se što ovo pismo neće biti stručno napisano, već je napisano potpuno subjektivno,iz moga srca. Evo naše priče...
Naime,imamo 31 godinu i u sretnome smo braku već 3 godine, a 4 godine pokušavamo ostvariti trudnoću. Mjeseci i mjeseci nadanja bačeno u vjetar... Pretragama je ustanovljeno da ja imam problem, odnosno Sindrom policističnih jajnika, te amenoreju (a Vi biste trebali znati da to znači da sam još prije 4 godine izgubila spontanu mjesečnicu). Iz toga proizlazi da nikako nije moguće da ostanem trudna bez pomoći MO. Ima ljudi koji znaju da prolazimo kroz pakao potpomognute oplodnje jer to nismo nikada skrivali. Nikako mi ne pomažu njihovi savjeti tipa „Opustite se, kad ne budete više mislili na to tada će se desiti...“, već me žaloste do te mjere da više ne želim niti iz kuće izaći jer se bojim takvih i sličnih komentara. Zar da svakome osobno objašnjavam da u mom tijelu uopće ne sazrijevaju jajne stanice i da nam je jedina šansa medicinska oplodnja? Ostali, koji ne znaju, svakodnevno me zaustavljaju i ispituju jesam li trudna, a meni ta pitanja slamaju srce. Već dvije godine smo u postupcima i pokušavamo uz razne lijekove postići trudnoću. Ne možete niti zamisliti kako se loše osjećam od tih lijekova, koliko je to sve skupa bolno i neugodno, niti koliko nam je teško svaki puta kada doživimo neuspjeh. Nakon bezbroj stimulacija raznim hormonima, sada čekam svoj drugi IVF postupak. Nadam se cijelim svojim bićem da ćemo ovaj puta uspjeti, jer ukoliko ne bude tako, slijedeći pokušaj možemo ostvariti tek nakon 6 mjeseci pauze. Odlučili smo još ovaj puta pokušati kod našeg liječnika, ali to je samo zbog njega jer imamo beskrajno povjerenje u tog divnog čovjeka. Da se ne radi o takvoj osobi koja nam je uvijek spremna pomoći, već bi davno promijenili destinaciju i krenuli putem za Sloveniju ili Češku. Trenutno štedimo za slijedeći pokušaj u Pragu, ako nam ovaj puta ne uspije, ali već i sada smo vrlo pesimistični što se izgleda tiče. Svakako ćemo Vam se tada javiti jednom razglednicom. Da naglasim, u Češku ćemo ići SAMO i ISKLJUČIVO zbog novog Zakona o medicinskoj oplodnji.
Moj problem je Sindrom Policističnih Jajnika (PCOS) i kod mene je jako izražen. Pojasniti ću, ne radi Vas, već onih koji će također čitati ovo pismo. Osim ostalih posljedica koje imam i trpim zbog takvog poremećaja hormona, navela sam samo onaj jedan, najvažniji u životu mene i moga supruga: Potpuni izostanak menstrualnih ciklusa (sekundarna amenoreja) i samim time i ovulacije (izbacivanja dozrijele jaj.stanice iz vodećeg folikula jajnika). Da bi se u mom slučaju postigla ovulacija, potrebna je stimulacija hormonima i obliku svakodnevnih višestrukih injekcija u prvom dijelu ciklusa kroz 14 dana. Nakon toga slijedi bolna punkcija folikula i aspiracija oocita. Kako se između svakog stimuliranog IVF postupka mora raditi pauza od 6 mjeseci, mi imamo šansu pokušati SAMO 2 puta godišnje, i to u najboljem slučaju. Naravno, obzirom na mali broj postupaka koji se sada obavlja u bolnicama radi nedostatka sredstava, desiti će se to da će biti moguće doći na red tek možda jednom u 1-2 godine.
A gdje smo mi zakinuti?! Meni kao i svim neplodnim parovima najveći problem jest OPLODNJA SAMO 3 JAJNE STANICE i NEMOGUĆNOST ZAMRZAVANJA ZAMETAKA. Iako i sami znate zašto, evo ja ću objasniti konkretno naš slučaj. U mojim jajnicima prisutno je bezbroj malenih cisti. Prilikom stimulacije injekcijama hormona kod pripreme za IVF, te ciste rastu zajedno sa par folikula koji sadrže jajnu stanicu. Nemoguće ih je razlikovati. Dakle kod mene će se punktirati više od 10-tak folikula na punkciji, da bi dobila samo 5-6 jajnih stanica. Dakle tu sam već zakinuta jer su preostali folikuli (mjehurići) prazni. Nadalje, te stanice su kod mene lošije kvalitete, pa je samim time manja vjerojatnost da će se oploditi kako treba. Znači, postoji velika vjerojatnost da se od 6 stanica oplode samo dvije, a sve ostale propadnu. Točno se to dogodilo prilikom mog prošlog IVF-a koji je napravljen još prema starom zakonu. Da je prema novom, postoji velika vjerojatnost da ne bih dobila niti jedan zametak. Dakle, kako onda od tih 6 stanica odabrati one 3 koje su u redu? Kako? Da li je biolog Bog pa to može? Nije. A ukoliko izabere pogrešne, sva moja patnja i nadanja padaju u vodu i moram sve ispočetka, ostajem bez toliko željenog transfera i bez svake nade. I opet čekanje 6-12 mjeseci. Čemu onda to sve?! Jednostavno, primorana sam dići kredit, naručiti se u izvan RH i na taj način barem ću znati da sam dala sve od sebe i da sam iskoristila sva moguća sredstva kako bih svome mužu podarila dijete.
To se nažalost događa mnogim ženama. Sada se svi pravdaju da nema lijekova (lijekova ima ali nema novaca). Uz sva Vaša silna obećanja o 6 „besplatnih“ pokušaja i povećanju iznosa sredstava za MO, ali na to ste i računali. Nakon što je Zakon donesen, sredstva su se toliko smanjila da bi se tih 6 pokušaja moglo rastegnuti na 6 godina, a zna se da će to za većinu nas već biti prekasno. Sramota! I da se nadovežem, za mene ti postupci nisu nimalo besplatni ako rezimiram stvari na slijedeći način; Od moje plaće se već punih 10 godina odvaja 1800 kn za zdr.osiguranje + 130 kn za dopunsko poslijednjih godinu dana, a to iznosi cca 217.000,00kn, a kod svakog postupka IVF-a moram biti na bolovanju minimalno 4 tjedna i tada mi se plaća umanji za 1.500,00kn. Prema tome, za mene nikako ti postupci nisu besplatni, itekako me financijski koštaju, a da ne spominjem vrijeme koje prebrzo prolazi i život koji se vrti samo oko jedne stvari. Ovo je prvi puta u 10 godina da mi zapravo treba nešto više od HZZO-a od lijekova za prehladu.
Sad još uz to moramo odvojiti ogromne svote za prelazak u inozemne klinike. Pa zar nikome nije u interesu da se ti novci zadrže ovdje unutar naših granica? Ovako odlaze u privatne klinike diljem Europe. Troškovi dosežu čak 20-30.000 kn po jednom jedinom postupku. Gdje je tu logika? Toliko stručnjaka radi u našim bolnicama, a ograničeni su na toliko malo postupaka godišnje. Čemu onda sva ta silna oprema i znanje ako ne služi svrsi?
Uvijek sam poštivala politički vrh u RH, bez obzira na stranku jer smo vas mi izabrali. Ali sad vidim da sam bila mlada i naivna. Sada sam Vašu bešćutnost i okrutnost osjetila na svojoj koži, ni kriva ni dužna. Nisam mogla vjerovati što se događa kada ste osmislili i izglasali ovaj ponižavajući Zakon. Ne vjerujem ni sada... Što smo mi krivi da nas tako kažnjavate, da nam oduzimate pravo na medicinska dostignuća koja su nam na dohvat ruke, kako bismo konačno ostvarili samo jednu želju...a to je nositi srce ispod svoga srca! Ja svojom željom nikoga ne ugrožavam, a moje tijelo je samo moje i smatram da sa svojim tijelom i jajnim stanicama mogu raditi što me volja. Tko ste VI da mi to uskratite?! Tko Vas pita što radite sa svojim djecom i jeste li sposoban biti otac?
Želim se osvrnuti na Vašu osobnost i riječi koje su bile objavljene na teletekstu HRT-a, bilo je davno ali ih nikada neću zaboraviti. Tada navodite da onaj čovjek koji nije spreman stupiti u brak, nije sposoban brinuti se za dijete (ispričavam se, nisam citirala). Želim poručiti Vama i svima odgovornima za donošenje ovog Zakona; I sami znate koliko ljudi danas ostvari neželjenu trudnoću, koliko je abortusa, koliko je nezbrinute djece, koliko novorođenčadi završi na smetlištima. Vi imate statistike, ne ja. Ali zar zaista mislite da bi jedan par koji nije sposoban brinuti se za dijete, prolazio ovo što ja i suprug (i mnogi drugi parovi) prolazimo već toliko puno vremena, sa jednom jedinom željom, a to je stvoriti jedan mali život koji će postati smisao našega života. Onu ljubav koju mi možemo dati našoj djeci ako ikad postanemo roditelji, niti jedan jedini čovjek koji je bez problema postao roditelj, ne može niti zamisliti.
Znate, stalno se nadam da u Vama ipak negdje postoji zrno ljudskosti, ali gledajući iznova Vaše izjave proteklih dana ne mogu se načuditi tom hladnom pogledu, ciničnom osmjehu, dok izgovarate neistine bez imalo srama i samilosti prema nama, ljudima kojima ste u potpunosti zagorčali život i doveli nas do očaja.
Nažalost, nema tu ljudskosti jer jedan čovjek i nadasve liječnik nikada ovako nebi trebao postupati prema drugom ljudskom biću. Sramite se! Vi žene ne poštujete i to se vidi iz svake Vaše rečenice.
Ispričavam se na dužini pisma ali jednostavno želim da svi znaju kroz što prolazimo, jer sutra će se možda ovaj Zakon odnositi i na njih i njihovu djecu. A možda i Vašu???
Pismo br. 4
Poštovani ministre Milinoviću,
Obraćam Vam se pismom kojim dajem bezrezervnu podršku svim parovima koji se bore sa neplodnošću i svim onima koji su zbog sramotnog zakona, a koji je uvelike smanjio postotak uspješnosti i šanse za začećem , otišli u inozemstvo i svim onima koji su ostali u Republici Hrvatskoj jer nemaju novaca za odlazak u "Europu" od koje je Hrvatska stoljećima udaljena.
Kao državljanka Republike Hrvatske, kao visokoobrazovana osoba, mlada mama, žena i čovjek ne podržavam zakon koji diskriminira i šteti ljudima koji pokušavaju postati roditelji, zakon koji ih tjera na pravna i psihološka savjetovanja da bi dokazali da su sposobni i podobni biti roditelji, zakon koji ih tjera da pred javnim bilježnikom dokazuju da se vole, zakon koji ih tjera da se ne osjećaju kao ljudi jer im treba pomoć oko začeća, oko stvaranja novog života, zakon koji sprječava podizanje nataliteta mile nam države koja umire.
Smatram da zamrzavanje jajnih stanica kao i oplodnja samo 3 jajne stanice umanjuje uvelike šanse postupka te prisiljava da žene proživljavaju kontinuiranu stimulaciju i povećavanje broja postupaka od samog početka, bolne punkcije kod svakog postupka.
Znate li vi koja je to bol? Znate li kako boli kad nešto tako žarko želite a iz mjeseca u mjesec doživljavate poraz? Znate li koja je radost imati dijete? Znate, zar ne…a zašto mislite da takvu radost ne bi i oni smjeli osjetiti? Tko ste Vi da im to pravo oduzimate?
Zbog čega da parovi sa problemom neplodnosti svoje novce ostavljaju u susjednim nam državama? Zar nismo dovoljno u ''banani''? Čini se ipak da nismo kad povlačite ovakve poteze, a možda ipak i znate što radite…ne dozvoljavate da se željena djeca rode, da oni koji imaju mogućnosti i ljubavi dobiju svoje dijete, ne dozvoljavate da žive…polako ih ubijate…sramite se...
Još jednom naglašavam da ovim pismom ne podržavam ovaj sramotan, sramotan zakon i zbog ovakvog zakona me sram gdje živim i kakvu Vladu imamo!
U nadi da će ovaj zakon ipak ići u razmatranje i biti promijenjen, lijepo Vas pozdravljam,
Ana, Split
Pismo br. 3
Poštovani,
pridružujemo se pismima svih ostalih parova koji se bore sa neplodnošću a koji sanjaju i maštaju o samo jednom cilju u životu. To je život ispunjen smijehom svoje djece, brige za njih kada su bolesni, gledanjem njihovih prvih koračića i izbijanjem prvog zubića, promatranjem presretnih baki i djedova dok pogledom miluju svoje drage unučiće, iskrenom radosti prijatelja i rodbine koji su sa nama prolazili kroz cijelu agoniju ostvarivanja istoga. Zbog toga želim sa vama podijeliti našu priču.
Mom suprugu je dijagnosticirana azoospermija, ja se borim sa policističnim jajnicima. U tom slučaju nam preostaje ostvariti roditeljstvo jedino i isključivo potpomognutom oplodnjom. Prošle godine smo napokon krenuli u prvi postupak u privatnoj ordinaciji Cito u Splitu, nakon stimulacije jajnika i svih ostalih potrebnih injekcija i hormona, u prvom pokušaju smo dobili 21 jajnu stanicu od kojih je 15 bilo dovoljno zrelo za postupak. Od tih 15 jajnih stanica nakon sjedinjenja sa muževim spermijima dobili smo 5 blastocista koje su bile spremne za povratak u maternicu. Odlučili smo vratiti 2 embrija dok smo 3 zamrznuli. Nakon 15 dana smo doživjeli svoje prvo pravo čudo zato jer je test bio pozitivan, što je potvrdilo i vađenje krvi idući dan. Tu sreću ću pamtiti do kraja života, nisam mogla vjerovati da smo takvi sretnici da nam iz prve uspije ostati trudan, a bili smo svjesni kako je mala mogućnost za to. Bilo mi je čak neugodno jer pratim po forumima tako grozne sudbine i vidim sa čime se parovi sve bore i koliko dugo ta borba traje.
Trudnoća je prolazila uredno, a naša sreća se povećavala iz dana u dan, pogotovo kada sam saznala da nosim sina i kćer. I tako sve do kobnog pregleda u šestom mjesecu trudnoće, kada je moj ginekolog ustanovio da sam se počela otvarati i odmah me poslao u bolnicu. U bolnici su odlučili da je najbolje napraviti serklažu (podvezivanje maternice) da bi izbjegli daljnje otvaranje, međutim tada su stvari nepopravljivo krenule krivim putem. Prilikom serklaže sam iskrvarila i jedva su me spasili. Dva dana sam ležala na intezivnoj njezi međutim dobila sam jaku infekciju, da bi mi sljedeći dan pukla plodna voda i dobila sam trudove. Doktor mi je objasnio da je infekcija prevelika i da su bebe u cijelosti zahvaćene te da za njih nema nade ali mogu bar mene spasiti. Ja sam se osjećala kao robot, slušala sam što govore i samo klimala glavom, dok su se suze cijedille niz moje lice. Dana 16.11.2009. su započeli porod i nakon 12 sati sam rodila kćer a potom i sina. Moj sin je živio sat i pol a kćer se borila kao lavica 5 dana. Te dane ću proklinjati na dan svoje smrti, sa sobom u smrt su odnijeli i dio mene i mog supruga.
Dok sam bila trudna izglasan je novi zakon, i kada se to desilo samo sam zahvalila Bogu što sam ostala trudna prije njega. Suprug mi je govorio kako smo sretni što smo uhvatili „zadnji vlak“, kako smo izabrali najbolje vrijeme za postupak i kako smo relativno lako ostvarili trudnoću. Dan nakon poroda, sve mi je bilo u magli, misli su mi letile na sve strane i u jednom trenutku sam promislila: Bože koje me muka tek sad čeka sa novim pravilima, pa nije moguće da sada nakon ove mučne situacije moram prolaziti kroz još veći pakao? Jedina pozitivna stvar je da imamo 3 zamrznuta embrija koja nas čekaju zahvaljujući starom zakonu, i koje ćemo prvom prilikom kad budemo spremni iskoristiti i žarko se nadati najboljem. Mi smo od 21 jajne stanice dobili 5 embrija, i to je odličan rezultat, molim vas izračunajte koliko embrija ćemo dobiti od 3 jajne stanice? Ako me ide matematika 0,71 dio embrija!
Svi mi koji prolazimo kroz ovo u životu imamo gotovo tragične sudbine, svatko u sebi nosi groznu priču a sa ovim zakonom nas se dovodi do dna. Umjesto da nam se olakša i otvori put prema našoj djeci on se sa ovim zakonom definitivno zatvara. Ne može mi nitko reći da je ovaj zakon bolji kada nam svima otežava i onako groznu situaciju, kada ćemo teže doći do svog cilja i kada se manje djece rađa isključivo zbog ovog zakona. Morate nam dati pravo izbora, morate nam ponuditi rješenje sa kojim ćemo najbezbolnije i najlakše doći do svoje djece. Ne možete nam vi reći što je za nas bolje, jer mi prolazimo kroz to i vjerujte da smo vrlo dobro informirani o svom stanju. Ne možete nas stalno ignorirati jer mi nismo guske u magli. Sa ovim zakonom apsolutno ništa dobro nećete postići, samo ćete nas potjerati preko granice (i nas osobno) jer ovu energiju koju imamo želimo iskoristiti isključivo na dobivanje potomstva a ne borbe sa vama i vašim zakonima. Ne razumijem što vi dobivate sa upornim nerazumijevanjem i nesuradnjom, pa zar vama nije u interesu da je nama lakše?
Ja vas samo molim da se stavite u našu kožu i sigurno ćete stvari gledati drugim očima, preklinjem ono dobro u vama da ne zatvarate oči nego da nas saslušate, ništa drugo ne želim. Nadam se da će ovo pismo biti od koristi, molit ću Boga da vam pomogne i da vam otvori oči te da napokon promijenite ovaj suludi zakon.
Marija i Tonći Mihovilović
Split, 30.03.2010.god.
Pismo br. 2
Nisam usamljena u svojoj borbi, ima nas puno koje se borimo, a ima nas i puno koji nas podržavaju.
Slijede njihova pisma:
Ministre Milinoviću
Nismo među onima koji idu u inozemstvo nažalost ali smo par koji ima dijagnozu da ne kažem "bolest" neplodnost. Zbog poduže liste čekanja u bolnicama, zbog nedostatka sredstava za lijekove, zbog osjećaja da smo u pogonu "smučkajte bebu po novom Zakonu i budite naš pokusni kunić",zbog ne mogućnosti zamrzavanja zametaka i ne oplođivanja više od 3 jajne stanice što nam uvelike smanjuje mogućnosti, zbog toga što nas tretirate kao građane drugog reda tjerajući nas na pravna i psihološka savjetovanja, zbog toga što nas tražite dokaz ljubavi i želje za djetetom, zbog svega toga pa još puno više da možemo otišli bi odmah u inozemstvo.
Trenutno smo pred ulazak u postupak privatno. Zbog situacije kakva je u bolnicama, zbog silnih procedura da se samo dobije uputnica položili smo sve nade u privatni postupak ne bi li odmah ušli u postupak i ne bi li barem malo skratili muke iako to znači dignuti kredit. I to je naša realnost ministre. Realnost koju ste nam vi omogućili.
Ne samo da ste nas zakonom vratili 100 godina unatrag nego ste nas još natjerali da dižemo kredite, plaćamo privatno liječenje i "kupujemo djecu". I to nije stvar izbora, to je realnost na koju ste bas prisilili svojim odlukama i svojim reformama kojima se toliko silno dičite.
Sram vas bilo!
Na prvi postupak odlazimo u Hrvatskoj iz samo dva razloga ministre. Prvi je nedostatak novaca za odlazak u inozemstvo a drugi su zbog ogromne gužve i navale zbog kojih su liste čekanja i po godinu dana. Toliko o tome ministre da hrvatski parovi ne idu u inozemstvo. Toliko o vašim lažima!
A da ne govorimo da ukoliko od prve ne uspijemo a za to ste opet zaslužni vi jer ste nam smanjili šanse sa svojim zakonom o zamrzavanju i oplodnji 3 zametka, naći ćemo se na putu o kojem nismo ni sposobni pomisliti. A to je da moramo ostati tu i boriti se sa vjetrenjačama ili dignuti još jedan krediti ne bi li mogli otići u Maribor, Ljubljanu, Austriju ... To je ono što ste nam omogućili ministre!
Mogla bi vam još pisati na barem 10 stranicama o osjećajima koje nosimo u sebi ... o tome koliko nas degradirate kao ljude i uzimate nam teško zarađene novce. O osjećajima, dok gledamo naše liječnike kako sliježu ramenima i upućuju nas u inozemstvo jer tamo imamo veće šanse, dok smo primorani na psihološka i pravna savjetovanja kao građani drugog reda i dokazivanja o ljubavi a ne kao ljudi koji žele samo jednu divnu dragocjenu stvar – dijete ministre
Sjećate se kakav je to osjećaj zar ne? Željeti dijete? Imate djecu i to koliko me pamćenje služi imate kćer. Od srca joj želim da se nikad ne nađe u ovakvoj situaciji kao žena, kao majka i kao čovjek u kakvu ste nas vi stavili.
Razmislite na tren ministre o tome prije nego otvorite usta i kroz njih iziđe još jedna laž u nizu sa svrhom pokušaja obmanjivanja javnosti.
I da, možda je ovo pismo puno ogorčenja, tuge,boli i frustracija. Jer to nosimo u sebi.
Za svoje dobro se nadam sreći kod prvog postupka... da ministre - sreći jer jedino nam to treba u ovoj zemlji sa ovim zakonom da postanemo roditelji. Za svoje dobro se nadam da neću biti primorana slati vam razglednice iz Maribora.
Ovim pismom dajemo podršku svim parovima koji se bore sa ne plodnošću, svima koji su toliko željeno dijete potražili u inozemstvu zbog zakona koji ih je na to primorao jer to nije izbor.
A vama koje ste to dozvolili i inicirali kažem samo sramite se!
I da bi nas sve dodatno ponizili kao da to dosad niste napravili u dovoljnoj mjeri prekomjerno puno puta ... sad nas još tjerate i pozivate da javno i pred kamerama proživljavamo svoju agoniju pravdajuči i objašnjavajući jer vama nije jasno?!
Recite nam ministre da li smo mi vama kandidati za reality show pa nas sada testirate?
Naglasiti ću još jednom jer da bi vi a i svi ostali jasno razumjeli:
Ovo NIJE pismo podrške vama i vašem sramotnom zakonu. Ovo je podrška svima nama da to isto preživimo s nadom da ćemo u stranoj državi dobiti ono najdragocjenije što ste nam Vi u ovoj državi uskratili.
Ovo nije pismo podrške
Naša borba je počela prošle godine, a pismo koje sam danas poslala na raznorazne adrese od ureda predsjednika, naše vrle predsjednice vlade, ministra zdravstva, ekipe iz sabora i raznih odbora, te medija, ponukalo me da počnem i pisati o tome na blogu...
Nadam se da će uredništvo blog.hr-a shvatiti ozbiljnost ove teme i da će barem ovaj post staviti na naslovnicu.
Svima koji su podigli ruku „Za“ trenutni zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji,
jednoga dana kada me moje djete (koje ću dobiti uskoro, u to ne sumnjam) bude pitalo, zašto smo morali po njega ići u Sloveniju, pitam se što ću mu reći.
Da li će me do tada proći ljutnja pa ću ublažiti odgovor? Možda, a možda i ne.
Da li ću možda tada vidjeti neki smisao u tom vašem izboru kao što ga vi sada vidite? Ne, sigurno ga neću vidjeti kao što ga ne vidim ni sada.
Svi vi koji ste podigli ruke osobno ste odgovorni za smanjenje nataliteta u Hrvatskoj.
Najgori su mi licemjeri koji su podigli ruke „Za“ a sami su dobili djecu MPO-om i to u nevjenčanom braku – kako ste mogli????
A tek žene koje su glasale „Za“?!?!?!? To mi je posebno nevjerovatno.
Možete li vi, glasačice, zamisliti kako je to ići na punkciju? Možete li?
Željela bih da to možete osjetiti na vlastitoj koži, ali ne možete. Vi ste svoje majčinstvo već ostvarile a za nečije drugo je lako podići ruku gore i uništiti nekome sve snove.
A sada zbog vas moramo pri svakom postupku iznova ići na punkciju.
Nije li jednom dovoljno? Vama je očito svejedno jer niste vi u pitanju.
No posebno me užasnuo stav našeg vrlog ministra Milinovića koji je ginekolog po struci.
To mi je bila baš onako hladna pljuska na lice.
Od takvog liječnika bi čovjek očekivao bar neko suosjećanje a ne izjave tipa: „Za moju stranku život počinje začećem.“
Zanimljiva izjava za ministra u zemlji u kojoj je dozvoljen pobačaj.
Čudi me da mu je crkva uopće dopustila da studira medicinu.
Ah ups, u vrijeme kad je ministar studirao, Crkva nije bila baš tak jaka pa je tada sigurno drugačije razmišljao a ne ovako uvlačivački.
Crkva i njena uloga u svemu ovome ne bi trebala imati nikakvog udjela ali na žalost ima ga. Zašto? I zašto na ovaj način? Zar nije prvenstveno njima u interasu povećanje nataliteta u Hrvatskoj? Crkva se našla određivati tko je podoban roditi a tko ne? Nemaju svoga posla? No, čini mi se da nemaju jer smeće pod svojim tepihom ne vide.
Još se nisam odlučila zbog koje od dolje navedenih stavki se lošije i jadnije osjećam:
- što sam žena koja ne može prirodnim putem zanijeti djete, dakle bolujem od neplodnosti
- što sam supruga muškarcu koji je isto tako bolestan kao i ja
- što sam državljaka zemlje koja takvu ženu dodatno stigmatizira tretirajući i nju i njenog partnera kao zadnje smeće
- što nas je naša vlastita zemlja potjerala u susjednu zemlju da tamo ostvarimo svoje roditeljstvo
- što se naša bolest mora potvrditi raznim bespotrebnim potvrdama koje nemaju veze sa našim liječničkim stanjem i što se najmanje od svega gledaju napi liječnički nalazo
- što moramo biti u bračnoj zajednici ili što eventualnu vanbračnu zajednicu moramo dokazivati nekakvom javnom bilježniku i ostalim nekakvim ljudima
- što ni pod kojim uvjetima ne bih mogla ostvariti majčinstvo da nisam u bračnoj ili vanbračnoj zajednici (očito samohrana majka može postati žena samo ako se rastavi od supruga)
- što moramo, da bismo ušli uopće u postupak u hrvatskim bolnicama, dane i dane okolo mimohoditi da bismo iskamčili hrpu nepotrebnih papira kako bismo uopće negdje stali u red u bolnici
- što se radi gore navedenoga osjećam kao građanin drugog reda
- što nam je glasačko tijelo tako „stručno, osposobljeno i sa svuremenim pogledima na svijet“
- što naše društvo stigmatizira ženu kao nerotkinju iako je muška neplodnost u potpuno istom postotku kao i ženska
Sam postupak medicinski potpomognute oplodnje je izuzetno invazivan postupak prventsveno na tijelo, a onda i na psihičko stanje žene, i sam po sebi je dovoljan križ, pa zar moramo trpiti još i sva ova dodatna poniženja?
OVO NIJE PISMO PODRŠKE!!!
MI PO SVOJU BEBU IDEMO U SLOVENIJU I IMA NAS JOŠ PUNO KOJI ĆE UČITNI TO ISTO TIJEKOM OVE GODINE.
TO JE ISTINA PRED KOJOM HRVATSKA VLADA NE SMIJE ZATVARATI OČI I OKRETATI GLAVU.
Pozdrav!
N. iz Zagreba
