Poštovani,
pridružujemo se pismima svih ostalih parova koji se bore sa neplodnošću a koji sanjaju i maštaju o samo jednom cilju u životu. To je život ispunjen smijehom svoje djece, brige za njih kada su bolesni, gledanjem njihovih prvih koračića i izbijanjem prvog zubića, promatranjem presretnih baki i djedova dok pogledom miluju svoje drage unučiće, iskrenom radosti prijatelja i rodbine koji su sa nama prolazili kroz cijelu agoniju ostvarivanja istoga. Zbog toga želim sa vama podijeliti našu priču.
Mom suprugu je dijagnosticirana azoospermija, ja se borim sa policističnim jajnicima. U tom slučaju nam preostaje ostvariti roditeljstvo jedino i isključivo potpomognutom oplodnjom. Prošle godine smo napokon krenuli u prvi postupak u privatnoj ordinaciji Cito u Splitu, nakon stimulacije jajnika i svih ostalih potrebnih injekcija i hormona, u prvom pokušaju smo dobili 21 jajnu stanicu od kojih je 15 bilo dovoljno zrelo za postupak. Od tih 15 jajnih stanica nakon sjedinjenja sa muževim spermijima dobili smo 5 blastocista koje su bile spremne za povratak u maternicu. Odlučili smo vratiti 2 embrija dok smo 3 zamrznuli. Nakon 15 dana smo doživjeli svoje prvo pravo čudo zato jer je test bio pozitivan, što je potvrdilo i vađenje krvi idući dan. Tu sreću ću pamtiti do kraja života, nisam mogla vjerovati da smo takvi sretnici da nam iz prve uspije ostati trudan, a bili smo svjesni kako je mala mogućnost za to. Bilo mi je čak neugodno jer pratim po forumima tako grozne sudbine i vidim sa čime se parovi sve bore i koliko dugo ta borba traje.
Trudnoća je prolazila uredno, a naša sreća se povećavala iz dana u dan, pogotovo kada sam saznala da nosim sina i kćer. I tako sve do kobnog pregleda u šestom mjesecu trudnoće, kada je moj ginekolog ustanovio da sam se počela otvarati i odmah me poslao u bolnicu. U bolnici su odlučili da je najbolje napraviti serklažu (podvezivanje maternice) da bi izbjegli daljnje otvaranje, međutim tada su stvari nepopravljivo krenule krivim putem. Prilikom serklaže sam iskrvarila i jedva su me spasili. Dva dana sam ležala na intezivnoj njezi međutim dobila sam jaku infekciju, da bi mi sljedeći dan pukla plodna voda i dobila sam trudove. Doktor mi je objasnio da je infekcija prevelika i da su bebe u cijelosti zahvaćene te da za njih nema nade ali mogu bar mene spasiti. Ja sam se osjećala kao robot, slušala sam što govore i samo klimala glavom, dok su se suze cijedille niz moje lice. Dana 16.11.2009. su započeli porod i nakon 12 sati sam rodila kćer a potom i sina. Moj sin je živio sat i pol a kćer se borila kao lavica 5 dana. Te dane ću proklinjati na dan svoje smrti, sa sobom u smrt su odnijeli i dio mene i mog supruga.
Dok sam bila trudna izglasan je novi zakon, i kada se to desilo samo sam zahvalila Bogu što sam ostala trudna prije njega. Suprug mi je govorio kako smo sretni što smo uhvatili „zadnji vlak“, kako smo izabrali najbolje vrijeme za postupak i kako smo relativno lako ostvarili trudnoću. Dan nakon poroda, sve mi je bilo u magli, misli su mi letile na sve strane i u jednom trenutku sam promislila: Bože koje me muka tek sad čeka sa novim pravilima, pa nije moguće da sada nakon ove mučne situacije moram prolaziti kroz još veći pakao? Jedina pozitivna stvar je da imamo 3 zamrznuta embrija koja nas čekaju zahvaljujući starom zakonu, i koje ćemo prvom prilikom kad budemo spremni iskoristiti i žarko se nadati najboljem. Mi smo od 21 jajne stanice dobili 5 embrija, i to je odličan rezultat, molim vas izračunajte koliko embrija ćemo dobiti od 3 jajne stanice? Ako me ide matematika 0,71 dio embrija!
Svi mi koji prolazimo kroz ovo u životu imamo gotovo tragične sudbine, svatko u sebi nosi groznu priču a sa ovim zakonom nas se dovodi do dna. Umjesto da nam se olakša i otvori put prema našoj djeci on se sa ovim zakonom definitivno zatvara. Ne može mi nitko reći da je ovaj zakon bolji kada nam svima otežava i onako groznu situaciju, kada ćemo teže doći do svog cilja i kada se manje djece rađa isključivo zbog ovog zakona. Morate nam dati pravo izbora, morate nam ponuditi rješenje sa kojim ćemo najbezbolnije i najlakše doći do svoje djece. Ne možete nam vi reći što je za nas bolje, jer mi prolazimo kroz to i vjerujte da smo vrlo dobro informirani o svom stanju. Ne možete nas stalno ignorirati jer mi nismo guske u magli. Sa ovim zakonom apsolutno ništa dobro nećete postići, samo ćete nas potjerati preko granice (i nas osobno) jer ovu energiju koju imamo želimo iskoristiti isključivo na dobivanje potomstva a ne borbe sa vama i vašim zakonima. Ne razumijem što vi dobivate sa upornim nerazumijevanjem i nesuradnjom, pa zar vama nije u interesu da je nama lakše?
Ja vas samo molim da se stavite u našu kožu i sigurno ćete stvari gledati drugim očima, preklinjem ono dobro u vama da ne zatvarate oči nego da nas saslušate, ništa drugo ne želim. Nadam se da će ovo pismo biti od koristi, molit ću Boga da vam pomogne i da vam otvori oči te da napokon promijenite ovaj suludi zakon.
Marija i Tonći Mihovilović
Split, 30.03.2010.god.
Post je objavljen 30.03.2010. u 17:03 sati.