Pismo br. 17
Poštovani ministre Milinoviću,
Mi smo jedan od onih parova koji idu na postupke medicinski potpomognute oplodnje. Iza nas su dva neuspješna postupka, dvije jako bolne punkcije, hrpetina hormona, injekcija, hodanja po bolnicama i laboratorijima, 2 embriotransfera, nijedna zamrznuta oplođena stanica, bolovanja, dugi tjedni čekanja vijesti o pozitivnoj beti i teška istina da do trudnoće nije došlo.
I sada, kada imamo ovaj restriktivan Zakon, koji je po Vama odličan, pitam Vas otkud Vam pravo da određujete koje će se 3 stanice od ostalih dobivenih stanica oploditi?????
Otkud Vam pravo da se igrate Boga, da nam krojite sudbinu, da određujete da li smo podobni roditelji??? Otkuda Vam pravo, ministre, da nas, parove koji idemo u postupke medicinski potpomognute oplodnje, tretirate kao građane drugog reda???? I zašto mislite da je demokracija Vaš čin diskriminiranja nas parova, čija je jedina želja da postanemo roditelji????
Već sam Vam ranije pisala, vjerojatno se to pismo izgubilo kao i mnoga druga poslana na Vašu adresu. I mi bismo rado ostvarili svoje osnovno pravo na roditeljstvo u svojoj državi. Vi i Vaš Zakon natjerali ste nas u Sloveniju, Češku, Austriju. A ako nemamo novaca da odemo u inozemstvo, da li to onda znači da nismo ni podobni da budemo roditelji? Ako ne dignemo kredit od nekoliko tisuća eura za postupak, da li to znači da ne želimo tu svoju buduću djecu?
Ministre, trebali biste nam pomagati, a ne odmagati…
Ionako je dovoljno teška činjenica da se borimo protiv neplodnosti. Kada konačno nakon svega dobijemo više od 3 stanice, slijedi taj hladni tuš da se ne smiju oploditi, da se smiju samo zamrznuti. A ako ne prežive odmrzavanje ? Što onda, ministre ? Neka se strpimo novih 6 mjeseci pa da krenemo u novu stimulaciju ? I što ako se ponovi opet ista priča ?
Nemam malo godina i nemam više vremena napretek da bih sebi svake godine davala još 6 mjeseci za novi pokušaj. Novaca za postupak u inozemstvu nemamo. Zar mi nismo isto tako zaslužili biti roditelji ? I tko ste Vi da odlučujete o tome ? Zašto nas stigmatizirate, zašto se prema nama odnosite kao da smo nedovoljno podobni da dobijemo dijete ?
Ne znate kako je biti u postupku. Ne znate kako je davati si injekcije hormona svaki dan, kako je čekati u klinikama na pregled, na punkciju, na vijesti da li stanica ima. Ne znate kako je biti na punkciji bez anestezije niti znate kako sporo teku minute kada čekate vijesti da li uopće imate stanica. Niste Vi taj koji će nas tješiti kada ni nakon svega toga stanica nema… Ne znate kako je toliko izbivati s posla, čekati nalaze bete, suočavati se u laboratoriju sa onim sažalnim pogledom sestre koja Vam kaže da ni ovaj put niste uspjeli.. Više sreće drugi put ?
I ne znate kako je biti jedan od onih parova za koje sažalno kažu : To su oni koji ne mogu imati djecu. Niti ćete ikada saznati kako je izbjegavati dječje rođendane jer ste jedini tamo bez djece…
Neće Vas radi toga nikada morati tješiti roditelji i prijatelji. Nećete se morati psihički opravljati od gubitka, od neuspješnog postupka. Ništa Vi to ne znate…
Ako već niste shvatili, dragi ministre, ovo nije pismo podrške Vašem restriktivnom i apsurdnom Zakonu. Ovo je još jedna sudbina para koji želi dobiti dijete.
Zašto nam Vi to uporno želite uskratiti??
Pozdrav,
obitelj B.
